U Landolu je, na imanju porodice Ivaniš, priređeno jedno zanimljivo i možda (samo na prvi pogled) pomalo neobično druženje. Sastalo se muško društvo da uz čašicu i posluženje evociraju neke uspomene i podele priče koje su se prenosile od usta do usta. Sve to, kako bi ta usmena kazivanja, u jednom trenutku ostala i zabeležena u pisanoj formi. Za početak, dugujemo nekoliko objašnjenja o samom domaćinu ovog susreta i tome kako je do njega došlo.
Željko Ivaniš, koji je sa suprugom Zoricom tu 1992. godine, na njenom nasleđenom imetku podigao kuću, kaže za sebe da bi voleo da ga meštani smatraju Landolcem, a od kako je 2017. otišao u penziju, gradsku vrevu je zamenio pitomim krajlolikom ovog smederevskog sela.
Malo po malo, sve više je otkrivao o istoriji mesta i mnogo toga mu je privuklo pažnju pa već desetak godina sakuplja materijal za „Landolske priče“. Ta knjiga bi trebalo da objedini svakodnevicu sela i da na jednom mestu sažme neke od najživopisnijih likova kakve jedino sam život može da napravi bolje od svakog književnika. Želeći da dopuni prikupljeno, Željko je u goste pozvao meštane na jednoj maloj manifestaciji „Izbor najlepše priče o Landolu“.
Ta će se knjiga odnositi i na naš privatni život jer su kroz ovu avliju do sada prošli ljudi iz čitavog sveta i svako je o tome i ovom kraju zapisao svoje utiske. To što danas ispričate biće materijal za knjigu na kojoj radim. Mnogo toga mi je već poznato, ali ko zna, možda ćete se vi setiti ili spomenuti nekoga za koga ja nisam do sada imao prilike da čujem, pa ću se onda dalje o tome raspitati i tako napraviti kompletnu priču. Već imam nekoliko sati snimljenih razgovora sa dva Landolca koji su rođeni 1934. godine, želim da vidim šta bi još moglo tu da se doda – kazao je Ivaniš poželevši, uz zdravicu dobrodošlicu okupljenima.
Kako su vreme i priče odmicale, ispostavilo se da je Čeda Ignjatović, rodom iz Kusatka nekada bio centralna seoska figura i da su mnoge priče baš u vezi sa njim. A sve to stoga što je bio neobična pojava. Preminuo je 1986.
Bio je nepismen, ali je svakoga dana u Smederevo išao po novine koje bi mu potom čitala žena Mara. Naširoko poznat po tome što je, šta god da vidi i učini mu se zanimljivim, umeo na licu mesta da pretvori u deseterac. Poznato je da su nekada po njega slali čeze kako bi na svadbama gostovao po tri dana ne bi li potom utiske pretočio u stih. I baš neki od tih njegovih stihova istakli su se među podsećanjima na razne dogodovštine koje su ovom prilikom podelili Landolci.
Tako je najuspelijom na ovom mini nadmetanju proglašena priča na koju je podsetio Boban Pavlović, koji je Čedu opisao kao samoukog čoveka, snalažljivog, duhovitog i mudrog – na onaj način na koji su to bili naši starovremenski ljudi čija je svaka misao bila utemeljena na iskustvima.
Elem, jednom prilikom je Žarko, siromašan meštanin romske nacionalnosti, koji je bio prepoznatljiv po tome što su on, žena i dete imali samo jedna kolica koja su bila i prevozno i osnovno sredstvo za život, dospeo u nepriliku – probušila se guma na točku. Kod Tihomira Jeremića (Tike Pane) odigrao se potom događaj koji je pesnik Čeda na licu mesta pretočio u deseterac. Ideja je bila da se guma napumpa uz pomoć traktora, ali za to ne treba više od desetak sekundi. Međutim…
Kad su to priključili, sve je otišlo u vazduh. Nastala je opšta pometnja, katastrofa jedna, ostali su bez kolica, bilo je plača i zapevanja jer su njima ta kolica bila za sve. E, tu je, čika Čeda napravio pesmu koje se ja ovako sećam:
„Lepo vreme, doleteše vrane
Šta se desi kod tog Tike Pane
Iz šumarka tihi vetar duva,
oće Žare gumu da naduva
Puče guma, rasturi kolica.
Osta tužna cela porodica /ili za kolica plače porodica.
Ali tu je majstor Žica
pa će Žarku da opravi kolica.“ Eto, to su Čedini stihovi onako kako ih ja pamtim i kako smo ih mi pričali – kazao je Boban Pavlović. Nedugo potom ostali su se prisetili još varijanti, da su vrane doletele iz Vodnja, ali i da tu nije kraj te da pesma ima nastavak. U svakom slučaju, sve to će Željko pribeležiti pa ćemo u „Landolskim pričama“ saznati šta je posle bilo.
Osim Pavlovića, govorili su Dobrica Stojadinović koji je predstavio svoje izuzetne pesme koje svedoče o njegovim osećanjima, važnim događajima, uspomenama iz mladosti, ali i pomenutom Čedi, zatim je Dragan Mitrašinović podsetio na pesmu koju je on kao dete zapamtio o tome šta sve Landol ima (vračare Ružu i Veliku, kafanu, krupnog kafedžiju najvećeg čoveka u selu i njegovu nemalu ženu).
Dragomir Petrović je pričao o dogodovštini u ratno vreme kada su u šumi mladići pronašli italijanski karabin pa rešili da pripucaju i te junake je uspela da vikom uplaši jedna baba…
Sve od toga dragocena je građa koja će sigurno biti upotrebljena i verovatno još detaljnije ispitana, znajući predanost Željka Ivaniša. Žiri koji je birao pobednika činili su Mane Manevski, Milorad Petrović i Dragan Pavlović.
Sva je prilika da će kod Ivaniša biti još ovakvih i raznih drugih susreta jer oni zaista umeju da prirede srdačnu dobrodošlicu. Prošle nedelje ponovo su ugostili članove Društva za pomoć MNRO i priredili im još jedno popodne za pamćenje baš kao što je to bio slučaj i prošle godine.