Dr Ilija Danković, naučni je saradnik Arheološkog instituta u Beogradu, arheolog je koji je sticajem okolnosti svoj rad vezao za Viminacijum i proučavanje rimske civilizacije. Iza njega je već nekoliko izuzetno značajnih otkrića, ali se priča i dalje nastavlja. Jer malo-malo pa sve nas laike, ali i istraživače, iznenadi neki naredni nalaz iz Viminacijuma.
Veoma je čest sagovornik nacionalnih medija, a ovoga puta, o tome kako je uopšte odlučio da postane arheolog, zašto se posvetio baš istraživanju života žena u rimskoj provinciji, koja otkrića nikada neće zaboraviti, kakve ga emocije vezuju za rodni grad, šta smederevska tvrđava jeste, a šta bi mogla da bude, Ilija Danković je govorio za SDCafe.rs.
SDCafe.rs: Do sada se u više navrata potvrdilo pravilo da su ljudi, posebno uspešni u svojim oblastima, još od detinjstva bili na “pravom tragu”. Da li je to i kod tebe slučaj? Kako pamtiš te dane?
Ja sam iz Smedereva i samo prve godine nisam živeo na Leštaru, odnosno na Zlatnom brdu, dok nisu kuću našu završili. Odrastanja se sećam kao bezbrižnog. Što je paradoksalno jer su mi prva sećanja iz ’91,’92. i ‘93. kada je stvarno bila katastrofalna situacija. Ali su nas toliko zaštitili da nismo bili svesni toga što se dešava oko nas. I hvala im na tome, roditeljima, babi i dedi, ujaku.
Sećam se, stalno smo bili napolju. Pentrali se po drveću, padali, sa babom išli na piknike. Sunčano, zeleno, to su sećanja na najranije detinjstvo koje je u tome prošlo. Ja sam od malena imao interesovanja zbog kojih sam oduvek znao da ću se baviti nekom naukom.
I na tome im hvala jer su, kako sam koja interesovanja imao, knjige kupovane, donošene na ne znam ni ja kakve načine i odakle. Moj ujak je imao veliku biblioteku pa sam odatle učio. U najranijim godinama sam mislio da će to biti nešto u vezi sa životinjama, da ću biti zoolog. Ali menjalo se to vremenom, u kasnijim razredima osnovne škole više sam počeo da pričam o arheologiji.
SDCafe.rs: Otkud tako rano interesovanje za arheologiju? To baš nije često kod dece tog uzrasta…
Mene je u svakoj nauci pokretalo ono što se ne zna. Zagonetka, misterija. To mi je bilo glavno. U arheologiji, što opet ume da navede ljude na pogrešne pravce, upravo je ta misterija prisutna. Pitanja kako su ljudi živeli, kako su nešto napravili, mene je to pokretalo. I dan danas je tako.
To možda ne zvuči preterano naučno. Čak mi je i jedan profesor govorio da naučnik ne treba da ima toliku fascinaciju predmetima i prošlošču. Ali to je jače od mene. I tako i treba da bude. Kada gledam kolege i mene na terenu, mi u nekim trenucima potpuno podetinjimo. Kad kreće nešto da se pomalja, taj adrenalin, ne bih menjao ni za šta na svetu.
SDCafe.rs: Dešava se i da se tokom fakulteta mladi razočaraju, da shvate da ono što su oni imali kao predstavu o nekom zanimanju, baš i nije tako, kako si se ti snašao na studijama?
Sam početak studiranja pamtim kao jedan od najlepših u životu. Kada su počela predavanja bio sam na sedmom nebu. Kada su krenuli prvi tereni i tamo sam se snašao. To je u arheologiji veoma važno. Pored tog knjiškog dela, učenja iz literature, postoji zanatski deo i čak, deo talenta. Ima ljudi koji nikada ne mogu arheološki da savladaju teren. Ne mogu da prepoznaju to što nam zemlja priča, nijanse u boji, teksturi, koje zapravo mogu da te navedu na to gde se nešto nalazi. Deo toga se uči, ali deo ne može.
Prve terene sam odradio po Vojvodini sa Stankom Trifunovićem iz Muzeja Vojvodine. On je moj prvi praktični učitelj, kod njega sam savladao osnove zanata i stekao iskustvo koje mi je posle pomoglo da se zadržim na Viminacijumu. Jer, za Viminacijum često dobiješ samo jednu šansu.
SDCafe.rs: I, kako se ukazala ta tvoja, jedna šansa?
U toku studija u jednom trenutku sam imao prazan hod. Obnovio sam godinu zbog jednog ispita. I nisam imao šta da radim. Sećam se, poslao sam SMS Mišku Koraću, koji je od Viminacijuma napravio ono što on jeste danas, sa pitanjem da li im je potrebna bilo kakva volonterska pomoć na lokalitetu. On me je pozvao i kazao da dođem na dve nedelje pa ćemo za dalje da vidimo. I tu je sve počelo. Tom čoveku sam neizmerno zahvalan na svemu.
SDCafe.rs: Kakvi su ti bili prvi utisci? Otišao si tamo mlad, na tako veliki lokalitet…
Viminacijum je mašina. Tu su zaštitna iskopavanja u kojima sam ja veći deo karijere tamo proveo. Niko nema vremena da nekoga uči od nule. Moraš već da imaš neko znanje. Drugo, važno je da imaš inicijativu, da oni vide da stvarno želiš da zagrizeš tu priču.
Dosta je ljudi tu prošlo, malo ih se zadrži, teško je uhvatiti taj ritam ali eto, ja sam imao sreće da sam došao u pravom trenutku, da sam bio u ekipi koja radi na zaštiti koju je predvodio naš sugrađanin dr Saša Redžić od koga sam takođe mnogo učio.
Jer moji tereni pre toga nisu bili antika. Radio sam praistoriju i rani srednji vek. Uz njega sam uspeo da naučim sve stvari koje se tiču iskopavanja antičkih lokaliteta.
SDCafe.rs: Da li je Rim bio ono čemu si težio ili se to jednostavno tako odvijalo?
Ono što je mene najviše pokretalo kao klinca jesu srednje i južne američke civilizacije koje se, na žalost, ne uče kod nas. Nemamo kadar i predavače za Južnu Ameriku. Ta priča je otpala vrlo brzo, i pre nego što sam upisao fakultet. To sam, eto, “preskočio”. Onda mi je sledeća ljubav bio Stari Egipat i to sam dosta na fakultetu forsirao. Želeo sam da to i diplomiram, ali je prelomilo pitanje čime bih se posle bavio, da li bih ja ikada stigao do Egipta na bilo kakav način.
Za Egipat imamo odličnu katedru koju je na Filozofskom fakultetu ustanovio Sava Tutudžić, inače Smederevac poreklom. Ali velika je šansa propuštena za vreme SFRJ. Imali smo odlične kontakte sa Irakom, Egiptom i mnogim zemljama. Tu je bila prilika da se napravi srpska škola u Kairu, kao što postoje brojne iz drugih zemalja. Rim je bio treći izbor. Ali nije za mene to tek neka uteha, štaviše, vremenom sam se baš zaljubio u Rim. I obožavam svaku sitnicu koja je u vezi sa tom civilizacijom.
SDCafe.rs: Da se vratimo na malopređašnju priču, eto tebe u Viminacijumu na dve nedelje. Kako se dogodilo da su to postale godine?
Bilo je to da bukvalno upadaš u kovitlac. Ja sam došao u oktobru, oni odnose ugalj odande. Programirani su na svoj ritam. Ukopiš se ili ne. Ja jesam. To su iskopavanja na kopu. Nisam ni znao šta je površinski kop, kako to izgleda. Krater na zemlji prečnika par kilometara. Kada kažeš bager, pomisliš na neke građevinske mašine. A taj bager izgleda kao svemirski brod koji se kreće i sklanja čitava brda.
Desilo se da sam prvog svog dana na terenu, u prvom grobu koji su mi dali, na iskopavanju našao delić jednog predmeta koji će me odrediti na kraju i usmeriti u stručnom usavršavanju. Kada sam ga našao, u tom zanosu sam mislio da je deo anka staroegipatskog jer je goreo i ostao je samo fragment.
Ispostavilo se posle da je to jedan zapostavljeni deo materijalne kulture Rima o kome se malo zna, deo preslice. Imao sam sreće da posle par godina nađem još jednu preslicu i da to kulminira.
SDCafe.rs: To je priča o jednom izuzetnom otkriću, zar ne? Ispričaj nam detalje.
Ja sam u Viminacijumu od 2009. Godine 2012. sam našao grob jedne žene sa predmetom od ćilibara i bronze. Krenuo sam da tražim po literaturi. Shvatio sam da je to ukrasna preslica, deo luksuznog pribora za predenje vune. Neki autori ih vezuju za konkretne uzraste i rod, životnu dob žene. Zna se da su udate žene sahranjivane sa takvim, luksuznim predmetima.
Skupio sam sve te predmete za koje su bili zavedeni kao igle za visoku punđu, mešalice i mućkalice za parfeme, a zapravo su preslice i vretena. Tada sam se zapitao, ako postoje predmeti koji mogu da nam pokažu da je žena bila udata, da li postoje oni koji mogu da nam pokažu da nije? Ili da je pripadala nekoj drugoj životnoj dobi?
Hteo sam da ih kroz taj rad, kroz svih 14 grobova i 80 000 predmeta sortiram, da počnem da tražim pravilnosti i da vidimo zapravo na koji način su Rimljani sagledavali životni tok jedne ženske individue. Šta je dete, šta je devojčica, šta je devojka, šta žena? Jer mi neke termine uzimamo zdravo za gotovo, a to nije bilo tako.
Dete tog utrasta kod nas raste, gleda crtani, igra se igračkama. Negde u Vijetnamu, dete od sedam godina je već odraslo, zarađuje i radi. U Amazonu, u plemenu Zoe, u tom uzrastu postaju odrasli i venčavaju se.
To je bio izazov. Tražiti po istorijskim izvorima koje pišu učeni muškarci, u gradu Rimu, koje interesuju uglavnom birokratija, visoka politika i ratovanje. Niko ne piše o ženama i deci, ni drugim, ostalim zapostavljenim delovima društva pogotovo ovde, u provinciji to može da se razlikuje pod uticajem izmešanih populacija.
SDCafe.rs: Dočaraj nam malo deo te atmosfere sa nalazišta, kako izgleda kada nađeš nešto, šta prethodi tome, kakav je osećaj, kako se uopšte rade iskopavanja tamo?
Zavisi šta se radi. Ako imamo površinu koju treba celu da pokrijemo, kao što se dešavalo u elektrani, to je neki deo gde oni grade silos, mi kopamo svaki santimetar i tu moraš da nađeš sve što postoji, ne sme ništa da ti promakne.
Kopa se po slojevima, svaki se zaglačava, gledaš da li se razlikuje boja zemlje. Kad se nađe zdravica, to je osnovna zemlja na nekom prostoru, ona je kod nas uglavnom žuta, kad stigneš dovoljno duboko. U rimsko vreme, neko je kopao grob. Iskopao rupu. Položio telo u grob. Kad je vratio zemlju, ona više ne može da bude isto kompaktna, žuta kao pre toga. Onda nam se prilikom zaglačavanja, ocrta gde može nečega da ima i tu radimo pažljivije.
Naravno, ima grobova sa konstrukcijama, pa prvo na šta naiđeš je kamen ili cigla. Konkretno, kad je preslica nađena, pojavila se lobanja te žene. Ona je sahranjena tako da čak nema ni drveni kovčeg. Samo je položena u zemlju. Verovatno je bila u nekom pokrovu. Na prvi pogled izuzeno skromna sahrana. Ali ona ima predmet od ćilibara, a Plinije Stariji kaže da si za jednu figuricu od ćilibara mogao da kupiš ljudsko biće, roba.
To je urbana zona, u blizini je jedna vila. Ona je verovatno žena vlasnika te vile. Sahranjena je planski, da ti predmeti nešto pokažu. Preslica ne govori da se ona pre svega bavila tekstilnim poslovima. Mogla je, možda i jeste ali nije to poneta. Ti predmeti zapravo govore da je ona stupila u brak i da se brinula o domaćinstvu. I ona to želi da poruči. Ona je skromna, nije sahranjena u sarkofagu, nema zlata na sebi, nije bila rasipnica, ona se samo brinula o domaćinstvu. Ali, to je u Rimu jako važna stvar.
Jeste Rim bio mizogeno društvo. Ali jedne stvari su bili svesni. To kad kažu da je ženi mesto u kući, to nije nipodaštavanje. Rimska religija je religija kućnog ognjišta na velikom planu. Nisu imali ustanove, škole nisu postojale, svaka porodica je edukovala i socijalizovala nove naraštaje. E, tu žena dolazi do izražaja. Ona nosi kulturne norme cele te tradicije. I vrlo su bili svesni toga. Kaže Seneka, žena je uzela podređeni položaj i postala mnogo moćna u rimskom društvu. I da nikada ne sme da se zaboravi da su braća Grah, Julije Cezar i Oktavijan Avgust, najveće ličnosti rimske istorije, deca koja nisu imala očeve nego su ih majke izvele na pravi put.
SDCafe.rs: Da li je to što je prvi nalaz bio u vezi sa ženom predodredilo da se tome posvetiš? Ili te je generalno ta tema svakako zanimala?
Dosta kolega koji se bave Rimom su „pravi dečaci“. Vole mačeve, štitove, vojsku. Mene to nikada nije nešto posebno interesovalo, iako radim na lokalitetu koji je vojno utvrđenje. Interesovalo me je sve drugo. U nekim trenucima, počneš malo da razmišljaš, kako su sve velike teme već obrađene. Ali arheologija napreduje. Isti taj materijal koji su kolege radile na jedan način, možeš da sagledaš iz drugog ugla. I dobiješ potpuno nova saznanja.
To sa ženama, tako je išlo, jedna preslica, pa druga, pa taj ćilibarski nalaz, jako važan. Sećam se da sam o njoj dosta razmišljao, baš me je to obuzelo. To nikad nisam ispričao, nisam hteo ni pre doktorata da ispričam da ne ispadne da nisam baš sasvim normalan.
Ja sam toliko razmišljao o tome da sam bukvalno sanjao kako sedim sa nekom ženskom osobom. I kako razgovaram sa njom. Pričam joj tu priču o nalazu, sve to što sam ja čitao i što mi je sve vreme se kuva u glavi. I ta osoba mi kaže: “Pa što ne uzmeš to da radiš za doktorat?”
Odem u kancelariju pre terena i kažem jednoj kolegenici šta sam sanjao. Ona mi odgovori da je to super ideja. Onda sam ja to dalje razradio. Iz svega je izašla priča koja me je odredila.
Žene su mi primarna oblast istraživanja. Iz toga su se izdvojile kao neke digresije još dve stvari. Rimska magija, kao posledična veza. Ti predmeti, amuleti, najčešće su u grobovima žena i dece. Smatrali su ih najranjivijim članovima društva kojima je potrebna zaštita.
Druga stvar je odevanje, proizvodnja tekstila i sve s tim u vezi. To je tema u povoju koju sa kolegencom razrađujem. Dosta je zapostavljena. Malo ima ostataka. Tek 20-ak uzoraka tkanina nekih minijaturnih, što je opet super za naše uslove. To je polje koje otvara nebrojene mogućnosti za istraživanje.
SDCafe.rs: Viminacijum je svet za sebe, verovatno si bio svedok mnogim otkrićima o kojima su priče obišle svet. Koja su još otkrića na tebe lično ostavila najveći utisak?
Ako baš treba da izdvajam, onda ovo prošlogodišnje otkriće tintinabuluma. Ja sam početkom oktobra u CZK Smederevo na predavanju o magiji u Viminacijumu pokazao sliku jednog tintinabuluma. Rekao sam da su postojali ali da mi na žalost, nismo našli nijedan. Nije prošlo ni mesec dana, mi smo našli taj predmet. I to je stvarno bilo sjajno, podetinjili smo potpuno. Skakali smo tamo okolo dok je trajalo iskopavanje. To je jedan od dana koji će ostati urezan. Taj i otkriće sarkofaga 2018. To je bila jako zanimljiva priča.
U tom delu su pre nađene tri vile bogatijih. U potpunosti su istražene. Odlučili smo da vidimo šta se oko njih dešava. Pojavile su se nekropole između njih, gde su sahranjeni svi koji su bili vezani za taj prostor. Od vlasnika do onih najnižnih članova zajednice, robovi ili posluga. To je sve ono što Rimljani zovu familija.
Kada smo 2018. postavili sondu, nešto mi je sugerisalo da treba malo da je zarotiramo. Taj dan ću pamtiti. Kreću da kopaju radnici. I na prvom ašovu, na 15 centimetara dubine, radnik kaže da je tu neko kamenje. Sumnjao sam da može nešto tako plitko da bude. Ispostavi se da je tu neoštećen krov na dve vode, pa ispod poklopac sarkofaga, pa kovčeg i to neopljačkan.
To je stvarno priča za sebe, šta smo našli, sa čime su to dvoje sahranjeni. Priča koja traje pet godina i sad se privela kraju, mada mislim da će imati i neki drugi čin. Uradili smo analize drevne DNK, u Vinči analize predmeta, svi oni pričaju neku svoju priču.
Zbog toga ja volim arheologiju. Istorija voli velike priče. Ko je gde išao da ratuje, pa šta se dešavalo. Mene interesuju male, pojedinačne istorije običnih ljudi. Kako su živeli, šta su radili, šta su jeli? Kad uhvatiš taj jedan njihov trenutak, to je ono što najviše pokreće u arheologiji. Jedan trenutak, u priči XY osobe, koje se niko drugi neće ni na koji način sećati.
Kada nađeš opeku koja je iskorišćena za pravljenje groba sekundarno, ali dok je bila sveža, neki je radnik vežbao abecedu. I vidš na njoj a, b, c, d, e… Pa u jednom trenutku počinje da greši jer ne ume do kraja da je završi.
Pa nađeš drugu opeku po kojoj je protrčalo dete od četiri ili pet godina. Shvatiš da je to neka manufaktura, sve to drži vojska, ali eto, moguć je i momenat da dete protrči tu. To je sve ono što istorija ne može da ti pokaže, ali arheologija može.
SDCafe.rs: Arheologija iako vezana za Rim, može i da ti ipak osvari neke snove, zar ne? Jer ti si ipak otišao u Južnu Ameriku i baš zahvaljujući Viminacijumu, bilo je to verovatno ostvarenje sna?
Pojavila se priča o toj izložbi koja je promovisala naše nasleđe iz antike. Prvo po Evropi i nama je to delovao preambiciozno. Ali, sve što je Miško ikada zacrtao, on je to i uspevao da uradi. Sa izložbom sam bio u Londonu, Italiji, Mađarskoj, na Malti. To mi je već tada bilo van svih očekivanja.
Pa se izložba prebacila u Severnu Ameriku i onda je počela priča da će ići u Južnu Ameriku. Nisam očekivao da ću ići, bio sam među mlađim članovima ekipe. Miško mi je kažao da treba da “skoknem” do Buenos Airesa, da spakujem izložbu. Ja se umalo nisam onesvestio. Sledeće nedelje dolazi, kaže, promena plana. Ja pomislio – nema ništa od putovanja. A on kaže da ćemo morati da odemo u Paragvaj i sačekamo izložbu da se završi. I tu sve kreće.
Ja Južnu Ameriku obožavam oduvek. Knjige, arheologija, antroplogija. Sećam se neke neukoričene knjige, odakle ju je dobio moj ujak, nemam pojma, Ekspedicija Orinoko – Amazon, nekog Francuza iz četrdeteresih godina prošlog veka. To sam pročitao sto puta, o tome sam maštao.
Ostvarilo se da odem tamo, da upoznam kulturu, divne ljude. Koliko volim što sam otišao, toliko možda i ne valja. Jer ne prođe dan da ne razmišljam o Južnoj Americi. Sad bih se spakovao, da mi neko kaže da imam priliku tamo bilo šta da radim, odmah bih otišao.
SDCafe.rs: Kako tebi, kao arheologu, izgleda kulturna baština u Smederevu? Tvrđava i ostatak, razmišljaš li o tome?
Više sam puta rekao da mi, sa tom tvrđavom, imamo dragulj neizbrušeni. Od koga stvarno može grad, ako već mora da se gleda samo na taj način, uz neka minimalna ulaganja početna, mnogo da zaradi. Da ne pričam o tome da se time tvrđava stavlja na mapu, šta sve mi možemo da pokažemo.
Tvrđava je svetlosnim godinama daleko od Viminacijuma. On je bio ledina početkom 2000.godine, a mi tvrđavu već imamo. Dakle, imamo početnu prednost, nemerljivu. Tu bih, ako treba i volonterski pomogao, da se napravi tematski istorijski park u tvrđavi. To se meni čini kao najbolji put.
Na početku to može da bude par kućica sa starim zanatima, kovač, keramičarsko – grnčarska radionica gde bi se odmah uposlili neki ljudi, da prave suvenire na licu mesta koji bi se tu i prodavali.
Najbolji su tematski parkovi gde bi mogao da provedeš dan, dva ili tri, da živiš kao što se živelo u srednjem veku. To je nešto što postaje jako popularno, arheološki parkovi na otvorenom. Tako bi moglo nešto i u tvrđavi da bude.
Govoreći uopšteno o kulturnom nasleđu kod nas, kada je oskrnavljena crkvica na groblju prošle godine, to su uradili neki klinci. Da bi zadivili drugare. Nisu ni znali šta rade. Tu je krenula druga, takođe štetna priča. Da se neki sakupe i razređivačima dođu da skidaju tu boju. Ma koliko namera bila dobra, ne može na crkvu iz 15. veka, svako da stavlja šta stigne.
Ono što nedostaje gradu i nije veliko ulaganje, su spomen ploče i info table. Kod Duda postoji ploča. Ne znam da li je ima na još negde. Ko ne zna ništa o tim mestima, neće ni moći da sazna. Bio je i jedan video na internetu, neki Amerikanac dolazi i hoće da obiđe Smederevo. Krenuo je do vile Obrenovića, napao ga čopor lutalica usput, konačno stiže do kapije vile, ali dalje ne može… To je žalosno.
SDCafe.rs: Kako ti kada su ostale stvari u pitanju izgleda Smederevo? Šta je dobro, a šta treba da se menja?
Malo sam ovde, od ponedeljka do petka nisam tu. Kada dođem, najvažnije mi je da se posvetim ženi i detetu. Postoje brojni problemi, ne bih se bavio dnevno političkim stvarima, ali kada pričamo o ostalom, Smederevo je, pogotovo preko leta, prijatan grad za život.
Lepo je imati dete u Smederevu. Dosta tu ima sadržaja za razliku od nekih mesta. Dosta je doduše i u nekoj “uradi sam” produkciji, Zoka profesor i Miloš iz “Razbijanja tišine”, koliko su samo sadržaja pripremili tokom leta. Bilo bi dobro da se grad što više uključi. Imamo festivale filmske i pozorišne, ima dešavanja, škola plesa na trgu. Vidim po mom detetu da je njemu lepo kad siđemo do grada.
E sad, za tu atletsku stazu protiv koje sam svašta pričao, na kraju, pošto je moje dete u Atletskom klubu i sa druge strane, koliko god joj nije tu mesto, deca koja rastu, u tvrđavi se vezuju za svoj grad i svoju tvrđavu na jedan drugi način. Mada, i dalje mislilm da nema opravdanja za tu stazu tamo. Mogla je da bude i negde drugde.
Meni, koji nisam uključen u ozbiljnije teme, Smederevo je super. Silom prilike pola godine sam živeo u Požarevcu. Nikada se ne bih menjao. Mislim da je Smederevo baš lep grad.
SDCafe.rs: A koliko si upućen u ono što SDCafe.rs radi? Kako ti to izgleda, pratiš li?
Izgleda mi super. Pratim na društvenim mrežama, kad stignem. Može tu dosta da se sazna, necenzurisano je, koliko ja mogu da primetim. Nema tu nekih zabranjenih tema o kojima se ne priča. I stvarno, neke stvari koje nisam drugde mogao da vidim, tu sam saznao.
Sviđa mi se cela ta priča “Ko je ko” i ostalo, treba što više forsirati tu priču. Za dosta stvari i ljudi ne znaš ni ko se čime bavi, a ima interesantnih priča. A stim u vezi, što je meni isto problem u Smederevu je što su stanovnici izgubili identitet.
Više ne postoji nešto po čemu se izdvajaju, prepoznaju. Otuđili su se od onoga od čega ne bi trebalo, reke. Mi jesmo grad koji živi na reci, ali nismo po mentalitetu vezani za Dunav koliko bi trebalo. I ne poznjemo svoj grad, ne znamo istoriju Smedereva.
To je nešto što bi trebalo da se promeni, da se edukuju od malena deca. Nemamo spomenik despotu Đurđu. To bi morao da ima grad koji je on osnovao. Pa tu je niz drugih ličnosti i mesta kao Francuska kapa.
Setih se priče da je postojao neki Kalkaljera u 19. veku. Čuveni rasipnik. Veliko porodično bogatstvo je proćerdao, odsedao po apartmanima u Beču i Evropi gde odsedaju kraljevi.
Bio je poznat u Smederevu, imao je neke zlatne mamuze, vozio se u tri fijakera. U jednom on, u drugom štap u trećem njegov šešir. Iz cincarske je porodice. Eto, takve stvari rade po zapadu.
U ulici Kralja Petra na početak staviš statutu njegovu, na sredinu cilidar i na kraju štap naslonjen na nešto. To je ono što intrigira ljude, pa žele da saznaju više. Pa čuju da je nekada ovde postojala velika cincarska zajednica. Pa sve ostale zanimljivosti o Smederevu u 19.veku. Imamo mnogo takvih priča, samo to treba iskoristiti na pravi način.
SDCafe.rs
foto: SDCafe / privatna arhiva