Naša sugrađanka, Aleksandra Ljubisavljević, profesor i književnica, nedavno je govorila na Susretu svih generacija o fontani. Svoja razmišljanja o ovom, posebno dragocenom prostoru u Smederevu, sažela je u, za tu priliku pripremljen tekst, a mi vam ga sada prenosimo u celosti jer to svakako zaslužuje i red je da, o tada izrečenom ostane još jedan trag, baš kao što i naša fontana zaslužuje da ne zaboravimo sve njene trenutke koje su decenijama ispisivale stope nebrojenih generacija Smederevaca i Smederevki.
- Gde ćemo se naći?
- Vidimo se na fontani!
Ovaj čuveni dijalog vodili smo u svojoj mladosti svakoga dana. Posle škole, nakon posla, uveče pre šetnje ili izlaska. Tu smo se susretali, to je bila polazna tačka našeg sveta i našeg života. Ovde okončavali dan. Tu se, verujem, ponekad i sam život gasio, uz poslednji pogled na blistavu fontanu.
Ovde se sastajalo, šetalo, razgovaralo, smejalo, tugovalo. Rađale su se prve simpatije i prve ljubavi. Ovde su mladići dočekivali svoje devojke i upravo na ovom mestu provodili lepe trenutke. Deca su se igrala u naručju fontane, a stariji pronalazili društvo i predah. Igrali šah, čitali novine. Ili jednostavno samo sedeli i posmatrali igru vode u svetlosti dana, neretko i pod treptajem zvezda.
Oko fontane se odvijao život u Smederevu. Ona je za nas imala važnost agora u grčkim polisima. Kao forum u Rimu. Bila je srce svakodnevnog života našeg grada. Na njoj se odvijao društveni, politički i poslovni život. Smederevci su se ovde okupljali kako bi se sastajali sa poznanicima, družili, bliže upoznali, dogovarali, razmenjivali važne informacije i sklapali poslove. I kao u grčkom polisu, pored fontane se nalaze važne javne zgrade i ustanove i verski hram.
Od svih prirodnih elemenata, rekla bih, voda nas najviše opčinjava. Fontana je izvor vode u gradskoj okolini, zamena za one u prirodi. Oduvek se čovek nastanjivao kraj vrela, nepresušnog izvora života, kako bi sebi olakšao bivstvovanje.
Kada nije bilo vode, ljudi su se trudili da je stvore i sebi približe u nekom obliku. Tako su nastale fontane koje su poput magneta privlačile čoveka/čovečanstvo sebi. Postajale njegovo prirodno i civilizacijsko stanište. Potreba za vodom, tim nasušnim napitkom, postala je ujedno i potreba za drugim ljudima, za društvom, za razmenom reči.
Kraj vode se govorilo, recitovalo, pevalo. Kraj vode se pisalo. Jednostavno, kapi vode menjale bi oblik i postajale reči. Razmena reči bila je neophodna potreba svih nas koji smo vezani za fontanu, kao i razmena osećanja, energije. Ljubavi.
Smederevska fontana nije tek samo česma na popločanom trgu, puki izvor vode. Smederevska fontana je imala posebnu i neobičnu evoluciju. Ona se saživela sa stanovnicima grada, poprimila njihove osobine, oživela, otelotvorila se. Doživela svojevrsnu personifikaciju u svakodnevnom životu. Postala jedinka za sebe. Postala živo biće, sa emotivno-misaonim sklopom, koje ima bogato sećanje i iskustvo. Spremno da i dalje živi i razvija se, prati razvoj vremena i društva. Postala čovek. Bolje reći žena. Postala Smederevka, majka svima nama koji smo uz nju odrastali.
Moramo sačuvati njen majčinski duh i preneti na druge, mlađe generacije. Ne smemo dozvoliti da onemoća, da nestane, da se zaboravi. Treba sačuvati dušu starih dana kada smo ovde provodili dane i noći.
Fontana je naša čaršija. Moramo joj rečima opet uzvratiti i rečima je oživeti, jer je to zaslužila. Odnegovala generacije i generacije Smederevaca. Vaspitala čitav jedan grad.
Fontana je bila zborno mesto i mladih i starih. Ona je most koji se izdiže iznad sadašnjosti i povezuje prošlost i budućnost. Ona je centar i Smedereva i našeg sveta. Fontana je srce grada. Naš hram i svetilište. Naš istočnik.
I zato, neću vas pitati: Gde ćemo se naći?
Znam već da ćete reći:
„Vidimo se svi opet na fontani!“
Aleksandra Ljubisavljević,
Profesor srpskog jezika i književnosti i književnik
1 comment
Stara fontana, kao i trg su pre ovog uređenja bili mnogo lepši i bilo je velikog drveća oko crkve i suda. Bilo je mnogo prijatnije leti na fontani nego sada.