Polako se približavamo stogodišnjici Prvog svetskog rata, na početku kojeg smo sa oskudnim praćkama kao David zadali dva ozbiljna udarca Golijatu i bitno mu moral poljuljali. Zahvaljujući Ceru i Kolubari Franc Jozef je shvatio šta je Njegoš hteo da kaže sa onom njegovom: „Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al' zube polomi“. Tim pobedama klicala je čitava Evropa, a danas malo ko i da se seti… Kako je rekao glumac Marko Nikolić u filmu „Montevideo, Bog te video“: „To smo mi, slavni porazi i nevažne pobede“. Da li su Cer i Kolubara bili nevažni? Hm, Boga mi, sa time se definitivno ne bi složili „oni“ čije su kosti tamo ostale. Da li je u biti srpskog naroda najizraženije samosažaljenje i epska patetika? Za šestogodišnjicu Kosovske bitke, podizani su spomenici, snimani filmovi, slavio se (!) možda najtragičniji momenat u istoriji ovog naroda, a danas ove pobede nismo u stanju valjano i čestito da obeležimo, a ne daj Bože da ih proslavimo. Pojedinačne inicijative, poput podizanja spomenika Principu u Tovariševu, ili obnove „Zlatne morune“ u Beogradu, predstavljaju po koju sveću u dubokoj tami sadašnjice. Skromna su i delovanja SANU, jer logično je očekivati više. Car Konstantin, ni kriv ni dužan, postao je slavniji od svih srpskih pobeda, stradanja, i sećanja iz Velikog rata – jer je dobio ogroman budžet od države. Sa druge strane, trenutna germanofilska politika naše vlade, na čelu sa novim premijerom, mora ozbiljno da povede računa šta će izjaviti, a da se prethodno ne konsultuje sa kancelarkom, da ne uvredi nemačke revizionističke aspiracije ka promeni istorije. Naši državnici, da ne kažem političari, izgleda nisu svesni tereta istorije, koji nose na svojim plećima. Nedavno je novi šef diplomatije, Ivica Dačić, izjavio da naši ambasadori – reprezenti naroda i države (!), ne znaju adresu svog predstavništva. Njegov prethodnik, Ivan Mrkić, pored nezapamćenog „odliva mozgova“ iz zemlje nije imao (!) koga da postavi za ambasadora. Postavlja se pitanje: „Kako da se suprotstavimo germanskim revizionističkim težnjama, kada nismo u stanju ni da obeležimo i svetu predstavimo esencijalni segment iz naše istorije?“. Inteligencija ovog naroda ozbiljno je devastirana, usled apsolutnog diletantizma koji je postao siže svakodnevnog života političke elite. O političkoj nesposobnosti i nemoći Svetozar Miletić danas bi imao što-šta da kaže. O ovo temi, rekao bi da „dok vojujemo nešto značimo, a posle toga ništa“, iza toga „nastupa tišina o nama, kao da nas i bilo nije. Vojevati umemo; umemo od vremena na vreme i politično oduševljavati se, i na visinu opredeljenja našeg uzneti se – ali stalno, neprekidno na polju javnog i političkog života za jednom celi teći, i ratne uspehe postojanim političkim držanjem osigurati – to kao da nije Srbinu dato“. Tako je bilo u XIX veku, tako je i danas. Politiku nam vode „detići uma zaostala“ koji nisu dorasli svojim zadacima i ulozi u kojoj se nalaze. Na žalost, svedoci smo nemačke ekonomske i privredne dominacije u Evropi i ono što je sigurno, to ne možemo promeniti. Ali, ono što možemo učiniti jeste da dostojanstveno prikažemo ko su bili naši preci, kako su živeli, kako su voleli i kako su i za šta su ginuli. Jer, da nije bilo njih, danas ne bi bilo nas…
Autor: Akademac