Verovatno po ugledu na velike velmože iz prestoničkog nam grada koji vedre i oblače napaćenu nam domovinu, funkcioniše i ova naša mala palanka, mala ne u geografskom već svakom drugom smislu. Što bi naš narod rekao „Svako vreme ima svoje breme“, al naše breme nikako da spadne, nikako da se promeni, nikako da se zameni nekim drugim bremenom. Čini mi se da se to naše breme, samo uveličava i lepi, kako stiže novo vreme i novo breme, ono se samo stopi i u idealnoj simbiozi nastavlja da nas jaše.
Bez obzira na užasno tešku situaciju u kojoj se oduvek nalazimo, a nalazimo se od kako znam za sebe (oni stariji verovatno od kako oni znaju za sebe), i bez obzira što smo mnogo puta dotakli, dno u ekonomskom, materijalnom i svakom drugom smislu, iako smo do sada mnogo puta doživeli „e od ovoga ne može gore“, e može i trenutno grcamo u moralnom mulju i dišemo na cevčicu. Mi nismo etiči posrnulo društvo mi smo društvo (ako to uopšte i jesmo) kojim vladaju degenerisane ideje ljudi kojih bi se preci ne tako davni, bezuslovno odrekli.
Danas vladaju ljudi, koji nikad ništa radili nisu. Vladaju ljudi koji su svoj autoritet osvojili na veoma čudan način. Neki od ljudi koji upravljaju našim novcima (budžetskim parama) nikad dinar nisu zaradili svojim znanjem i umećem, već isključivo preko političkih muljaža.
U društvenim naukama, autoritet se deli na urođeni i stečeni. Urođeni autoritet je, ono kad se rodite kao kralj ili car, ili vam je tata buržuj i imate toliko para da urinirate po sirotinji, i onda vam je sve dozvoljeno i imate neku vrstu autoriteta, koji pre ili kasnije izbledi postane nebitan ili poljuljan sa ove ili one strane. Drugi oblik autoriteta je stečeni autoritet. E, to je onaj koji mukotrpno zaradite. Idete u školu, učite, postanete dobar čovek, mudro postupate u životu, i ljudi bez ikakve presije i prinude počinju da vas cene. Cene vas i vaš rad na osnovu postignutih rezultata, na osnovu toga kakav ste čovek.
U našem, devijantnom društvu od skoro postoji i nešto što se zove kupljeni autoritet. E, to je ono kad vi kupite diplomu da bi ste je uramili i stavili na zid. Da bi ste pored svog imena dodali titulu, magistra, doktora ili šta god, pokušavajući da ublažite svoje komplekse. Zar mislite da je to bitno? Ja lično mislim da nije. Poštenije je nemati nikakvo zvanje, nego to zvanje kupiti. Ono što cenim je znanje. A ti sa kupljenim zvanjem su sa ovim drugim resursom uvek u deficitu.
Živimo u društvu gde predsednik države ima sumnjivu diplomu, gde ministri u vladi imaju sumnjive diplome, gde direktori moćnih državnih firmi i institucija imaju sumnjive diplome. Živimo u gradu koji je replika države.
Živimo u gradu koji je moralno i etički devastiran. Grad u kome ljudi na rukovodećim mestima nemaju obraza. Živimo u gradu, u kojem se finansiraju mediji od naših para i uređuje informativni programi. Živimo vreme devedesetih. Živimo u gradu u kome je glavna vest danima kako se kosi trava i pravi radna akcija, kao da je to neko revolucionarno otkriće, kao da se to ne podrazumeva da bi trebalo da je već urađeno, dok činjenica da je prvi čovek grada osuđen na zatvorsku kaznu niko ne pominje.
Živimo u vremenu gde se cenzurišu, gase, guše, ugnjetavaju slobodne misli. Gde se kritika smatra lično i neprijateljski. Pametni ljudi iz kritika uče, kradu ideje, uzimaju najbolje. Kod nas je sve zatrovano sujetom, ličnim prezirom i zlobom.
Živimo u gradu u kom vlast i vlastodršci od nekadašnje prestonice prave imaginaciju života sakrivajući činjenicu da je samo seoska kasaba i prćija. A šta radi opozicija. Ništa! Nema je! Izumrla kao dinosaurusi. Još po koja endemska vrsta se kurobeca po nekim internetima, fejsbucima i po kojim govorom u skupštini. Ali ništa! Prazno! Nula! A onda imate revolucionarno otkrivanje interneta od strane partijskih botova, koji ne znaju kad šta treba da napišu. Kad šta da lajkuju a kad da šeruju. Opšta havarija. Rekao bih da nije tužno bilo bi smešno!
Živimo u državi u kojoj je problem sistem a ne ljudi. Nije bitno ko je na kojoj poziciji, bitno je da se sistem pozicioniranja i ovlašćenja promeni. Bitno je da deca znaju da je cool da upišu i završe državni fakultet, bez obzira što njegov komšija direktor u javnom preduzeću „završio“ privatni (ili ga sad završava). Bitno je da buduće generacije nauče da je najvažnije da uče, ne zbog toga da bi ga zvali doktor već da stvarno to bude, ako želi. Bitno je naučiti mlade ljude da ne bi trebalo iz inata da se učlane u političku partiju, jer će postati robovi, a do posla će ih dovesti znanje koje imaju a ne telefonski poziv. Bitno je da nove generacije nauče da su moral i etika, poštenje i obraz najbitnije stvari! Da kad si kriv kažeš: izvini! Da nauče šta je odgovornost i da svaki položaj i funkcija nosi to sa sobom. Da nauče šta je ostavka ako si ukenjao stvar i da je to moralni i ljudski čin a ne čin poraza! (Korejski premijer je dao ostavku jer je potonuo trajekt, sa kojim on nema apsolutno nikakve veze). Da neki novi klinci nauče da moraju da saslušaju druge i da tuđe mišljenje i kritika nije metak u čelo. Da nauče da laž, mito, bahatost i prevara nije nikad cool. Da nauče da vole a ne da mrze, da nauče da se kesa od čipsa baca u kantu a ne na ulicu, da se na crveno staje a pešaci na pešačkom propuštaju.
Da nauče da ne uče od sadašnjih generacija već od onih mudrijih ako ih je nekad bilo.
Da buduće generacije budu ljudi, jer za ove rekao bih nema više vremena!
Ilustracija: Pawel Kuczynski
Autor: Z