Home Ko je ko Aleksandra Ljubisavljević

Aleksandra Ljubisavljević

by Redakcija

Aleksandra Ljubisavljević je profesor srpskog jezika i književnosti u TTPŠ “Despot Đurađ”, a od pre nekoliko godina, ljubav prema pisanoj reči, osim sa đacima kroz školske časove, deli i sa čitalačkom publikom svih generacija jer se upisala u listu onih zavičajnih autora na koje imamo mnogo razloga da budemo ponosni. Aleksandra piše često, raznovrsno i prijemčivo bilo da je reč o stvaralaštvu za decu, poeziji ili prozi.

You Might Be Interested In

SDCafe.rs: Na neki način, ova naša priča i Vaš autorski put, počinje od jednog dramskog teksta, nastalog za potrebe đačke predstave u školi u kojoj predajete, zato ću Vas zamoliti da se za trenutak vratimo u to doba i našim čitaocima objasnite o čemu se radi… 

Upravo tako, izgleda da se sve lepe stvari rađaju u pozorištu,iz nekog oblika igre. Obožavam teatar i tokom studija, rekla bih, više vremena sam provela u njemu nego na fakultetu. Uspela sam da ostvarim san da i sama jednog dana postavim predstavu, na osnovu svog teksta. Imala sam i sreće, naravno, ona je taj uvek neophodni začin. Naime, sreća se ogleda u tome što sam tokom 2017. i 2018. godine radila sa sjajnom generacijom učenika, koja mi je darovala nekoliko odličnih glumaca. Ideja za tekst se takođe rodila na času, tokom jedne usputne anegdote sa đacima i braćom blizancima. Tako je nastala tinejdž-komedija „Kako je Sava postao Rastko, i obrnuto“, a predstavu smo najpre izveli u okviru Svetosavske akademije naše škole. Premijera je bila u Centru za kulturu, u prepunoj koncertnoj dvorani, a publika je sjajno prihvatila predstavu. Sa njom smo nastupili i na takmičenju omladinskih amaterskih pozorišta „Svilena maska“ u Svilajncu. To je i za moje učenike i za mene bilo veoma korisno i lepo iskustvo. Naše malo pozorište nazvali smo OAP „Despot Đurađ Smederevac“, mada su moji učenici u šali govorili da je to, zapravo, Aleksandrino pozorište. Žao mi je što nismo uspeli još koji put da izvedemo predstavu, jer su moji glumci maturirali i otišli iz škole. Potom je usledila kovid-era, tako da već neko vreme čekam pogodniji trenutak i još jednu dobru generaciju kako bih se vratila daskama koje život znače.

SDCafe.rs: Sve do pre samo nekoliko godina, Vi ste svoje rukopise kojih je, pretpostavljamo svakako moralo biti i ranije, „čuvali samo za sebe“, daleko od javnosti. Šta se dogodilo, pa ste se odlučili na objavljivanje prve knjige? Šta je bilo presudno?

Verovali ili ne, sve je počelo zahvaljući društvenim mrežama. Prijatelji su me zamolili da objavim fotografije sa porodičnog letovanja, a ja sam to i učinila, uz usputne komentare i objašnjenja, nekada prozna, nekada poetska, zavisi od trenutka. Moji tekstovi su im se dopali te su me okuražili da počnem da objavljujem i ponešto iz svojih rukopisa. Sve je to u početku delovalo kao igra, još jedna u nizu, kao neki vid opuštanja, uz komunikaciju sa dragim ljudima. Ali, potom, moja reč je prerasla te okvire i odjeknula i pročula se malo jače i dalje. Umetnik je uvek sam, u svom svetu, oslanja se samo na sebe, ali je podrška drugih ljudi neprocenjiva da bi stvaralac podneoi izneo tu samoću, na koju je osuđen, i u njoj iznedrio čedo – svoje umetničko delo. Imala sam potrebu da se obratim i čoveku, i ženi, i detetu, zato pišem i prozu i poeziju, dramske tekstove, i za decu i za odrasle, te je samim tim i moja publika šarolika. Radim sa decom, slušam ih, osluškujem njihove potrebe, i to je zapravo jedan vrlo značajan izvor motivacije i inspiracije. A sve se, naravno, i rodilo iz ljubavi prema deci i moj je književni put otpočeo tekstom za najmlađe čitaoce.

SDCafe.rs: Ako se ne varamo, zakoračili ste u taj „širi svet javnosti“ čitalačkoj publici nudeći knjigu koja je, samo uslovno rečeno bila namenjena mlađima, „Carstvo Vilnskog srca“ je raslo i poraslo čak i do Čitalačke značke. Kakav je iz Vašeg ugla bio put te knjige? Da li ste zadovoljni?

Zahvaljujući tome, stvorila sam svoju bajku u kojoj i dalje živim. Kao i u svakoj bajci, i moj lični put se prostire u neprestanoj borbi između dobra i zla, ali to je život, složićete se. “Carstvo Vilinskog srca” mi je posebno draga knjiga, i zato što je prvenac, i zato što je namenjena maloj i velikoj deci. Od nagrađene istoimene bajke nastala je čitava zbirka bajkovitih priča. Na osnovu uvodnog teksta izgradila sam čitav vilinski svet, stvorila vilenjake koji se rečima i pesmom bore protiv zla, što i sami pisci rade. Deca su se poistovetila sa malim junacima i pronašla se u njihovim avanturama. Moram da dodam da su mnogi moji prijatelji i poznanici mišljenjada ove bajke nisu namenjene samo mališanima, već su pomogle i odraslima da opet pronađu, probude i sačuvaju ono dete u sebi, koje, verujem, svi mi imamo. Bajke su u programu za Čitalačku značku Narodne biblioteke Smederevo za četvrti razred osnovne škole. Poseban je izazov pisati za decu, jer su to iskreni čitaoci,a samim tim i najoštriji kritičari. Njihovo mišljenje je za pisca pravi orijentir u književnom vremenu i prostoru.

SDCafe.rs: Nakon knjige za decu, objavljena je zbirka poezije „Pesma je stvorila svet“. Inače se često može čuti da minule decenije i sadašnjost nisu vreme naklonjeno pesništvu, kakva su Vaša iskustva u tom pogledu, na kakav je prijem naišla ta knjiga?

Pesma je stvorila svet, zato je svet nastavio da podržava Pesmu, povezani su u svom trajanju. Knjiga je odlično prihvaćena, pretpostavljam zbog toga što je u pitanju stihoplet sačinjen od misaone, duhovne i ljubavne poezije, uz jezik i stil koji se dopao čitalačkoj publici. Nekada sam mislila da u našoj svakodnevici dominira proza, jer su ljudi po svojoj prirodi pripovedači, od pamtiveka vole da pričaju priče i isto tako da ih slušaju i čitaju. Međutim, shvatila sam da je pesma svuda oko nas, i to ova koja je stvorila svet i koja nastavlja i dalje da ga oblikuje. Pesma se rađa iz čovekove želje da peva o svom ličnom kosmosu koji će podeliti sa drugim ljudima. Pevajući, čovek otkriva šta misli i oseća, usuđuje se da sebe ogoli pred drugima. Pesnik je empata koji progovara u ime svih. Poetska scena u Srbiji i regionu je heterogena, što opet može biti mač sa dve oštrice – sa jedne strane bogata i raznovrsna, sa druge strane neujednačenog kvaliteta, pogodna za nijansiranje, klasifikaciju i razvrstavanje. Ali, na kraju, neka ljudi pevaju, ako je pesma njihova lađa spasa u ovom nemirnom moru života.

SDCafe.rs: „Čovek koji nije voleo kravate“ treća je knjiga i opet žanrovski sasvim drugačija – zbirka priča čija promocija traje uveliko. Kako to protiče, gde ste do sada imali prilike da o knjizi govorite, kakvi su prvi utisci čitalaca i kritike?

Ova knjiga je pristigla u možda najnezgodnijem trenutku, jer je virus Kovid 19 ometao njen rast i razvoj. Ona inače govori o ličnoj i kolektivnoj slobodi, o slobodi kao o najvišem čovekovom idealu, a ispostavilo se da se pojavila baš tada kad smo svi, čitavo čovečanstvo, bili sputani, ograničeni, nametnute su nam brojne kravate čiji su nas čvorovi stezali, žuljali, gušili. Po svoj prilici uslediće nastavak zbirke koja će govoriti o ovom fenomenu, jer je čitavo čovečanstvo i dalje “okravaćeno”. Ipak, i pored ometanja, knjiga je uspela da se oslobodi i vešto izmigolji iz Gordijevog čvora i krene na put po svetu. Zbirku priča sam do sada predstavila u Smederevu i Beogradu, zbog već pomenute epidemiološke situacije neke planirane promocije morale su biti odložene. Pošto je sada nastupio period normalizacije, nadam se, nastavljamo tamo gde smo stali, u pregovorima sam vezanim za organizovanje promocija i u drugim gradovima, pre svega u Vršcu, Novom Sadu, Sremskoj Mitrovici, Nišu. Priče su takve da se svaki čitalac može pronaći u njima i zamisliti sebe kao junaka u određenom događaju ili situaciji. Govore o običnim ljiudima koji se često suočavaju sa apsurdom i taj dvoboj rešavaju nekada u svoju korist, a nekada na svoju štetu, sputavajući sami sebe i oduzimajući sebi slobodu.

SDCafe.rs: Za Vas je ovo generalno posmatrano veoma ispunjen period, samo u prethodnih mesec dana bili ste deo brojnih događaja što povodom predstavljanja Vašeg stvaralaštva što nekim drugim povodima. Stiče se utisak da su programi, gostovanja i promocije sada već uveliko deo Vaše svakodnevice, to sve deluje prilično dinamično, zar ne? Kako se snalazite u svemu tome, pretpostavljam da je lepo, ali i zahtevno…?

Kako se malo primirila epidemiološka situacija, uspavana kulturna scena je počela da se budi, što smo svi jedva dočekali. Krajem marta bila sam deo divne književne večeri u organizaciji Srpskog književnog društva iz Beograda, koje je bilo posvećeno Bori Stankoviću, u okviru tradicionalne manifestacije “Borina nedelja”. Poziv za učešće sam dobila od našeg pesnika Živka Nikolića, koji je bio i moderator, a inače je i organizator mnogih kulturnih događaja u Beogradu. Takođe je idejni tvorac svojevrsne neformalne pesničke grupe “Orfejev krug”, koja okuplja pesnike modernog senzibiliteta i podržava umetnički sinkretizam kroz poetsko-dramsko-muzičke performanse. Te večeri predstavila sam publici pesmu posvećenu ženskim likovima u delima Bore Stankovića. Druženje sa pesnicima iz Beograda nastavlja se i početkom aprila, kada je na čuvenom Božidarcu bilo organizovano poetsko-muzičko veče u čast proleća i ljubavi. Organizator i moderator je bila Verica Ilić, slikar, pesnik i istoričar umetnosti, sa kojom radim na nekim zajedničkim projektima.

Sredinom aprila održana je promocija moje zbirke priča “Čovek koji nije voleo kravate” u Biblioteci grada Beograda. Organizator je bio Živko Nikolić, moderator Verica Ilić, a recenzent profesor srpskog jezika i književnosti Nevena Milenković iz Smedereva, moja mlada i talentovana koleginica. Odmah narednog dana bila sam u žiriju na 14. takmičenju slepih i slabovidih recitatora “Kaži, ali lepo”, u organizaciji Saveza slepih Srbije. Takmičenje je bilo realizovano u biblioteci Saveza “Dr Milan Budimir” u Beogradu. Tom prilikom sam obišla biblioteku i moram da istaknem podatak da je tonajveća biblioteka za slepe i slabovide osobe na Balkanu, odlično organizovana i savremeno opremljena. Takmičenje su podržali Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja i Ministarstvo kulture i informisanja. Ovom prilikom se zahvaljujem Jeleni Stojanović, sekretaru Saveza slepih, što me je pozvala da budem član žirija i omogućila jedno novo i divno iskustvo.Iznova se potvrđujemisao da je reč najmoćnije i nepobedivo oružje, uvek i svima, a posebno ovim ljudima koji svet posmatraju upravo rečima, jer su one njihovo videlo.

Iskoristiću priliku i najaviti da će ovih dana biti otvoren konkurs za nagradu Smederevski Orfej, koju dodeljuje Međunarodni festival poezije “Smederevska pesnička jesen”. Pozivam naše zavičajne pesnike dase odazovu i podrže svojim pesmama ovaj konkurs sa dugom tradicijom, koji traje koliko i sam Festival. Ove godine Jesen će biti realizovana od 11. do 13. oktobra.

SDCafe.rs: Čitavo to vreme Vašeg stvranja protiče uz niz raznih nagrada, priznanja i ohrabrenja. Kako ih Vi pamtite, koliko su takve nagrade važne za pisce, da li zaista dodatno motivišu i naravno, ovo je i prilika da ih sve na jednom mestu nabrojimo…

Nagrade svakako daju podsticaj i satisfakciju umetniku, ali on ne sme da dozvoli da čitavo njegovo stvaralaštvo bude podređeno samo težnji ka priznanjima. Mislim da tada može upasti u zamkuprilagođavanjasvog umetničkog izraza ukusu široke publike, ili žirija, i na taj način izgubiti svoj identitet koji je do tada izgradio. Naravno da su me nagrade radovale, ali upravo iz ovog razloga se trudim da ne pišem za potencijalna priznanja nego za ljude, i zato što je stvaranje moj životni zadatak i put. Terapija koja isceljuje um i telo, pročišćava i oplemenjuje misaone tokove i pomaže u otkrivanju novih slojeva sopstvenosti. Nagrada ne sme da baci senku na stvaralaštvo.

Moj niz nagrada je zanimljiv, čini mi se da se svaka naredna rodilla iz prethodne. Rekla bih da je sve započelo 2017. godine trećom nagradom na pesničkom maratonu u Smederevskoj Palanci u organizaciji Književnog kluba 21; pesma “Legenda o stvaranju sveta” je ponela tu titulu, a kasnije sam po njoj nazvala prvu zbirku poezije. Naredne 2018.godine moja bajka “Carstvo Vilinskog srca” pobedila je na konkursu za najlepšu dečju bajku, u organizaciji IK Esotheria iz Beograda i Književne zajednice “Fruška gora” iz Rume, a nagrada je bila objavljivanje istoimene zbirke bajki; u vrlo kratkom vremenskom periodu, sa velikim uživanjem, ispisala sam nove bajke koje su se nadovezale tematski na prvu. Zatim, godine 2019.moja pesma je proglašena trećenagrađenom na dugogodišnjem tradicionalnom Konkursu za najlepšu ljubavnu pesmu, u organizaciji Doma kulture u Ivanjici, a nagrada je opet objavljivanje knjige; tako je nastala poetska zbirka “Pesma je stvorila svet”, a izrodila se iz pesme kojom sam se ranije predstavila publici u Smederevskoj Palanci, čime je zatvoren stvaralački krug. Izdvojila bih i treću nagradu na konkursu za satiričnu priču “Marvelova 2019. godina” na Nušićijadi u Ivanjici, kao i prvu nagradu za najlepšu kratku priču “Zmije iz Kleopatrinog legla” na konkursu koji je organizovao Književni klub “Ivo Andrić” iz Zemuna. I na kraju, možda i najdraža, nagrada Smederevski Orfej 2020. godine, koja se tradicionalno dodeljuje zavičajnim pesnicima u okviru Međunarodnog festivala poezije Smederevska pesnička jesen.

SDCafe.rs: Kakva je sudbina SKOR-a u Smederevu? Znamo da ste bili na čelu podružnice Saveza književnika u otadžbini i rasejanju, jedno je vreme bilo dosta sadržaja i programa i van našeg grada, onda se dogodila pandemija koja je umnogome unicala upravo na događaje iz sfere kulture, kakva je sada situacija?

I dalje uspešno vodim Ogranak Saveza u Smederevu, s tim što se umnogome osećaju posledice dvogodišnje pandemije koje su se odrazile i na naše aktivnosti. Mnoge projekte i planirana književna druženja smo morali da stopiramo i odložimo za neki povoljniji period. Nadam se da će to vreme uskoro da dođe i da ćemo opet biti u mogućnosti da se okupimo, kao i ranije, na kultnim kulturno-istorijskim mestima grada Smedereva, kao što su Muzej, Biblioteka, Tvrđava i umetničke galerije. Neprestano radimo na tome da proširimo Ogranak novim članovima, mada je ova aktivnost bila poprilično otežana zbog dobro nam znanih okolnosti. Ono što mene posebno okupira i čemu se posvećujem jeste rad na motivaciji mladih kreativnih ljudi da nam se pridruže i obogate naše redove novom stvaralačkom energijom. Na našim ranijim okupljanjima uvek smo rado predstavljali mlade ljude, među kojima su često bili i moji učenici. Savez književnika u otadžbini i rasejanju je inače veoma aktivna organizacija umetnika koja broji nekoliko ogranaka širom Srbije, a ima mnogo članova i pristalica i van zemlje. Koliko ovog meseca biće realizovana tradicionalna multimedijalna Umetnička kolonija “Panonski biseri” u Novom Sadu i okolini.

SDCafe.rs: U nekim ranijim izjavama imali smo prilike da čujemo kako ćete nastojati da pesništvo manje poznatnih autora dodatno afirmišete, da pokušate da izborite i mesto u ranije već jasno etabliranim manifestacijama koje imaju višedecenijsku tradiciju, ali su u međuvremenu postale „hermetički zatvorene“ za sve novo, drugačije… Da li ste i koliko u tome uspeli? Znači li Vam u tom pogledu i činjenica da ste posle toga postali i deo članova žirija naše najpoznatije manifestacije – Smederevske pesničke jeseni? Kakvo je to iskustvo? Kako vidite svoj doprinos u toj priči?

Umetničke grupe ne bi smele da funkcionišu kao kaste, kao hermetički zatvorene i nepristupačne formacije koje se teško otvaraju za nove članove i često ne pružaju šansu novim snagama. Za mene je takav princip neshvatljiv i čak nerazuman, a prisutan u mnogim umetničkim društvima, nažalost. Književnost ne sme da bude zatvorena i ograničena na određeni i utvrđeni broj ljudi, ona ima svoj društveno-odgovorni zadatak, ona postoji zahvaljujući čitaocima, publici, kritici, a stvaralački potencijali se moraju jačati i stalno obnavljati. Imam utisak da su neki krugovi posebno hermetizovani, na primer krug satiričara, što je tek apsurdno jer upravo je satira onaj barjak kojim neprestano moramo mahati. Nezamislivo je i nedopustivo da se satira svodi stalno na jedan isti krug pisaca i pesnika, reč satiričara mora da se umnožava i bogati, prenosi, širi, odjekuje.

Smederevska pesnička jesen je meni otvorila svoja vrata najpre zahvaljujući tome što pišem i za decu, pa sam godine 2019. bila u grupi pesnika koja je obilazila smederevske škole i družila se sa učenicima, u čemu sam neizmerno uživala. Te godine sam bila moderator-domaćin i u svojoj školi “Despot Đurađ”, u okviru pomenutog festivalskog programa. Zatim, naredne 2020. godine (Kovidova 2020. godina, kako sam je nazvala u jednoj svojoj priči) dobila sam nagradu Smederevski Orfej za pesmu “Kafa sa Kafkom”. Moram da naglasim da se tako zove druga zbirka poezije, čiji je izdavač upravo Smederevska pesnička jesen, koja samo što nije izašla iz štampe. Ovu zbirku i prethodnu knjigu “Čovek koji nije voleo kravate” podržao je Grad kao projekat u kulturi. Samim tim izgleda da se i moje mesto u kulturno-umetničkom miljeu grada polako utvrđuje. Posle osvojenog Orfeja, odmah naredne 2021. godine, novi direktor Festivala, Miljan Guberinić, obratio mi se sa predlogom da se pridružim Organizacionom odboru Jeseni i postanem urednik programa Smedervski Orfej, što sam prihvatila sa velikom radošću i još većom odgovornošću. Čast je biti deo ovako značajnog festivala, koji ima iza sebe dugu tradiciju i po trajanju, po raznovrsnosti programa i samih nagrada, a posebno po standardima i merilima njihovog kvaliteta i odabira. Morala bih da istaknem i pohvalim trud i pregalaštvo novog direktora oko reorganizacije samog Festivala, čiji se sveukupni kvalitet i pozitivan odjek u javnosti, kako među gostima tako i među publikom, istakao i nametnuo na prošlogodišnjoj Jeseni.

 

SDCafe.rs:Koliko uopšteno posmatrano, svi lokalni, manje poznati autori, čime god da se bave, ne mora to biti samo književnost već i umetnost i kultura u najširem smislu, prema Vašem mišljenju imaju prostora da se izraze, predstave… Šta nedostaje po Vašem mišljenju u Smederevu?

Nedostaju mladi ljudi koje treba pokrenuti i motivisati da se aktivnije uključe u gradske kulturno-umetničke tokove. Zamišljam javnu scenu posvećenu mladim stvaraocima, koji će imati konkretne zadatke i zaduženja. Volela bih da ovo ne bude samo zamisao već da se sve strukture društva uključe u ovaj proces, a to će zahtevati angažovanje i trud svih nas koji smo već u ovim vodama. Mladi ljudi su posebno postradali tokom prethodne dve godine, na mentalno-emocionalno-sociološkom nivou, jer im nedostaju energija, ideje, volja i želja da sebi postave jasne ciljeve i da se za iste zauzmu. Zadatak nas starijih i iskusnijih jeste da ih probudimo, pokrenemo, uključimo, priključimo, da ih restartujemo i omogućimo pristup kulturnim sadržajima, gde bi oni bili možda za početak tek posmatrači, a potom i volonteri i aktivni učesnici. Definitivno smatram da se mladim ljudima u ovom gradu mora pokloniti više pažnje, dati više prostora i tako pružiti prilika da se nadograđuju i sami postanu kreatori i pokretači novih ideja i projekata. I ponavljam, svi smo zajedno u ovom kolu i moramo se držati za ruke da bi ono funkcionisalo.

SDCafe.rs: Šta dalje? Šta će biti sledeće što možemo da očekujemo od Vas, pretpostavljam da je nešto novo već u planu…?

U planu su promocije zbirke priča, a uskoro stiže i nova knjiga, poetska zbirka “Kafa sa Kafkom”, tako da ćete biti pozvani da na njenom predstavljanju zajedno sa nama popijete kaficu. Planiram da organizujem veče Smedervskog Orfeja, gde bismo okupili dosadašnje dobitnike koji su voljni i u mogućnosti da nam se pridruže i predstave, jer želimo da se podsetimo koliko je ova nagrada značajna, važna i motivišuća za smederevske stvaraoce. Radim i na novim ina starim rukopisima, što verovatno i nije baš dobro, jer se stalno prepliću i lični planovi i nedoumice čemu se ipak prvo i odgovornije posvetiti. U igri su rukopis posvećen stvaralaštvu za decu, roman i nova zbirka pesama, ali nešto mi govori da će u trci ka konačnom cilju prvenstvo imati dela posvećena najmlađima. Takođe, Verica Ilić i ja planiramo organizovanje književne večeri u čast Vaska Pope i obeležavanja stogodišnjice njegovog rođenja u Ustanovi kulture Božidarac u Beogradu. U planu je i dalja saradnja sa Živkom Nikolićem, jednim od retkih ljudi i pesnika koji iskreno i nesebično podržavaju nova imena na poetskoj sceni Srbije i pružaju im priliku da predstave svoj rad i da se uključe u dalje umetničke tokove.

 

SDCafe.rs: I na kraju, neizostavno pitanje – pratite li rad SDCafe-a, šta Vam se najviše dopada, imate li možda neki predlog i koliko su lokalni mediji generalno važni za promociju stvaralaštva?

U ovim vremenima kada je novinarstvo kao profesija na vrlo tananim i klimavim nogama, u čitavoj zemljipre svega, a posebno u maloj sredini kao što je Smederevo, SDCafe.rs se izdvaja po mnogo čemu. Uvek u toku, prati aktuelna dešavanja u svim gradskim sferama, pravovremeno i jasno informiše živalj. Ne pijem kafu samo sa Kafkom, već je ispijam i “u” SDCafe-u, “prelistavajući” novine; kad god čujem za neki događaj, a da je baziran na neproverenoj informaciji i narodskom sistemu obaveštavanja “rekla-kazala-čula”, odlazim u SDCafe da proverim istinitost tvrdnje; kada čujem da se najavljuje neki kulturni događaj, dodatne informacije o mestu i vremenu održavanja nalazim opet tamo. Dopada mi se rubrika “Čitaoci pišu”, jer je vrlo značajna ta zamena uloga u ovom sistemu komunikacije, gde čitaoci zauzimaju mesto novinara i ukazuju na neke probleme u svom okruženju.
Hvala SDCafe-u što postojii i što me je ugostio danas.

 

SDCafe.rs

 

Slične vesti

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!