Pri samoj pomisli na temu o kojoj ću pisati, u meni se javlja ogromna količina neartukilisane mešavine besa, tuge i osećaja gađenja. Bljak. Na ivici sam da mi se javi nagon za povraćanjem, isti onaj koji se javio deci koja su potrovana na Smederevskoj jeseni lani, a za šta, očekivano, niko nije odgovarao.
Pišem o toj temi zbog teksta na koji sam naišao, a koji se tiče Smederevke koja je izgubila bebu u smederevskoj bolnici (http://www.sdcafe.rs/vesti/strahota-u-smederevskom-porodilistu-smrt-bebe-nesrecan-slucaj-ili-cedomorstvo ).
Smederevska bolnica je nešto poput cirkuske kuće strave i užasa. Ambijentu u njoj bi pozavideli i najveći svetski režiseri horor filmova. Jedino čega (valjda) nema su razjareni smederevski zombiji, koji u pauzama između koncerata Zorice Brunclik i Ćane tumaraju mračnim hodnicima bolnice. Nivo kurcobolje velike većine osoblja koja je tamo zaposlena je zadivljujuć, izbrušen do nivoa umetnosti. ‘’They don’t give a fuck’’, rekao bi svojevremeno Arkan. Ili vukovski rečeno, puca im crven ban. Kada se na to nadoveže realsocijalistički izgled zgrade, zapuštenost, bahatost, nekompetentnost, nepristojnost sestara i plivanje u korupciji, dobije se jasna slika te ustanove.
Previše sam skokovit, moram da usporim sa pričom, zaustavljam sebe kod ove zanimljive reči ‘’korupcija’’ (lat. corruptio – kvarenje, podmitljivost). Pomišljam kako bi frustrirajuće bilo da za gradonačelnicu imamo osobu optuživanu i osuđivanu za primanje mita i zloupotrebu službenog položaja u istoj toj bolnici. Ipak, srećom, takve sumorne misli me ubrzo napuštaju, jer je naša gradonačelnica uzorna građanka, vrstan lekar i ništa manje uspešan gradonačelnik. Kapa dole. Da se vratimo na smederevski zombilend.
Najfascinantnije od svega je što su zaposleni u smederevkoj bolnici savršeno svesni svega gore navedenog, i isto tako savršeno ih zabole isti onaj crven ban da bilo šta promene. Priznajem, nisam ušao u bolnicu, evo ima već dobrih nekoliko godina. Možda je sada sve modernizovano, možda im čak i radi skener, možda se čak i ne čeka po više meseci na specijalistički pregled, možda vas sestra neće iznapušavati i možda čak i nije potrebno da se doktoru gurne u džep 200 evra da bi vam rekao ‘’Dobar dan’’. Možda, kažem.
Poslednji susret smo imali kada mi je krenuo pesak iz bubrega. Ja se raspadam, previjam se od bolova u stomaku i grudima, njihova dijagnoza, onako odokativno: ‘’To ti je od promaje’’. Kasnije sam saznao na VMA da je ipak bio pesak, ali to mu dođe isto, da ne cepidlačim. (tačnije, sestra na VMA mi je rekla: ‘’da vidiš kako je nama ženama kad se porađamo’’ 🙂 )
Pretposlednji susret se desio 2005. godine. Želim da se našalim na ovom mestu, ali ne mogu, jer sam tada bio ozbiljno bolestan. Njihova dijagnoza je postavljana ravno mesec dana I kretala se od standardnog ‘’foliraš se zbog opravdanja’’ (to je ustanovila vickasta kratko potšišana crvenokosa doktorka srednjih godina, tada zaposlena u školskom dispanzeru Tehničke škole, pozdrav za nju), pa do ‘’evo ti jedna inhalacija, proći će to’’ (buckasti lekar u bolnici). Dobro je da sam nekim srećnim slučajem na vreme uspeo da dođem do čoveka kome se čak i imena sećam – Dr Dragan Rudinac, zaposlenog u pominjanom zombilendu. Ne znam ništa o čoveku, ni da li je dobar ili loš čovek, dobar ili loš lekar, sećam se samo da mi je doslovno spasao život i da je imao neku pozitivnu ludačku energiju. Hvala, Dragane.
Evo, ja sam ispričao svoju muku i možda sam ostrašćen I vođen subjektivnim problemima. Čuo sam mnogo priča bliskih ljudi, ali možda su i oni subjektivni. Zato mi pada na pamet da zaigramo jednu igru – postavite dole u komentaru svoja iskustva sa smederevskom bolnicom, a da se tiču pogrešno postavljenih dijagnoza, višemesečnog čekanja na preglede i operacije, traženja mita, zaobilaženja procedura, bahatog odnosa osoblja, ili bilo koje druge neprijatne situacije. Nećemo ništa promeniti ni vi ni ja, ali da bar olakšamo dušu.
Autor: Nikola Kolja Krstić