Momčilo Mošo Odalović rođen je 1. aprila 1947. godine u Starom Grackom kod Lipljana (Kosovo). Osnovnu školu učio u zavičaju, gimnaziju u Kosovskoj Mitrovici, studirao srpskohrvatski jezik u Prištini. Radio je kao novinar „Jedinstva“, Uređivao „Đurđevak“, ćirilično glasilo za osnovce. Živi u Smederevu od 29. septembra 1994. godine
Objavio je knjige: Mama je glagol od glagola raditi, Druže tata, kućni komandante, Neko je ukrao lastu, Vetar mi odneo pantalone, Lirski poker sa Trifunovićem, Ršumovićem i Radulovićem, Tako je bilo, pčele mi, Jabuko mirisna, Molim te, čuvaj se, Petorica iz srpskog sa Trifunovićem, Erićem, Ršumovićem i Radulovićem, Zavičajni bukvar (pojmovnik), Baba je tu, ja sam u Japanu (roman), Popravljamo nizbrdice, Crtalište igralište, Evo seckam vodu za hrčka (roman), Gde je lampino dete, Žiča pčelino čedo, Molitva za mamu…
Nagrade: Vukova nagrada, Zabavnikova, Neven, Gračanička povelja, Zlatni i Srebrni Gaša, Goranova plaketa, novosadsko Zvonce popularnosti, Nagrada Zmajevih dečjih igara za doprinos savremenom pesničkom izrazu, Zmajev štap, Zlatni prsten Festivala poezije u Crvenki, „Gordana Brajović“, „Rade Obrenović“, Gomionica, nagrada Sajma u H.Novom, Zlatni ključić Smederevske pesničke jeseni, Darovnica Pesničkih susreta „Lazar Vučković“…
Odalović se bavi ilustrovanjem i opremom knjige, umetničkom stolarijom, umetničkom fotografijom i skulpturom; imao je više samostalnih izložbi „Mošove zanimacije“.
Za SDCafe.rs naš drugar Odalović govori kako čuva i neguje čoveka, ali i dete u sebi, kako veze stihove za male ljude, priseća se detinjstva, dečaštva, rodnog sela i izbegličke sudbine.
SDCafe: Naslutili ste zla vremena, decu doveli sa Kosova u Smederevo, pre nego što su izbegličke kolone krenule. U našem gradu Kosovaca ima dosta, više siromašnih nego bogatih. Kako ste se snašli ovde? Koliko ste Smederevac?
– Živeći na Kosovu, sem onih dana u detinjstvu (lepih dana neznanja) drugijeh vremena osim zlih – nisam ni imao. Naknadno saznah da se zovem „nealbanski živalj“, a kum moj, solunac Milan Dragović, dade mi „lepo vojvodsko ime“ Momčilo. Tako je došapnuo mojoj majci kojoj su već preporučili podobnije ime Slobodan, a tada ih je (1947) bilo u izobilju. Deci mojoj dadosmo lepa imena Sergej (1977) i Dušan (1981), a u Šiptara, tih godina, davahu imena kojih nije bilo u knjigama rođenih: Ilir, Teuta, Aldona (Albaniju hoću), Edon (Envera hoću) ili, zamislite, E t n i k !? Separatističke provenijencije… Uh, izlomih jezik! Ovim imenima, našem imenu se reklo da je nepoželjno, suvišno. Potonjih decenija prošlog veka šiptarske osnovne škole radile su u četiri smene, a u Srbiji učitelji prekidali radni staž, ostajali bez posla.
Mošo sa porodicom u dvorištu na Kosovu
U svojoj umalo 50. godini krenuh s porodicom prema severu, a u tim, već belokosim godinama, ma kud krenuo, ne možeš iznova sticati zavičajnost i strane sveta. Nisam ovde, u Smederevu, tražio zaposlenje, da ne bih kome (osetljivome) povredio suverenitet. Bio sam u statusu slobodnog umetnika, a žena, pedijatar, svojim velikim trudom, omogućila mi je da kao slobodni umetnik budem još slobodniji. No, svejedno, bilo kud da sam krenuo, u bilo koji grad pristigao, ne bih našao ono što se seobom izgubilo. Naravno, dobro mi je u Smederevu, a važno, veoma važno da nikad nisam žudeo za Beogradom…
SDCafe: Staro Gracko mnogo je, za zlih vremena, života izgubilo. Beše 5. avgusta 2015. Dan žalosti za srpske žrtve. Godišnjica svih izbegličkih kolona na čijem su se čelu dizale srpske zastave. Sirene, crkvena zvona, parastos, crno štampane naslovne strane dnevnih novina. Kako Momčilo Odalović proživljava sve dane srpske žalosti, čemu ste se naučili, a na šta se niste navikli nikada?
Ima u ovom pitanju prilično potpitanja, pa bih ovako. Na Kosovu postoji svetski fenomen bifurkacije. Sirota rečica Nerodimka krenula u dva mora, zbunila se i samu sebe presahla. Jednim krakom, preko Lepenca i Vardara, do Egejskog mora, a drugim krakom u Sitnicu, pa pored mog sela, do Ibra i Morave, te ovde negde kod Kuliča, zaroni u duboko Dunavo, pa prema Crnom moru – gde nestade kao utopljenica u opštem rasulu vode. Ako reke, a biće da je tako, brode nizbrdicama, i ja sam doplivao (il se dokotrljao) nizbrdicama do Smedereva.
Strah me, a sve nekako tako naslućujem, da bliskih dana, već ove zime, ništa više neće biti kako je bilo. Poodavno već zborim da me strah arapskog proleća i docvetavanja u sirotoj Srbiji.
U našoj epici postoji krik, kakvog nema ni u antičkim tragedijama. „Mrtva se glava preko polja valja i većem se zlu nada…“ Eto, ne spomenuh svoje stradalno selo i pogibije najrođenijih, sve plašeć se zla koje nadolazi.
Mošo sa porodicom
SDCafe: Vidite li sa osmatračnice svojih godina sebe i svoje dečaštvo, i kako Vam izgledaju? Kako izgleda vaš rodni kraj danas?
Sa svoje uzvišice, pesničke osmatračnice, stalno sam zagledan u sopstveno detinjstvo. I sve to, prikupljam kao sličice iz retrovizora, a te sličice su mi jedina načela (poetika) pesmotvorenja. Iako tegobno, u sirotinjstvu, detinjstvo ne može biti sem bajkovito. Tvoje je da tričiš, skačeš, naigraš se… Mogla bi i nauka da krene u tom pravcu: energijom deteta obasjavati svet! Najbitnije nek bude da u detinjstvu potrošimo sve i igre i ljupke „gluposti“. To se ne čuva za starački dom… Ukoliko ne potrošimo sve poganluke i nestašluke detinjstva, pravićemo ih u zrelim godinama, a tad su mnogo opasniji.
Roditelji Dušanka i Todor
Kako izgleda moj rodni kraj? Tražeć odgovora, secnu me pomisao „rodni završetak…“ A upravo je tako. Mom izmučenom bratu, izgibe sin Andrija međ onih 14 žetelaca. Prodade kuću i ode u Rumenku kod Novog Sada, da se primakne starijem sinu i unučadima. Nedavno sam bio u Gračanici, 15-ak kilometara do mog sela, al ne odoh. Ne bih smeo nit podneo da u svom dvorištu vidim šiptarsku kuću. Bilo bi to zagledanje u ono ishodište koje se grobnicom zove.
SDCafe: Sa Kosova ste otišli, njemu se niste vratili, ili mu se stalno pomalo vraćate. Koliko ste se vratili sebi?
Srljao sam u starost i sasvim pristigao. Nagledao se spoljnog sveta, sklanjam se, a onda nadođu unučad i izvedu me napolje – da mi pokažu svet! Moguće je da je to jedini povratak sebi samome. Inače, ljubav bake, deke i unučadi je jedina ljubav čistih računa. Tu nema kalkulacija, sem – voleti, voleti, voleti. A što se Kosova tiče – bolovati, bolovati, bolovati… i tako u neprebol.
SDCafe: U Smederevu ste, rekoste, našli „7,5 ari konačne otadžbine“. Šta je himna i zastava, šta grb i geografija otadžbine Odalović?
Znao sam da se u porodičnom gustišu ne može doveka. Svako dete je božja ikonica. Odrastanjem, školovanjem, dozrevanjem… krene svojim putem, a opet božjim promislom, neka bude da mi je dato da mi reč bude profesija. Bavio se novinarstvom u prištinskom „Jedinstvu“, i živeo 20 godina u Prištini, al nikada u njoj nisam našao onu kopču zavičajnosti. Stalno sam bežao u svoje selo, stalno ugruvan osećajem privremenog boravka „onamo namo“… Otud i radosno, pobožno, spominjem svojih 7,5 ari konačne otadžbine. Himna, zastava, grb… neka mi budu – krov nad glavom, zdravo potomstvo, dobar komšiluk… i biljke u bašti: hrast – Živojin, badem – Gorčilo, trešnja – Desanka, višnja – Višeslava, dunja – Dušanka, smokva – Trajanka, tri drena Miladin – Vujadin – Kostadin, a u dvorištu tri breze: Olga, Volga i Dolga…
SDCafe: Bilo je Smederevo gospodski grad i prestonica. Danas, šta su njegove skrivene prednosti, šta očite mane, šta mu zamerate, a zbog čega ga poštujete? Kako biste ga ulepšali?
Da, tako je i zamišljeno – na bogomdanom mestu, uz carsko Dunavo. Koliko bogomdano, toliko i previše otvoreno, „stalno otvoreno“ i – više nego stradalno. Nije li to „loša geografija“, kako kaže Danojlić. Uđemo li u istoriju novijih vremena, Brozovih pa naovamo, Smederevo je naprasno menjalo i lik i dušu (toplinu gospodske varoši). Železara je s „dođošima sa svih strana“, partizanskim zahuktavanjem, donela uku i buku. Tako se i zidalo, socrealističkom mistrijom, viskom, libelom… O dobeglicama sa svih strana, da i ne pričam… Kosovci su u Smederevu dozidali jedno novo Kosovo i – sasvim je razumljivo da se ne razumemo. Stariji Smederevci, odavno već, ovde nemaju staza, puteljaka, proplanaka, periferije i naslućenih daljina sopstvenog detinjstva. Čeznemo za tamošnjim orijentirima, a Smederevcima zatrpali svoje. I jednima i drugima jednako su prepoznatljivi Tvrđava i Dunav.
Naravno, važno mi je da sam, pre Dunava i Tvrđave, našao Biblioteku i Crkvu. Za SD Biblioteku napisah: Ja imam mamu, tatu, brata, seku i Narodnu biblioteku. Videh u nekoliko biblioteka u Srbiji da taj distih drže na dečjim odeljenjima. „Prepisali“! Što se tiče ulepšavanja, voleo bih najpre da opajam, properem, ponešto izribam, a veće i važnije poslove – kad priteknu novci.
SDCafe: Koja mesta u gradu volite, kojima se vraćate, i zbog čega su ta mesta najbolje utočište kada napustite „ograđeno parče vaše otadžbine“ na Leštaru?
Uh, o tome mogu iz sna! Pijaca je moja skupština. Znam mnoge za tezgama, proizvođači il preprodavci, svejedno mi; nisu u lagodnoj poziciji. Na minus 20 i plus 40 vagaju sa sirotinjom robu i strpljenje. Razumljiv je oprez i cenkanje, al srećom još uvek nisam u toj situaciji da se zavadim i svašta rečem onome koji je za tezgom. Pa i neka me ošteti za koji dinar, na njegovoj sam strani. Izgradili smo (supruga i ja) s mnogima uzajamno poverenje. Često nam došapnu: „Nije za vas…“ . Supruga mi je varošanka, a ja seoskog porekla, sviklog na mnoge teške, zemljodelatne poslove. Često navijam za njih! Ova moja, na primer, nema pojma šta je sejanje krompira za plugom, šta prva, šta druga motika, krompirova zlatica i nezgodna korov-travka, pirevina, koja probije krompir. E sad, varoške gospođe okreću plod prema suncu, traže jazavca, vuka il ko-zna-koju zver… Duško Trifunović me je nečemu važnom podučio: „Stari moj, nemoj se nikad svađat s trgovcima. Njihovo je da kupe za dinar, a prodaju ga za dva!“
SDCafe: Čemu se u Smederevu uvek iznova čudite, a čemu se radujete? Kakvi su Smederevci?
S početka, kad stigoh ovamo, čudih se lepim, krupnim plodovima kajsije i breskve! Za one tamošnje, koje kupovah na pijaci, a vidim krupne, stalno sam pomišljao da su iz Grčke ili Turske, jer takvih nisam viđao u našim baštama. Gotovo da ih tamo nismo ni sadili: nadmorska visina 600 metara, ozeble bi. A ovde rađaju u mojoj bašti – i danas mi za čuđenje. Naknadno saznah za smokve. Imam ih redovno, uvek se čudeć – koja slast! I prisetim se, svodeć nadmorsku površinu na zatureno Panonsko more, i smirim razloge čuđenja!
A Smederevci, kakvi su Smederevci? Volim reći Smederevlije, nekako mi poletnije, kao da su se grupisale delije! Ima tu neke struje, mada sam partizanovac… Pitali tako Lalu: – Je li ti dobar krompir? A On će: – Pa, ovaj krupni bogme jeste, al ima dosta sitnih…
Zla vremena su prozlila i ljudsku dušu, pa i međ nama ima siće. Bitnije mi jest da u Smederevu imam zaista obilje dragih ljudi od uzajamnog poštovanja.
SDCafe: Čime se Smederevci imaju ponositi?
Ako mi je u ovom trenu sevnuo mozgom „smederevac“, a živimo u hladnoj, cvokotavoj Srbiji, što ne bih spomenuo šporet koji se pročuo i još uvek se rado spomene u čitavoj doskorašnjoj zajedničkoj državi. Potom, na pesničkim putovankama, često mi i rado spomenu Smederevsku pesničku jesen i uvek se neko priseti svog gostovanja… Da, bilo je to, mislimmm, te i te godine! Volim horsku muziku, pa je i razumljiva radost što imamo Hor „Kir Stefan Srbin“. S njima sam u stalnom druženju, a maestro Milan Ilić, dirigent i kompozitor, ponekad bane iz svog Skobalja do mene na kafu i podnese mi izveštaj! Ne bih mogao nikako a da ne spomenem Crkveni hor, drage slikare, vajare, grafičare… pesnike uračunah u SPJ… Dečji sam pesnik, ne bih o vinima, al zašto ne bih spomenuo Smederevsku privrednu jesen! Kad gde stignem, pitaju me – kad će!? Večernjom atmosferom izdvojila se Ulica kralja Petra. Puna je lepog, mladog sveta, a to mi obodri dušu. Gotovo da podviknem – ovako lep narod ne može da propadne!
SDCafe: Poezija za decu nije lak zanat. Kako izgleda i čemu se raduje dete u Vama, a šta ga tišti i boli?
Mošo sa Desankom Maksimović
Desanka je govorila: „Pisati za decu isto je što i za odrasle, samo malo teže!“ Time bi se reklo da sam u teškom i odgovornom uposlenju, no neće biti da je tako. Lako (ali ne i olako) podnosim sve „teškoće“. Religioznim polazištem, odavno sročih: Koliko dara, toliko žara! Ako mi je dat dar, dat mi je i stvaralački temperament (žar), pa sve saberem, odnosno – uradiću onoliko koliko mi je dato rođenjem!
To radim u časima nadahnuća, radosno, poletno. Jedina otežica neka bude u tome što se kompjuterskim naraštajima obraćam kao lampino dete. Uvek u brižnosti – mogu li da doskočim onoliko koliko dete odskoči. Ovih dana, dete u meni je zbunjeno. Ne hranim ga nadahnućem, a nadahnuće podrazumeva isključenje spoljnog sveta. „Dete“ je prestrašeno planetarnim gibanjima… Dođe mi da vrištim: nahranite dete, a ja ću da mu recitujem vesele pesme. Neradan mi, paralisan duh, nemam ni strofe u začeću!
Mošo sa prijateljima pesnicima
SDCafe: Aktivni ste na društvenoj mreži FB. Kako doživljavate tu današnju ljudsku umotvorinu za udaljavanje bliskih, a približavanje dalekih?
Fejsbuk sam poodavno objasnio jednom brojalicom: Kod bubice dangubice/ stigle gošće neradnice/ kako koja s neba pala/ za igru je samo znala! Tako mi i objasniše s početka. Nešto kao bezazlena družionica s nepoznatima, a to mu je družionica – igraonica! Najveća korist u ovoj dangubici je što smo preko Fejsa, kao prosut, raseljen narod, nalazili jedni druge i uspostavili kontakte. Premrežili smo sve kontinente, nema nam uzmicanja. Konačno i gastarbajteri imaju svojih redovnih susretanja – skajpom!!! Naravno, bake i unučad su najradosniji primopredajnici.
SDCafe: Da li žalite za nečim što u životu niste mogli ili ste propustili? Koje želje biste imali kada bi, nekim čudom, upecali zlatnu ribicu?
Pomalo sam, ne pomalo već sasvim akvafobičan. Ne plivam, nikad ulovio ribu, nit se nadam „zlatnoj ribici“. A ako bih se, kojim čudom, našao u toj „željoteci“, imao bih istu želju, koju imah kao onaj davni, davni dečak, odnegovan sirotinjstvom: PEKARU !!! Veeeeeliku pekaru, da mi niko pored kuće ne prođe gladan!
I na kraju, hvala vam, fino popričasmo. Za vaše zanimanje, daću i pesmuljak od pre nekoliko godina, sročen na zahtev dečurlije koja su me presrela u ulici na Leštaru. Jednostavno, tražili mi pesmu.
Evo je, prvi put objavljena, al ne budite strogi . . .
ULICOM Ž. A. ILIJE
Kad prođem Ulicom Živana Atanackovića Ilije,
od žagora dece – ništa, baš ništa mi milije!
Ljupka i lepo vaspitana, lepo se jave,
a ja, pomalo važan, kroz njih putem slave.
Tek čujem: Napiši mi pesmu! I meni! I meni!
Hajde, pesniče, budi gluv pa se ne okreni!
Ispričah unučici Anji, a ona prilično strogo:
Kad već ne radiš ništa, bar strofu bi mogo!
I rekoh: Hajde, pesmo, izađi iz glave, kreni;
Ako se obraduju deca, eto radosti i meni!
Vaš drugar,
Mošo ODALOVIĆ
2 comments
Од свих песника за децу, Одаловићеве књиге су ми се увек највише свиделе. Пуно поздрава песнику .
Njegove pesme su divne.“Ptice kosovčice “ sam ove god. radila s đacima i baš smo svi bili ganuti.
Oseća se tuga za rodnim krajem.Moji preci su iz Bresja, Kosovo Polje i baš sam tužna što više tamo nemam kod koga odem.Deda i baba su tamo sahranjeni.