Home Ko je ko Zlatko Pajić

Zlatko Pajić

by Redakcija

Zlatko Pajić, rođen u Smederevu 1961. godine. Osnovnu školu ”Jovan Jovanović-Zmaj” i gimnaziju završio u Smederevu.

SDCafe.rs Od letača mehaničara do zaljublljenika u brodove, odakle ljubav ka brodovima?

Zlatko Pajić: Obzirom da mi je tata poreklom Sremac, determinisani smo po rođenju ili za mornaricu ili avijaciju. Zato sam ja odlučio da nakon Gimnazije upišem VTVA (vazduhoplovno tehnička vojna akademija) u Rajlovcu kod Sarajeva. Nakon završetka akademije stekao sam zvanje vazduhoplovni vojni inženjer-elektroničar, po specijalnostima, instrumenti, elektro oprema, radio oprema, radar i naoružanje.

Prva, a i jedina služba mi je bila na heliodromu Lučko, kod Zagreba. Radio sam na naoružanim helikopterima GAMA. Iako formacijski nije bilo predviđeno, uspeo sam zahvaljujući dobrom zdravlju i porodičnoj tradiciji, stric Radovan Pajić je već bio na aerodromu Pleso, mehaničar –letač na helikopterima MI-8, da dobijem i šansu da letim kao operator- strelac. Prostije rečeno, raketa Maljutka, koja je namenjena uništavanju tenkova i oklopnih vozila, žicom se vodi od helikoptera do cilja, vođena rukom operatora -strelca. Tako su mi se ispunila dva sna, oficir i letač u isto vreme.

711.pohe (protiv oklopna helikopterska eskadrila) je bila borbena jedinica, koju su sačinjavali vrhunski profesionalci u svom poslu, izvanredni, birani piloti i isti takav mehaničarski sastav.

 

SDCafe.rs: Kakvog se Smedereva sećeš ?

Zlatko Pajić: Naravno, osim škola koje smo završili, svako od nas je poneo i ono bazično, kućno vaspitanje. Smederevo  osamdesetih godina je pružalo druženje na fontani, igranje basketa posle škole, tako da nije postojao pojam asocijalne osobe. Ako je bilo, takvi su bili retki. Ili se sa takvima nisam družio, ko zna.

Kad saberem sve prethodno rečeno, nakon nepotrebnih, suludih ratova, ja sam i danas prijatelj sa mojim kolegama bez obzira na naciju i veru, kako se to kome sviđalo ili ne. Gde god da zakoračim, od Triglava do Đevđelije, srešću dragog čoveka. Ista je situacija i sa mnogobrojnim zemljama Evrope, gde se moje kolege danas nalaze. Ponosan sam na sve te divne ljude, koji mi nisu kolege, već braća, do kraja života.

SDCafe.rs: Kako je bilo posle rata?

Zlatko Pajić: U vreme bratoubilačkog rata, vratio sam se u Smederevo 1991. godine. Naravno, u očima pristalica SPS-a, svi mi bivši oficiri smo bili izdajnici! Gle čuda, to se reflektovalo i na moje traženje posla, pa tako, iako sam bio na birou rada u Beogradu , jedini avio inženjer, nisam mogao dobiti posao. Ulaznica za radno mesto je koštala 10.000 tadašnjih nemačkih maraka. Naravno, da su vam to saopštavali uz osmeh i čuvenom rečenicom: ”Nadoknadićeš ti to vrlo brzo”.

Apsolutno verujući u sebe i svoje kvalitete, nisam pristupio strankama na vlasti koje su bile ulaznica za posao, isto kao i danas, već sam svoj novac zarađivao radeći kao konobar, radio u bilijar klubu, da bih nekako uspeo da se zaposlim u privatnoj firmi koja se bavila mašinskim inžinjeringom, a ja radio na mestu komercijaliste.

Kao što to uvek biva kod dobrih ljudi, komšija, Smederevac, pitao je mog pokojnog oca šta radim? Kad mu je tata rekao , zgranut komšija mi je omogućio razgovor u željezari, te tako postadoh “ vodeći ispitivač” u laboratoriji za elektroniku, 1997. godine…

SDCafe.rs: Kako ste došli na ideju da pravite minijature brodova?

Zlatko Pajić:  Moj pokojni otac, Slavko, bio je kapetan rečne plovidbe. Brat Svetozar je bio u mornarici. To je bilo vreme kad su muškarci bili muškarci, bez depilacije i čupanih obrva. Slobodno mogu reći da sam  ljubav ka brodovima nasledio od oca. Kako je tata svoj vojni rok proveo kao podmorničar, jedna od prvih drvenih igračaka koju mi je tata napravio bila je drvena podmornica. Nije me sprečavao, već me je stalno hrabrio da sam radim, pravim i uvek mi je pomagao. Beskrajno mu hvala na tome.

U početku, po povratku iz Zagreba, pravio sam isključivo modele dunavskih čamaca, i uspešno ih prodavao na sajmu umetnosti “Art Expo” u Novom Sadu. Naravno, da ne mogu reći da sam od toga živeo, ali da je to bila značajna stavka u kućnom budžetu, jeste.

SDCafe.rs: Kako je i kada nastao prvi model broda koji ste uradili?

Zlatko Pajić: Prvi veliki brod koji sam napravio je bila “Dubrovačka nava”. Rad je trajao preko godinu dana i izuzetno sam ponosan na taj moj rad, skoro kao samouk. Mentor mi je bio imenjak iz Splita koji je živeo u Novom Sadu. Danas, kad gledam taj model broda, nalazim mu mane, ipak je on moj prvenac i najdraži model u kućnoj kolekciji.

Dubrovačka nava

Planove broda ste mogli da nabavite, ali nije bilo interneta, te tako mnoge detalje niste mogli da vidite. Ko je posedovao knjige o brodomodelarstvu, ljubomorno ih je čuvao, i nije davao na kopiranje, nego, “pogledaj šta te interesuje”.
Danas je sve to mnogo lakše.
Naravno, držeći se tradicije, svi brodomodelari prvo naprave “Sanata Mariu”. Meni je to bio drugi model koji sam napravio, pa potom “ Kotorsku galiju”, i tada se nastavlja niz sve do danas.

SDCafe.rs: Koja je najteža maketa broda koju ste izradili? Šta je tu bio najveći izazov?

Zlatko Pajić: Najduže sam pravio prvi model, Dubrovačku navu, skoro godinu dana. Brod koji je zahtevao baš dosta rada je bio “Bounty”, moj omiljeni model. Do sada sam uradio ukupno 3 takva modela, jedan je u Beogradu, jedan u Sloveniji, jedan u Švajcarskoj. Za naručioca iz Smedereva sam uradio model briga “Srbija”  dužine 1 metar, visine  78 centimetara.

Zahtevan model, naročito zato što je pravi brod napravljen u smederevskom brodogradilištu.

Srbija

Bounty

SDCafe.rs: Izlagali ste svoje makete na raznim mestima. Koje su vam najdraže izložbe?

Zlatko Pajić: Ove godine sam imao izložbu u “Muzeju u Smederevu”, tačno 8 godina nakon prve izložbe u Smederevu. Ova izložba je bila posvećena brodovima koji su napravljeni u brodogradilištu u Smederevu. Prvo pisano pominjanje brodogradilišta je iz 1521. godine. Ukazana mi je velika čast, da na 500 godina od pominjanja brodogradilišta i 30 godina mog rada imam izložbu u muzeju. Beskrajno sam zahvalan svim uposlenicima muzeja na pruženoj prilici. Inače, to je samo nastavak stalne, uspešne saradnje. Sve ove anti kovid mere su me sprečile da održim više radionica sa decom. Inače, 2013. godine, za 30 dana izložbe, sa kolegama iz muzeja, održao sam 88 radionica, na kojima su bile sve ustanove iz grada, od dečijih vrtića, dece sa posebnim potrebama, osnovci svih osnovnih škola u Smederevu, kao i nekoliko razreda srednjih škola.

SDCafe.rs: Zašto je ova izložba bila važna?

Zlatko Pajić: Prvi put u Srbiji su bili izloženi modeli četvrt, polu i cele šajke, kao i duple šajke. Naravno,  model broda, briga ili brika “Srbija”. Trebalo je skrenuti pažnju javnosti da su se u brodogradilištu pravili brodovi, i to do 120 komada u godinu dana. Da je brodogradilište po svom kapacitetu spadalo u carska brodogradilišta Otomanske imperije.

Cela šajka

Dunavski čamci

Dupla šajka

SDCafe.rs: Zašto je bilo bitno oživeti model briga “Srbija”?

Zlatko Pajić: Proučavanjem istorijskih zapisa o brodu počeo je da se bavi moj mentor u radu, Predrag Cvetković, od koga sam puno naučio. Na nesreću, rano nas je napustio. Morao sam da nastavim njegov rad. Pošto o brigu “Srbija” postoji samo akvarelisani crtež Nikole Kefala, i podaci o dužini, širini, visini, trebalo je osmisliti izgled našeg broda. Nakon, proučavanja više od 35 projekata modela brigova, načinio sam konačan izgled našeg broda. Tu tezu sam uspešno odbranio u “Muzeju nauke i tehnike”, pred akademicima, kapetanima rečne i morske plovidbe, brodomodelarima, kustosima iz vojnog muzeja u Beogradu.

Brig Srbija

 

SDCafe.rs: Recite nešto o prvom srpskom morskom jedrenjaku koji je inače, što malo Smederevaca zna, napravljen u brodogradilištu u Smederevu?

Zlatko Pajić: Brig “Srbija”je napravljen po nalogu Kneza Miloša Obrenovića u brodogradilištu u Smederevu. Za ovaj posao je bio zadužen Grk, kapetan i moreplovac, avanturista, Nikola Kefala. Knez Miloš je za izgradnju broda platio 5000 talira. Inače, ovo je rečno-morski jedrenjak, brig. Brod je završen 1833. godine. Uspešno je otplovio i vratio se iz Carigrada. Plovidba Dunavom, nizvodno, nije uopšte bila lagana, naročito zbog Đerdapske klisure. Na nekim mestima u klisuri Dunav je bio plitak, ali je zato bio brz. Putopisac sa broda je napisao “da je brod uspešno prošao ona strašna mesta Đerdapske klisure”. Još je veća umetnost bila vratiti jedrenjak uz vodu i to samo jedrima napunjenim vetrom. Ali, vešti kapetan je zahvaljujući sošnom jedru, mogao ovaj brod okrenuti u mestu. Zato, je i izabran brig, a ne neki dugi tip broda.

Takođe, brig “Srbija” bi trebalo da bude upisan zlatnim slovima u istoriju srpskog naroda, jer se na njemu, prvi put, zavijorila srpska zastava. Naime, sultanovim fermanom, Srbija je na zahtev kneza Miloša, dobila pravo od turskog sultana da istakne zastavu. To je bila zastava u panslavenskim bojama, crveno, plavo, bela zastava, koja je u gornjem levom uglu morala imati 4 šetougaone zlatne zvezde. Te zvezde su predstavljale Moldaviju, Vlašku, ostrvo Samos i Srbiju. Svi brodovi koji su plovili pod ovom zastavom imali su zaštitu turske flote na Dunavu, u slučaju sprečavanja gusarenja.


SDCafe.rs: Da li trenutno radite neku maketu?

Zlatko Pajić: Trenutno radim na modelu  broda ”Al Bahran”. Istorijski se poklapa sa modelima izloženim na izložbi. Osim planova, pri izradi modela morate proučiti istorijski momenat nastanka broda, radi autentičnosti pri kompletiranju završnog izgleda. Svaki detalj je važan, da ne postavite neki deo na model i promašite ceo vek, i upropastite model. Pretpostavljam da će biti potrebno oko 3 meseca svakodnevnog rada. Sve u svemu, oko 500 sati rada, ako želite da model bude vrhunski. Jer brodomodelari prave legat za života, da bi sačuvali istoriju plovidbe za neka buduća pokoljenja.

SDCafe.rs: Šta su Vam planovi za dalje? Pripremate li novu izložbu?

Zlatko Pajić: Obzirom da je poslednja izložba privukla dosta pažnje, postoje opcije za izložbu u Šajkašu, srcu šajkaške plovidbe, Banja Luci i Herceg Novom. Ranije sam izlagao u Beogradu, Novom Sadu na sajmu umetnosti, Apatinu za koje sa radio po narudžbi “Ulmsku kutiju” i “Dunavsku vodenicu”, Kovinu, Pančevu.

Ulmska kutija

Za sajam umetnosti, “Art Expo” osim klasičnih modela, spremao sam i jedno iznenađenje u vidu modela brodova na orahovoj ljusci i kokosovom orahu. Ti modeli poseduju sve kao i veliki modeli. Zato i jesu umetnost, što je model manji, rad je precizniji i duži.

Brod u kokosovoj ljusci

Brod u orahovoj ljusci

 

Sadašnji trenutak tehnološkog razvoja omogućava laserski rezani material, i mnogi se bave samo lepljenjem i sklapanjem. Ja sam tradicionalista i zato slobodno za moj rad stoji “hand made” što uvećava vrednost samog rada, jer je svaki deo na modelu je ručno urađen. Na takmičenja odlazim samo kao posmatrač, kradem očima majstorstvo drugih modelara. Isključivo se takmičim samo sa sobom, a to je najteže, prevazići sebe .

SDCafe.rs: Vaši brodovi su unikatni i jedinstveni. Da li se to prepoznaje kao naš lokalni potencijal i svojevrsni brend, koji nema baš svaki grad?

Zlatko Pajić: Obzirom da živim i stvaram u Smederevu, sarađujem sa Muzejom u Smederevu, Regionalnim zavodom za zaštitu spomenika, Turističkom organizacijom grada Smedereva.

Godinama dajem znanje na poklon rukovodećim strukturama grada.  Nema baš mnogo sluha za umetničke vrednosti i vizije kako praktično iskosristiti umetnine lokalnog karaktera. Daću vam samo jedan primer. Josip Broz Tito je britanskom princu Čarlsu poklonio model broda, baš “Dubrovačku navu” jer je princ veliki kolekcionar modela. Josip Broz je na nesvakidašnji naičin odgovorio na pitanje šta pokloniti britanskoj kraljici a da to već ona nema? Poklanjanjem modela broda, poklanjate trodimenzionalnu sliku koja predstavlja vaš industrijski, kulturni umetnički momenat zabeležen u istoriji. Naravno, da se to ne shvata, još su uvek na nivou rokovnika i flaše vina.

SDCafe.rs: Šta nedeostaje Smederevu iz vaše vizure posmatranja? Šta biste Vi promenili da možete?

Zlatko Pajić: Strategija Evrope kojoj težimo je silazak gradova na reke. Uz to, tu nam je i tvrđava. Umesto da se tvrđava opremi mokrim čvorom za ekskurzije koje stalno dolaze, mi se razbacujemo novcem, svih nas, građana grada Smedereva, sve u cilju podizanja beskorisnog spomenika despot Đurđu. Sad kad skoče ovi napredni samo ću im postaviti jedno pitanje: “Šta ste uradili za naš grad”?

Ja sam u saradnji sa klasterom “Deliblatska peščara” uspeo da ubedim vodeće ljude iz mađarske privredne komore da svi maturanti, kako osnovnih tako i srednjih škola u Mađarskoj, na maturskoj ekskurziji obiđu Smederevsku tvrđavu! A zato, pametni gradski oci prave spomenik koji će biti atrakcija 27 sati, umesto da investiraju u tvrđavu! Još kao šlag na tortu, ukinuti turističku organizaciju u kojoj rade diplomirani turizmolozi, katastrofalna je odluka. Ukida se, verovatno, jer su školovani za svoj posao!

SDCafe.rs: Šta nedeostaje Smederevu iz vaše vizure posmatranja?

Zlatko Pajić: Mom gradu nedostaju ljudi sa vizijom, ili su izgubili dodir sa realnošću. Pre par godina, “Bitka nacija” je više doprinela od bilo koje manifestacije. Omogućite “Belim orlovima” da smederevska tvrđava bude centar svih njihovih  aktivnosti i ceo svet će čuti za nas. Nikakav spomenik, mokri čvor u tvrđavu! I sklonite više tu prugu iz centra grada, ispred tvrđave. Cisterne gasa prolaze kroz centar grada, samo da nas dragi Bog sačuva, ili ćemo zasijati kao Hirošima jednog dana. Bezbednost na prvom mestu, a ne procenat.

SDCafe: Da li posećujete naš portal SDCafe.rs i šta mislite o našem radu?

Zlatko Pajić: Vaš portal pratim od prvog dana i pratim redovno svakog dana! Realno izveštavanje, proverene i tačne informacije na jednom mestu. U sasušenom medijskom režimskom korovu, jedini ste kao ruža, i da, imate bodlje, a to je istina!
Moja maksimalna podrška Vašem radu!

Slične vesti

2 comments

Žika 12.02.2022 - 12:07

Zlatko je zlato 🙂

Reply

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!