Mala Krsna danas je svakako jedno od najpoznatijih sela smederevskog kraja, pre svega zbog toga što se nalazi na onom delu Carigradskog druma koji je važno putno čvorište. Kako se smatra, ovo mesto, južno od Smedereva je još u srednjem veku bilo naseljeno.
Iz aračkih spiskova se saznaje da je 1818. na ovom području bilo 29 kuća, da bi ih dvostruko više bilo već 1846. godine. Početak 20. veka bio je vreme u kome je tu već živelo nešto preko 1000 ljudi u 197 domaćinstava, dok je 2002. bilo zabeleženo da ima 1753 stanovnika.
Sada broji 1550 meštana što Krsnu svrstava u malobrojna sela gde nije došlo do većeg pada stanovništva između dva poslednja popisa.
Kad bi naši preci znali kako su lepo mesto odabrali za svoje potomke, bili bi presrećni. Mala Krsna je mesto na sredokraći između Smedereva i Požarevca. Koliko je daleko Smederevo toliko je daleko i Požarevac. U prošlosti, međutim, nije bilo tako.
Prvo naselje je nastalo pored Morave. Mala Krsna se nalazi između moravske kotline i dela Šumadije, smeštena je tu i ima izvanredan geostrateški položaj. Prvobitno naselje još datira iz druge polovine 15. veka. U turskim zapisima je mesto nazvano Karagaš.
Morava je bila jednim delom plovna, trgovalo se se Austrijom i sa Ugarima i tu su često pristajale lađe. Pravoslavno stanovništvo je pored Morave postavilo krst, da se vera ne utire. Taj je krst bio nazvan malim. Moguće je da naziv potiče odatle.
Naselje se vremenom pomeralo jer je Morava plavila, pa se išlo bliže Carigradskom drumu. Postoji i danas u našem ataru mesto koje se zove Selište. To znači da su se od nekuda doselili ljudi iz tog dela Karagaša, a posle je odabrano ovo mesto koje je današnja lokacija. Raznorazni su tu toponimi. Nazvali su selo i Krsnica zbog malog broja stanovnika i kuća.
Vreme je učinilo svoje, to je danas jedno savremeno naselje koje se smestilo na vrlo bitnoj raskrsnici železničkog saobraćaja, možete odavde ka mnogim mestima, gradi se i moderni autoput koji će povezati istočni deo Srbije – kaže Novica Budimirović Buda, prosvetni radnik u penziji i istraživač lokalne istorije.
Kako dodaje, Krsna nikada nije prelazila broj od 2000 stanovnika, a sada je to na silaznoj putanji. U poslednjoj generaciji ima samo osam đaka. To svakako zabrinjava i zahteva da promenimo način razmišljanja.
Stanovništvo je mešovito, u Krsni je bio centar za izbeglice, imamo dosta iz juga Srbije ranije doseljenih po malama. Najmanje se danas ovde živi od poljoprivrede, uglavnom se radi po firmama. Bore se deca, kako znaju i mogu da održe svoje porodice.
Od poznatih Kršljana, još je Filip Višnjć u pesmi “Početak bune protiv dahija” pomenuo Krsnicu, smatra se da je to zbog Jovana Jeremića, kneza nižeg ranga koji je odavde.
Pa Vlajko Stojiljković, čovek koji je bio u službi Slobodana Miloševića, ministar policije, ovde se rodio, tu je živeo. Baš kao i Miroljub Labus, nekadašnji potpredsednik Vlade Srbije čija je porodica stanovala na železničkoj stanici – podseća Budimirović.
Istorija školstva je poduža i seže u vreme nakon Berlinskog kogresa. Zahvaljujući imućnim stanovicima koji su znali za vrednost i prednost obrazovanja, pa su ubedili tadašnje vlasti da je neophodno da Mala Krsna dobije školu, 1889. je doneta odluka da se ona i izgradi.
Ta se godina smatra početkom školstva. U početku je školu pohađalo petoro ili šestoro dece iz imućnijih porodica, a 1923. sagrađena je nova škola. Mala Krsna tada nije imala crkvu pa je stavljena zvonara da obaveštava đake kada je početak i kraj nastave, ali je zvonara služila i za potrebe crkve, da najavi praznike ili javi o smrtnom slučaju u selu – objašnjava Novica Budimirović koji je i autor monografije o kršljanskoj školi, a u njenu čast je pisao i stihove.
Sadašnji naziv škole, “Đura Jakšić” je iz 1962. godine. Do tada je to bila samo četvorogodišnja škola, a onda Mala Krsna postaje sedište opštine za sela Skobalj, Vranovo, Vrbovac, Mihajlovac, Lugavčina, Osipaonica. Sva sela su se slivala ovde svojim prihodima i izgrađena je opštinska zgrada koja i sada postoji.
Udruženje žena „Izvor“ iz Male Krsne veoma je aktivno. Postoji od 2007. godine i na početku je okupljalo oko 50 članica. Sada ih je 30, ali radi se skoro svakodnevno.
Cilj udruženja je unapređivanje položaja žena, edukacija u oblasti domaće radinosti, sporta, folklora, starih zanata, pripremanja zdrave hrane, kao i organizovanje raznih kurseva, izrada suvenira i narodnih nošnji, odnosno, sve što ima veze sa očuvanjem i zaštitom nacionalnog, kulturnog i etnološkog nasleđa sela.
Generacije su mešovite, s tim što mlađe žene koje su zaposlene nemaju mnogo vremena da se posvete udruženju, ali tu su kad god je potrebna pomoć.
Mi starije smo uvek tu koje radimo, tu smo pronašle sebe, način da izađemo, da se družimo. Idemo u goste i na razne manifestacije po Srbiji, od Kruševca, Ribarske banje, preko Morave, išle smo u sva sela, a posebno dobru saradnju imamo sa meštankama sela iz opštine Malo Crniće. Svuda gde smo pozvane, odazvale smo se rado.
U početku žene su se bavile vezom narodnih nošnji, zatim su prešle na pripremu hrane na tradicionalan način i spremanje najrazličitije zimnice.
Od grada smo dobile kućicu u kojoj prezentujemo našu zimnicu, domaći ajvar, turšiju, ljutu papriku. Imamo dosta svega i svačega, od slatkog do slanog, naravno, džemove i slatka od svih vrsta voća koje imamo. Spremamo onako kako su to radile naše bake.
Na mnogim manifestacijama učestvujemo, izdvojila bih prvo mesto u kuvanju pilećeg paprikaša u Lugavčini, to je bilo 2010. godine, pa nagradu za najlepši štand na „Ivanjdanskim svečanostima“ u Skobalju. Sad smo na „Miholjskim susretima sela“ osvojile prvo mesto za ručno pravljenu pitu sa dunjom, medom i orasima.
Zatim, manifestacija „S kolena na koleno“ i nagrada za najukusniji kolač u Kobilju, tamo rado idemo i taj deo zemlje zaista mnogo drži do svoje tradicije. Kod njih se u aktivnosti uključuje i mlado i staro, ja bih volela da i kod nas tako bude, da možemo mlađima da prenesemo ono što umemo. Kao što ja znam šta su radile moja baka i majka, tako da i oni znaju na dalje da prenose – kaže Dragica Miletić, predsednica Udruženja žena „Izvor“.
Kako dodaje, istina je da žene danas praktično održavaju svaku seosku sredinu, na njima su obaveze, njihova domaćinstva, porodice… Još kada uz to nađu vremena da se posvete udruženju, onda je uspeh potpun.
Da su Kršljanke apsolutno neizostavne, svedoči i činjenica da glavnu seosku manifestaciju, organizuju upravo one. „Uskršnji dan na selu“ u početku se odvijao u vreme uskršnjih dana, ali se, sasvim razumljivo ispostavilo da je teško tada okupiti i goste i učesnike – svako želi da praznik provede u krugu porodice.
Zato su se oslučile za takozvani Mali Uskrs. Tada se priređuje niz dešavanja, atmosfera je odlična u selu, nastupaju folklorna društva, bira se najlepše ofarbano uskršnje jaje, najlepši štand, a deca se takmiče u kategoriji za najjače jaje.
Manifestacija se odvija u saradnji sa školom, kao i sa kulturno – umetničkim društvom „Veljko Dugošević“ koje pruža značajnu podršku.
KUD postoji od 60-ih godina, funkcionisao je periodično. Sadašnji naziv ima od 1989. i tada je počeo aktivnij rad. Napokon, od 2011. je društvo registrovano zvanično i neprekidno funkcioniše.
Trenutno broji između 50 i 60 članova. Deca su podeljena u tri grupe, u prvoj je uzrast do sedam godina, pa srednja grupa, do 10 godina, na kraju deca do osmog razreda. U današnjem vremenu mislim da je jako bitno da deci bude prenesena naša tradicija. Sve je digitalizovano, oni više vremena provode uz telefon i komjuter što jeste neophodno i dobro je da na taj način budu informisana, ali je na nama i da im, kao generacijama koje dolaze, prenesemo srpsku tradiciju.
Izdvajamo vreme da se posvetimo deci, probe su dva puta nedeljno, usklađene su sa njihovim obavezama koje su mnogobrojne, oni idu u školu ali se bave i sportovima.
Svake godine, na Konkursu za kulturu dobijamo sredstva od grada, time finansiramo neka putovanja, izlete, takmičenja. Što se tiče narodnih nošnji, mi imamo ogroman fundus, godinama smo kupovali, dopunjavali, sada imamo četiri kompleta različitih nošnji za osam parova. I to se sve finansira iz ovog fonda.
Na repertoaru su trenutno igre iz okoline Leskovca, iz Šumadije, Banata, splet dečijih igara, igramo Timok, Crnorečje, Mačvu. Deca stalno gostuju, učestvuju na manifestacijama. U Paraćinu smo pre dve godine osvojili prvo mesto izvođenjem igara iz Leskovca.
Imamo redovne godišnje koncerte, tada deca mogu da predstave sve ono što su naučila u prethodnom periodu, a sa udruženjem žena organizujemo manifestaciju „Uskršnji dani na selu“ – kaže Ivana Stojadinović Lukić, predsednica KUD „Veljko Dugošević“ i podseća na podatak da u smederevskom kraju ima 22 kulturno – umetnička udruženja što je jedinstven primer u Srbiji jer im se ovde zaista pruža velika podrška.
Od pre šest decenija datira i istorija Udruženja ribolovaca “Jezava”, nazvanog po reci pored sela. Često se okupljaju i veoma su uspešni.
Brojimo oko 30 članova, mahom su to ljudi srednjih godina. Imamo desetak takmičara koji su postizali dobre rezultate. Jedan naš član, Nenad Pajić trenutno predstavnik u grupi veterana, ušao je u reprezentaciju i stekao pravo na učešće na svetskom prvenstvu u Bugarskoj sledeće godine.
Klub funkcioniše zahvaljujući donaciji grada i sponzorima. Trenutno se odmarao, čekamo novu sezonu. Isključivo se bavimo takmičenjem u pecanju na plovak, u planu je da ubacimo još neku sekciju, videćemo kako će finansijski to da izgleda.
Kod nas se najčešće peca bela riba, babuška, šaran, deverika. Takmičenja imamo po celoj Srbiji, Dunav, Tisa, jezera. Trenutno treniramo na jezerima u okruženju ili Velikoj Moravi, a imali smo dosta nagrada, osvajali smo medalje na državnim prvenstvima i okružnim ligama – kaže Zoran Branković, predsednik Udruženja ribolovaca „Jezava“.
Pogledajte video o Maloj Krsni:
* Projekat Naše selo-naši ljudi je sufinansiran iz budžeta Grada Smedereva.
Stavovi izneti u medijskom sadržaju ne izražavaju stavove sufinansijera.