I ne tako davno, pre samo četiri godine, u istoj ovoj zgradi stajalo je dete, naivni brucoš sa osmehom na licu i džepovima punim nade. Nade za bolje sutra. Danas, nakon četiri godine, u istoj zgradi, samo nekoliko ispita me deli od tog boljeg sutra, ali ono neće doći. Ne ovde, i ne nama običnoj deci, koja samo žele da strgnu lance i obezbede svojim porodicama sve ono što naši nama nisu mogli.
Ovo neće biti patetični, dirljivi hvalospev zavšenom fakultetu, ovo je oda besu i šamar realnosti. Umesto da svoju apsolventsku godinu provedem tako što ću maštati o ekskurziji, proslavi apsolventske večeri, žurkama i provodu, uz samo dozu učenja, nekoliko litara kafe i gomile literature za diplomski rad, ja ceo prvi semestar provodim tražeći adekvatan master. Oh, pa očekivan potez od studenta sa mojim prosekom, odlikaša! Da, samo što sada master više nije još jedna diploma na zidu i stepenica ka mom akademskom i profesionalnom uspehu. Već karta za odlazak preko, i to jednosmerna.
Vidite, kada upišete (bilo koji) fakultet, profesori, porodica, rodbina, prijatelji vam prodaju neku bajku o tome kako ćete učenjem da zaradite svoju budućnost, dobar posao, diplomu – magičan papir koji vam otvara sva vrata. Možda negde, ali ne i u Srbiji. Za ove četiri godine, mene je moja država samo razočarala. A zaista sam htela da joj dam šansu. Zauzvrat sam dobila dokaze da se plagijati doktorata očigledno cene i više nego moje neprospavane noći, suze i znoj dok spremam ispite; da se prave vrednosti ipak mere debljinom novčanika i nulama na računu, a da nam diploma otvara vrata jedino biroa
za nezaposlene. A sve to ostavlja gorak ukus u ustima i dubok ožiljak na duši.
Znam da nisam jedina koja će da ode. Šta više, navikli smo se da čujemo da je neko “morao da ode” da obezbedi sebi i svojima tek nešto više od kore hleba. Jer kora hleba koja nam se ovde servira kao minimum nije život dostojan čoveka. Naročito ne onda, kada je sve ono što čoveka čini čovekom postalo nedostupno. Živimo u vremenu gde je normalno
da mladi bračni parovi, sa još malom decom, žive na dva različita kraja sveta, jer ovde nije bilo mesta za njih. Njihova rodna gruda ih je izdala i pokazala im da joj ništa ne znači ni njihova mladost, pamet, lepota, ni želja da svoje bolje sutra pronađu ovde, da je jednostavnije da bez njih i majka i domovina budu, a majka plače za svojijem čedom. (Aleksa Šantić, Ostajte ovdje)
Svako malo, država deli novčanu pomoć mladima. Uz neizmernu zahvalnost i poštovanje svima, meni je svaki paket pomoći bio ruganje u lice. Pet hiljada dinara pomoći! Pa sa tim novcem ne možemo da obezbedimo hranu za nedelju dana! Pet hiljada dinara pomoći, dok nam se sa televizijskih ekrana smeje politički vrh i pretpostavlja da bi im prosečna plata trajala nekoliko dana. A koliko traje nama i kako krpimo kraj sa krajem?
Sa neobičnom knedlom u grlu, besom u srcu i tugom u očima, poslednji put pregledam dokumentaciju na portalima fakulteta u Veneciji i Padovi. Svom se snagom trudim da utišam Šantićeve stihove koji nikada glasnije nisu odjekivali u mojim mislima:
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije;
grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Da li će tamo biti bolje? Ne znam. Ali sam sigurna da ću biti manje besna, ako me tamo sačeka isti ovakav sistem. Tamo će me izdati tuđa zemlja, ovde me je izdala moja. Svesna sam da odlazim u nepoznatno. Da iza sebe ostavljam majku i oca, sestru, momka sa kojim sam odrasla i koga neizmerno volim, prijatelje, topli zagrljaj, reči utehe, rame za plakanje, lica za smejanje… I da ću već kroz nekoliko meseci morati da spakujem svoje 22 godine u dva kofera, ukrcam se na avion i odem u zemlju u kojoj nemam nikoga i čiji jezik ne govorim… I kada dođe taj trenutak, verovatno ću se pitati da li sam donela pravu
odluku, iako sam vrlo svesna da moje bolje sutra nije ovde, ne u Srbiji kakva je postala. Ja ne želim da budem deo ovakvog sistema.
Zato sada, stiskam zube, gutam kndelu i gorčinu, i pritiskam dugme na kome piše
“Submit your application”.
Draga Srbijo,
Čestitam ti, izgubila si još jedno dete.
Mia Protić
13 comments
Zasto i cemu ovoliko patetike ..Svi smo svesni da je zbog milion razloga ovo jedna oduvek siromasna i skromna zemlja i da je preko noci tesko dostici standard USA ili nekih EU zemalja .I ovde su neka zanimanja solidno placena i moze se bas lepo ziveti .Sta se to promenilo ili se zeli brzo steci bogatstvo i lagodan zivot.Iz moje generacije tamo 70 tih na prste jedne ruke mogu da nabrojim ko je otisao van zemlje a zivelo se kudikamo skromnije nego danas. Koliko se vidi citav region ima isti problem ali brzog resenja nema iako su neke komsije odavno u EU.Sada kao penzioner skoro svakog vikenda sam u nekoj od nasih banja ili planina i primecujem mnogo mladog sveta sa kojima obavezno popricam …mladi ,skolovani ,ambiciozni i dobro zaradjuju ..a ima ih iz raznih sfera posl.sveta !Najlakse je ..spakovati se i otici .Da li je to resenje .Pa naravno da nije .
Dragi gospodine penzioneru, kad smo već kod patetike, vaš stav kako se 70ih god god živelo bolje je mnogo glup i vidim da ste usvojili narativ koji vam serviraju kao pomije. Verujte, da civilizacija napreduje, pa i mi sa njom jer 70ih nije bilo interneta, a gle čuda sada ga ima, nije bilo mobilnih telefona, a gle čuda sada ih ima i da ne nabrajam dalje… Nije u redu da se upoređujete sa 70im godinama prošlog veka, uporedite se sa Bugarskom, Rumunijom, Hrvatskom, Slovenijom u današnjem trenutku, eto ne morate dalje da idete na zapad od ovoga…
Jako patetican tekst
Zašto takve ružne reči na osećaj čoveka koji je živeo u neko njegovo mladalačko srećno vreme i definitivno su se volje osećali bez tih naprednih stvari koje pominjete a bez kojih verovali ili ne civilizacija je funkcionisala i radila divne stvari. Vesti ili pomije ,mada ne znam da li znate o čemu je reč , da živimo sada bolje od juče nisu deo ove priče i komentara penzionera .Nadam se da vi koji krčmite svoju mladost u ovo imformatičko doba zureći u telefone koji su pametniji od Vas nećete za 30 -40 godina pričati omladini da su ovo bila stara dobra vremena .
Ćao Mia,
Stariji kolega ovde sa faksa.
Jak me krindž hvata danas na ovakve tekstove, jer me podsećaju na mene. :^)
A sledi još više krindži kliše motivacioni tekst… pišem iz iskustva, ako ništa.
Apsolutno sam isto razmišljao kao i ti kad sam imao 19 god.
Držalo me je tako do 25… 26… nema protesta na koji nisam išao. Pištao, vikao, mahao zastavom, sedeo na hladnom betonu… krao Bogu dane… mislio da se nešto menja, dok su tamo neki manipulisali masom. Mućak.
Ubeđivao devojku da odemo zajedno negde daleko. Inače, tokom i posle korone se ispostavilo da nigde u svetu nije idealno. Ne zna se koja je zemlja više bila u raspadu. Na vlasti će uvek sedeti neko iz ličnih interesa i to je fakat. Matematički se može dokazati da je demokratija = tiranija. U stranoj zemlji ćeš uvek biti stranac.
Ugasio sam TV i žutu štampu, okrenuo sam se samospoznaji.
Danas sam sebi obezbedio platu od šest cifara. Od čega? Od pisanja. (Uskoro punim jubilarnih 30 god.)
0 veza, 0 protekcija, 0 stranka i politika, 0 rodbina – msm jesu pomogli dragi ljudi moralno i finansijski koliko je ko mogao. ^^
Tvrdoglavost, zacrtan cilj i želja za promenom, za unutrašnjom promenom urodili su plodom da radim sa sjajnom ekipom sad.
Išao sam protiv sistema, svojim sistemom. Shvatio sam da me nikakav domaći šenanigan ne dotiče, još. Ne mogu oni da budu korumpirani koliko ja mogu da budem snalažljiv i šarmantan.
Danas sam tu gde i jesam, jer znam da je znanje moć, da su konekcije sa ljudima profesionalcima iz svoje struke vredne više nego stotinu diploma. Iako mi je cilj da dobijem diplomu i nastavim dalje školovanje. 😀
Inače se potresao naš vraćeni doktorant mnogo. xD Srbija još više zbog nas umJetnika.
Ako ne možeš da ih pobediš – smetaj, provociraj, iritiraj, žuljaj! To je valjda poenta našeg faksa?
Kultura i odnos prema kulturi/ umetnosti jednog naroda je drugačija i možda malo bolja negde drugde. Sve je subjektivno. Pa te onda razumem za odlazak..
Btw. srećno koji god vetar da uzjašeš.
P.S. Klikbejt je naslov, mislio sam da je neko nastradao pu pu >:(
hana@Ocito si neskolovana kada mi onako odgovaras ,nevaspitana i …Navodis dobro poznate činjenice ali bez rešenja jer nisi nista shvatila ..Obišao sam mnogo zemalja ,bio u društvu mnogih poz.licnosti,odsedao u najluks. hotelima a veći deo godine provodim u svojim apartm.na Kopaoniku i Vr.banji tako da te pomije koje ti pominješ prepuštam lenjima i večitim folirantima i kritizerima.
Postovani,iz vaseg izlaganja vidi se da zivite na visokoj nozi,mozda u snu a mozda i na javi.Ako je istina da imate te grdne nekretnine drago mi je sto imate Vi i vasa familija da branite pa makar i da polozite zivot na oltaru nase domovine i naseg rukovodstva.Mi mladi,vidite,nemamo takav entuzijazam.
Dragi kolega penzioneri, imam poprilično veliku penziju u odnosu na trenutne radničke plate i jedva sastavljam kraj sa krajem te ne mogu izdvojiti novac za putovanja….prestanite da trujete ovaj narod jer vi od penzije ne živite i ne putujete, već od nekih drugih prihoda, stečenih vi znate kako. Što se tiče Hane osim prvog uvredljivo dela teksta, sve ostalo što vam je rekla istina je👌
Draga devojko,
bes i nestrpljenje koje osecas je sasvim prirodno u tvojim godinama. Takodje i stremljenje ka boljem zivotu. Ono sto nije dobro i prirodno je patetika i pljuvanje po svojoj zemlji, ogorcenost jer ti ista nije pruzila to sto „zasluzujes“. A sta si ti to zasluzila pa nisi dobila, sta je drzava duzna da ti pruzi a nije? Ne kazem da neke stvari nisu uredjenije negde drugo, da nije lakse ostvariti neke profesionalne ciljeve ali…Proputovao sam celi svet osim Australije, i veruj mi, nije sjajno, svuda su iste borbe i isti problemi i resenje je u licnom spokoju, sreci i snalazljivosti. Mnogo toga dobrog iz sveta nema u nasoj Srbiji ali jos vise mnogo loseg nema…a ima svog naroda, porodice, prijatelja..Nasi ljudi pljuju drzavu i vlast i drustvo a onda odu negde da budu stranci, odjednim ih nista ne interesuje, nista lose ne vide i rade 12 sati da bi uspeli. Najlakse je pljuvati, hajde tako radi ovde pa da napravimo ovo drustvo boljim!
mlado,ludo,gagasd@Sve što sam izneo je tačno,dve fak.diplome,dve dobre plate ,bez nekog velikog nasledstva,dve lepe penzije ,nikada u politici i priv.biznisa,supruga i ja i u sportu dugo godina ,a bio sam kao rez.of.u ratu i 91 i 99g.Nekretnine su pristojne bez nekog pret.luksuza…
Miin patetični (najblaže rečeno) obračun sa domovinom je, kako se da primetiti, izazvao sporenje mladih i starih o mnogim temama i na Sd-portalu. Sukob generacija traje od nastanka sveta, i trajaće, po svoj prilici, do njegovog nestanka, pa bi, možda, bilo interesantno videti kako su o tome razmišljali ljudi iz ranijih vremena, poznati i nepoznati. Evo nekoliko primera:
• Dok je mlad, svako veruje da je svet počeo da postoji tek kad se on rodio, i da sve, zapravo, postoji samo njega radi – Gete
• Mladost i srednje godine moramo posvetiti domovini, a starost sebi. Plinije Mlađi
• Sviđa mi se vlast mladih, ali samo dok je učitelj u razredu – Pirandelo
• Mladost imamo da činimo gluposti, a starost da bi za tim glupostima žalili – Hemingvej
• Nećeš shvatiti starca dok ne ostariš – Jermenska narodna poslovica
• Bilo bi divno ako bi mladost znala sve što može, a starost mogla sve što zna – Burmanska narodna poslovica
• Nema tužnijeg prizora od mladog pesimiste. Osim starog optimiste – M. Tven
• Svetom vladaju mladi-kad ostare – Šo
• Da je ćutanje snaga, a pričljivost slabost, vidi se po tome što starci i djeca vole da pričaju – Ivo Andrić
Otisao sam pre 17 godina, i super mi je. Upoznao sam divne ljude, prijatelje za ceo zivot, zaposlio se na osnovu svojih kvalifikacija u struci koju volim, napravio lep zivot ispunjen ljubavlju, bez stresa.
Idi, nauci novi jezik, upoznaj nove ljude, stekni dodatno obrazovanje i iskustvo. Zivi zivot. Dom je tamo gde ga napravis.
Ja sam mislio da Don Kihota vise nema, ali avaj.