Često, pogrešno mislimo da je pad Smedereva 1459. i viševekovna vladavina Turaka ujedno značila kraj ratovima i okršajima ali nije tako.
Kroz ostatak 15. a zatim i početkom 16. veka, sukobi među Ugarskom i Turskom su se odvijali sporadično. Upravo o tome, između ostalog, u svom naučnom radu o ovom periodu smederevske istorije, govori dr Aleksandar Krstić sa Istorijskog instituta objavljenom u „Smederevskom zborniku“.
Pošto je Smederevo bilo na granici dve sile, često je bilo na udaru.
Unuk despota Đurđa i sin Grgura Brankovića, Vuk Grgurević ili Zmaj Ognjeni Vuk, bio je u službi mađarskog kralja Matije, zapovednik srpskih četa u Sremu. Boreći se na strani Mađara, ratovao je protiv Čeha, Poljaka, Austrijanaca i Turaka.
Početkom 1476. godine velika ugarska ofanziva pod zapovedništvom Vuka Grgurevića i Vlada Drakula, prodrla je do Šapca i provalila u još nekoliko gradova.
Put je dalje vodio ka Smederevu. Tu je ugarska vojska podigla tri palisadna utvrđenja, a za jedno od njih se zna da je nazvano „Viteška trpeza“, navodi Krstić.
Utvrđenja su podignuta u jesen 1476. godine, bila su izgrađena od drveta, oko njih su bili rovovi i trostruki zemljani bedemi, imala su topove i osmatračke kule.
Namera je bila da se preseče veza Smedereva sa okolinom ne bi li se tako postigla predaja sandžačkog bega Ali – bega Mihaloglua. Utvrđenja su bila na Godominskom polju, pored Dunava, sa obe strane reke.
Iz pisma Matije Korvina saznajemo i da je ugarska vojska podigla i jedan most kod ušća Morave u Dunav.
Turci su spalili podgrađe i povukli se u tvrđavu, a drvene krovove kuća su premazali blatom da bi sprečili opasnost od požara.
Međutim, već u decembru je sultan Mehmed II, vraćajući se iz pohoda na Moldaviju, u Smederevo poslao vojsku koja je te blokade prekinula. Dva bastiona su zauzeta, a posadi trećeg je dopušteno da se povuče u Beograd. Sva tri utvrđenja su nakon toga porušena.
Taj poraz nije značio odustajanje kralja Korvina od namere da zauzme smederevsku tvrđavu. Kako dalje navodi dr Krstić u članku „Smederevski kraj u drugoj polovini 15. i početkom 16.veka“, naredni proboj preko Dunava u Srbiju bio je 1480. godine.
Za posledicu je imao raseljavanje velikog broja stanovnika iz ovih krajeva koji su kolima, sa porodicama i pokretnom imovinom „povedeni“ u Ugarsku.
Opsada Smedereva u koje je pobegao Skender – beg nakon što je ugarska porazila osmansku dunavsku flotu, bila je naredne, 1481. godine. I ponovo su, iz krajeva kroz koje su prošli Ugri, na njihovu teritoriju prevedeni i Srbi.
Ugarske vojskovođe su u smederevski kraj ponovo upadale u periodu od 1500 – 1502, ali ni ovaj rat na kraju ipak nije doveo do pomeranja granica.
Izvori Ugarske neretko svedoče o ogromnom broju naših stanovnika koji su na ovaj način raseljeni. Upitno je koliko su zaista relevantni jer se pominje da je u tim raseljavanjima bilo i po više desetina hiljada Srba (50.000 ili čak 60.000 po pohodu).
Ali bez obzira na to, činjenica je da je veliki deo ovdašnjeg, smederevskog življa, morao u izbeglištvo nakon proboja ugarske vojske koja je rušila, palila i pustošila ovaj kraj kao deo neprijateljske teritorije.