
Ilija Pajdić
Postoji velika zanimljivost vezana za IIiju Pajdića i Smederevo. Na jednoj od proslava jubileja komunističkih praznika, njega je pozvao na razgovor smederevski hroničar, novinar, istraživač i šahovski publiciata Slavko V. Domazet, i u svojoj knjizi „Zapisi o starom Smederevu“, koja je izašla 1982. godine, objavio priču pod nazivom „Kako sam postao Smederevac“. Zbog autentičnosti ove vrlo interesantne priče, prenosimo najkarakterističnije delove iz nje:
„Ilija Pajdić je u Smederevo došao 16. oktobra 1924. godine iz sela Pisara, opština Bosanski Šamac, gde i se rodio 1913. godine. Po završetku IV razreda osnovne škole pošao je na put sa koga nije bilo povratka, jer je njegov otac Pero imao mnogobrojnu porodicu i samo okućnicu. Zbog toga je sa celom porodicom kao napoličar morao da radi kod begova, kako bi se izdržavali.
U IV razredu Ilijin učitelj Sulejman je upitao decu: „Ko želi preko „Privrednika“ da ide na zanat?”. Jedan koji se javio, bez znanja oca, bio je Ilija. Otac Pero, ponosan što mu je dete, jedino u kući zvršilo IV razreda škole, nije se protivio želji sina da ide na zanat, ali je želeo je da mu sin bude bliže – u Šamcu. Međutim, put je vodio u Beograd, a odatle – pa, gde bude upućen. Kad su se rastajali, otac je rekao Iliji: „Ako mi pobegneš – kući ne dolazi!“
Sa parom odela, tri para veša, cokulama i šajkačom, Ilija je sa grupom dece krenuo preko Save, skelom. Na ispraćaju bio mu je otac Pero, kome je tada poslednji put video roditelsku suzu. Ta grupa dece bila je u Beogradu desetak dana, a tu ih je dočekao čovek iz „Privrednika“ i odveo u Studeničku ulicu br. 62. To je bila velika prostorija sa slamenim krevetima. Svakog dana imali su neka predavanja i naravoučenija, jer su svi bili siromašna deca.
Na kraju boravka u Beogradu, Iliji je rečeno da ide u Smederevo da uči za krojača i abadžiju; dobio je adresu i ime majstora Stojana Radivojevića, pravac kretanja i dve karte. Putovao je vozom do Velike Plane, a odatle je produžio do Smedereva. Predveče je oko 18:30 h stigao je na želzničku stanicu, a pošto su retke sijalice čkiljile, činilo mu se da je izgubljen.
Kretanjem po Smederevu naišao je na „Docinu“ kafanu u Zadužbini, odakle ga je neki abadžijski radnik odveo do majstora u radnju kod Gornje vage. Majstora je poljubio u ruku, a nešto kasnije i njegovu suprugu, kod kuće u ul. Đure Daničića. Tada je prvi put u životu slatko pojeo proju sa čvarcima. I tako mu je počelo izučavanje zanata u Smederevu.
Ilija je bio šegrt četiri godine i za to vreme imao je stan, hranu i odelo. Najteža mu je bila prva godina, jer morao da radi više poslova, između ostalog, da kalfama čisti cipele i donosi hranu i vodu, sve dok nije stigla smena. I pored toga, on je savlađivao osnove zanata, a posle šest meseci već je samostalno radio dečije pantalone. Kad su prošle četiri godine učenja zanata, majstor ga je pozvao i rekao mu: „Tvoje šegrtovanje se završilo, ako hoćeš da ostaneš kod mene, nudim ti 250 dinara mesečno, stan, hranu i par odela“. Tada je Ilija postao najbolje plaćeni kalfa kod njega, a već sledeće godine majstor Stole mu je povećao platu na 350 dinara, pa je on tako tu ostao do 1931. godine.

Panorama Smedereva 1932. godine
Radeći kod majstora Jove Momčilovića, godine 1933. Ilija je prvi put otišao u Povereništvo radničke Komore u Smederevu i učlanio se u Sindikat šivačko – odećih radnika, koji je bio u sastavu Ujedinjenog radničkog Sindikalnog saveza Jugoslavije, sa sedištem u Beogradu. Kad je nastala privredna kriza, nije bilo posla, a ni Sindikat nije bio baš aktivan. Tada je i priličan broj zanatlija i trgovaca bankrotirao. Vrativši se iz vojske u Smederevo 1936. godine, Ilija je potražio je posao i našao ga kod majstora Stojana Stoijićevića, radeći u svojoj sobi, gde su mu donosili skrojene poslove. Bio je zadovoljan, jer je bio dobro plaćen, a dobijao je i štof za odelo! U to vreme (1937/1938. g.) i počinje Pajdićevo veće uključenje i angažovanje u radnički i sindikalni pokret.
Zgrada redničke komore bila je u delu parka prema ulici Stevana Nemanje. Tu su bile i prostorije za rad Kulturno-umetničkog društva „Abrašević“ i Povereništava radničke komore Smedereva. Ovde su se okupljali radnici, održavani su sastanci, a tu su se formirale i podružnice, opančarskih, berbersko-frizerskih, obućarskih, pekarskih i kasapskih radnika. Godine 1938. podružnica njegovih kolega (krojači i abadžije) uputili su zahtev poslodavcima sa tačno definisamim tačkama o tadašnjim uslovima trada. Od vremena istaknutih uslova radnika i šegrta do njihove relizacije, prošlo je više decenija. To je paraktično bila dalja borba da dođe do sklapanja kolektivnog ugovora sa poslodavcem. Štrajka nije bilo, jer radnici nisu smeli da napuste svoja radana mesta, dok organ iz Sreskog načelstva ne izdejstvuje minimalne nadnice prema tadašnjoj Uredbi.
Međutim, radnici su se sami izborili za svoje zahteve, preko svojih predstavnika. Pregovori su vođeni u Zanatskom udruženju u zgradi Zadužbine. Sa nekim malim izmenama poslodavci su prihvatili zahteve radnika, pa je ostalo samo da se tekst prekuca i potpiše. U novembru 1938. godine podnet je kolektivni ugovor na potpisivanje, ali majstora (poslodavci) nije bilo! Onda je došao član Komore u Smederevo i većnik Zanatske komore iz Beograda, pa pošto je tu već bilo nekih radnika, prišlo se potpisivanju kolektivnog ugovora. Toga dana iz Beograda u Smederevo je stigao i sekretar Centralne uprave Sindikata da se informiše o potpisivanju ugovora.
Ilija Pajdić je kao abadžijski radnik 1939. godine bio radnički poverenik, pa je kao takav prisustvovao kad bi majstor vršio isplate radnicima. Na primedbu majstora na rad nekog radnika, poverenik je bio taj koji je cenio ispravnost navoda. Kad je došla ekonomska kriza, majstori (poslodavci) su otkazivali kolektivne ugovore. Zbog toga je te godine došlo do štrajka radnika za koji Ilija uopšte nije bio.
Nakon ovog događaja Pajdić je nastavio samostalno da radi u Smederevu, sve do rata. U junu mesecu 1940. godine postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Kao član Partije, po direktivi trebao je da se javi svojoj jedinici, što je i učinio, a nakon toga je postao i Smederevac “
Inače, Ilija Pajdić je bio stari smederevski komunistički radnik i pregalac, bio je član KPJ od 1940. godine i učesnik NOB-a.
Odmah posle Oslobođenja, prvo je bio sekretar Gradskog Narodnog Odbora (GNO), a onda i Predsednik planske komisije Gradskog Narodnog Odbora, zatim je bio predsednik Sreskog sindikalnog veća i podpredsednik Gradskog Narodnog Odbora, Odlukom Gradskog Narodnog Odbora, a na njegov predlog, osnovano je ciglarsko – creparsko preduzeće, koje je u znak zahvalnosti i poštovanja premi postradalom partizanu, nazvano „Nikola Krga“.
Svojevrsni kuriozitet je da je odlukom Gradskog Narodnog Odbora Ilija Pajdić postavljen za direktora tog novog preduzeća 1952. godine i da je na njegovom čelu ostao sve do penzionisanja 1970. godine. Možda je to bio čovek sa najdužim direktorskim stažom u Smederevu, koji je bez ikakve mrlje u svom radu, omogućio preduzeću stalno napredovanje u poslovanju.
Na staroj kući na broju 3. u ulici „Josipa Ivankovića Joce“ i dan-danas postoji natpisna tabla da je u njoj radio Gradski komitet Komunističke Partije Smedereva, odnosno Komunistčka organizacija za grad Smederevo (G.K.K.P.S).
To je, inače bila kuća starog komunističkog pregaoca Aleksandra Ratkovića, koji je postao član KPJ, još 1919. godine. On je po partijskom zadatku 1931. godine došao u Smederevo da bi organizovao, tada ilegalni komunistički pokret. Preko rodbinskih veza svoje supruge sa Aleksandrom Ratkovićem, Ilija Pajdić se uselio u tu kuću, u kojoj je živeo sa svojom porodicom do svoje smrti. Sa svojom suprugom Leposavom, Ilija Pajdić je izrodio dvojicu sinova: Miliju i Dragana, a oni su mu darivali troje unučadi.
Priredio:
Nikola Tasić Cale