Smederevski kompleks srednje vrednosti
Ko nije preplivao Dunav bar šest puta, i nije u tvrđavi ili u Pionirskom parku neku obrnuo, taj nije pravi Smederevac. Moja beznatnost, primera radi, imala je priliku jedared, a to beše u ex kafani Top, na samom ulasku u tvrđavu, da se spanđa sa jednom finom, prefinom devojkom, i kud? pravac vagon! Naravno ne stočni niti teretnjak, nego putnički. Bilo je daj šta daš, makar i druge klase, ali, srećom, beše prvog razreda tj. plišano tapacirano (doduše uflekano, ali ko to pa vidi u polumraku romantičnog ambijenta). Taman smo došli do druge baze, kad kroz prozor, eto ti ga, polazi voz! Usplahireni, navlači ko je čije stigao, kad, nije to bio naš voz, već, drugi je kretao a optička varka je učinila svoje. Hajmo natrag, nanovo skidanjac. I, taman smo se podohvatili ko azerbejdžanski rvači, kad, ne lezi vraže, neka šušnjava iza nas. Prpa, cvika (kako bi to već neki književnik opisao), i, pored nas se ukaza admiral flote, lično. Kad tad nisam osedeo i opala mi i poslednja vlas, nikad neće. Navlači gaće preko glave i bež, što bi uradio čak i jež…
Kasnije sam ga viđao na dnevnom svetlu; a bio je beskućnik i prosjak, od onih poštenih. Od tada sam postao zainteresovan za njihov život. O Peri Bangalozu nema ko ne zna, Čizmici koja je živela u napuštenoj kući kraj bare prekoput Stare Železare, o Saretu Fantomu koji je, bezazleno, voleo da proviruje kroz pendžere tuđih domova, pa do vremena kada je Železnička stanica, tačnije čekaonica, kada ode poslednji voz, zatvara šalter, zaposleni otidnu doma, ali 24h ostaje slobodna prostorija, i, eto, gde su skitnice noćivale. Na staroj bubnjari pržile jaja, i oblizivale… Mnogima od njih nema traga, kao npr. Saretu Fantomu za kojega priča kaže da je skončao u Toponici (koja više nije ona iz vremena Đorđa Karađorđevića, već je azil, upravo, za beskućnike), itd. Također, jedan gologuzan, po fizionomiji bi rekao čovek da je pljunuti Ivander Holifild, kad, ono međutim, beskućnik, biva primoran svake jeseni kad zagudi, da polomi nečiji izlog, samo da bi ga žandarmi priveli, i bespoštedni suci osudili da prezimi na toplom u apsani. Ima gi raznih, ali, ima i mraznih.
Rubrika za pod (m)razno
Još me sećanje služi, kada je bar grebator (na vidiku) prilazio i makar dobar dan prizivao, da bi već posle toga pitao: el imaš dvesta dinara? A, sad, ni dobar dan, nego ko iz neba pa u rebra: daj dvesta dinara. A ja kao ja, nisam Drakče (iz serije Moj rođak sa sela), da mu saspem: e, mogu da ti dam samo jedan k…c. Pikavcima ni frtalj cigle ne bih dao o glavu, eto, toliko sam uviđajan. Ček, bre, a, što neke tamo, svima daju a meni ne? Šta ćemo sad? Ahm. Te iste žemske, kad odu na pilates, zumbu, čačača, instruktorka ih motiviše, znate kako? „Ajmo, žene, idu Bageri!“ Neko bi pomislio sa strane, da su ovde neki pit-buldozeri, damperi, vibro-žabe, kranovi i ostali robokap-ovi, a u stvari stimulacija se odnosi na leto i plažu, bilo u Šalincu, Jugovu ili Zakintosu. O tom starom i nepisanom smederevskom kodeksu časti: Dođi da mi platiš piće, suvišno je svakom iole pravom parazitu i pričati. Patološki lažovi se ovde jedino neće pronaći. Moj aksiom nikada nije omanuo do sada, a glasi: „Uno, due, tre!“ Daklem, uno je grebatorstvo, due je prosjačenje, a tre je lopovluk. Pa, vi vidite… Potvrđeno u praksi.
Još jedan fenomen koji plače da se analitički pojasni, a to je izraz: „tatin sin“. Pod a) Tatin sin je odomaćena pogrdna fraza koja se odnosi isključivo na raspuštenu, ispuštenu i besnu decu od (bilo tata ili mama, ili oboje) muljatora, a ne nečasnih roditelja. Pod b) Svako je tatin sin (ko i majčin) s tom razlikom da li je neko manje ili više vredan…
No, da pređemo na romantičnije primere. A gde, i staro i mlado, u cirkus Kolorado… a gde drugde nego u našu Jezavu. I dan dani se ježim kad se setim šta učini moj drugar, moj jado, zbog ljubavi… pa, nije ona jedina ne svijetu… Elem, sa jezavskog Kamenoga mosta bači se, život sebi da uskrati, misleć da je reka za njeg mrtvaja, a ni slutio nije, da u njoj, barem tada, beše gradska kloaka. Upade drug do brade u gomna, hoteći da potone sve vičući: „Volim te, jedina moja.“ Ali čak ni to ne izusti, već, na jedvite jade, izgovori: „Vadi me…“ I, iščupa ga ja, nekako, ali ne bez pomoći vatrogasne ekipe, i njihovoga krana.
Ja već preplivao Jezavu nebrojeno puta, pardoniram, a ne dotakoh se najromantičnije priče svih vremena. Ergo, to je bilo kada sam pucao na Mesec. Da, da. Na istom tom šupljikavom Kamenom mostu, dok sam svoju garavušu pratio kući, zastao sam i opalio. Prvo sam je zagrlio, luna mesečarka nad nama. Nije se usprotivila, dok nisam izvukao pištolj. Kada je shvatila da je to u stvari upaljač u obliku pištolja, koji na orozu ispušta samo melodiju, tada čuvene, lambade, zaigrasmo ko dva mesečara pod sunčanicom…
Smederevski miss fotogeničnosti
Da ne bude missunderstanding, ovde nije reč o meni, nego o mediokritetima, a oni će se već prepoznati (sic.). Kao u felinijevskom ili Rableovom panoptikumu, Smederevo je neiscprna tema, ali baš nikad neću zastati, pa nek me crna mačka prati. Ona, kao da je svima i preteča i uteča. Nota bene, rečeno gore pa još gore, ne treba u životu voleti samo mis… neki put zafali i miss…
Branislav Jevtić