Home InfoIntervju Sara Stokić, najperspektivnija fudbalerka Srbije: „Ja sam oduvek znala šta ću biti!“

Sara Stokić, najperspektivnija fudbalerka Srbije: „Ja sam oduvek znala šta ću biti!“

Smederevka koja osvaja svet.

by redakcija1

Smederevka Sara poslednjih meseci izaziva ogromnu pažnju javnosti kao jedna od naših najuspešnijih fudbalerki. Iza popularnosti koju ima, a koju je naširoko kod nas stekla zbog odlične igre u reprezentaciji, stoji poduži put istrajnosti.

Nedavno je postala i prva dobinica novoustanovljenog priznanja Fudbalskog saveza Srbije za najperspektivniju igračicu u 2024. koju je inače provela u čuvenom italijanskom klubu Milan. Sve to bili su neki od brojnih povoda za intervju koji smo, u susret nadamo se još jednoj njenoj sjajnoj godini, uradili sa devetnaestogodišnjom Sarom Stokić.

SDCafe.rs: Saro, ti si veoma mlada i praktično još uvek odrastaš, ali kako pamtiš prve godine života u Smederevu i kako je došlo do toga da si morala da ga napustiš rano?

Sara Stokić: Ja sam iz centra grada, živela sam kod Šah kluba, išla u školu „Dimitrije Davidović“. Posle toga sam se preselila u Beograd, dakle u Smederevu sam bila do 15. godine. U učeničkom domu sam živela prvih godinu i po dana, dok sam išla u Desetu beogradsku gimnaziju i igrala za Zemun. Posle toga sam se preselila u Novi Sad gde sam pohađala Gimnaziju „Jovan Jovanović Zmaj“ i tamo provela dve godine u klubu Vojvodina.

Praktično, klubovi su diktirali sve u mom životu. Posle osnovne škole dogovorila sam se prvo sa Zemunom da pređem da igram za njih i to je automatski povlačilo da ću tamo živeti. Posle toga je usledio poziv iz Vojvodine i odlučila sam da se preselim. Odgovarali su mi ti uslovi, škola u Beogradu je postala mnogo naporna jer nisam uspevala sve da postignem. U Novom Sadu mi je bilo sjajno. Prošle godine sam prešla u Italiju.

SDCafe.rs: Otkud ti uopšte u svetu fudbala?

Sara Stokić: Nemam konkretan odgovor kako i zašto. U mojoj porodici nema onih koji su se time bavili ozbiljnije. Ali sećam se, još u predškolskom mi je bilo zanimljivo da igram u dvorištu fudbal sa dečacima. Trenirala sam atletiku. Znači, znala sam da ću se baviti sportom svakako. Bila sam dobra u atletici, svaki dan sam trenirala i super mi je to išlo, ali sam takođe mnogo volela i da igram fudbal.

Na fizičkom me učiteljica stalno sklanjala sa strane, a ja sam uporno igrala sa dečacima. Znači, u školskom dvorištu sa dečacima, na fontani po celo leto, ma, svako leto sam igrala fudbal. I nisam ja uopšte trenirala tada. Ja sam tek sa 11 počela da idem na treninge. I to me je tetka odvela.

Ja sam to želela ali nisam smela da kažem roditeljima, nisam znala kako će reagovati, mislila sam da mi neće dati. I tetka me jedne subote odvela na trening u „Petlić“. Bilo je super, ja nisam ništa i dalje rekla, ali su mama i tata mi našli opremu u rancu. Eto, tako je počelo.

SDCafe.rs: Kakve su bile prve reakcije sa kojima si se susretala jer si odabrala baš fudbal?

Sara Stokić: Ja nisam nikada doživela da mi se kaže da devojčici nije mesto u fudbalu. Meni je to tako dobro išlo da su svi koji su bili oko mene to odlično znali i nije se uopšte to dovodilo u pitanje. Kad je došlo vreme za izlaske, drugarice su svakog petka i subote išle u grad, išla sam i ja, ali nisam mogla stalno, imam trening ujutru, živm u drugom gradu, obaveze mi ne dozvaljavaju, moram da spavam i da pazim generalno na mnogo toga. Uvek je tad bilo da mi kažu,“ ah ti i taj tvoj fudbal“!

Sa dečacima nisam nikada imala problem jer sam sa njima igrala i oni su znali koliko to meni dobro ide, a nisam sebe ni doživljavala kao manje sposobnu. Nije se dogodilo ni da me je nešto pogodilo što su kazali ili uradili ili da sam imala bilo kakve neprijatnosti. Mislim da se danas sve više popularizuje taj sport među devojčicama i mislim da se promenilo to gledište.

SDCafe.rs: Koji je to bio trenutak u kome si shvatila da će to biti najvažnija stvar u tvom životu i da želiš da budeš profesionalna fudbalerka?

Sara Stokić: Znala da ću se baviti sportom. Bila sam mala, svega pet ili šest godina sam imala kada sam gledala Olimpijadu i kazala da ću jednom i ja nositi zastavu. Atletiku sam trenirala osam godina, jesam se posle prebacila na fudbal ali je meni bio sport svaki dan, nema šanse da nešto propustim, to je bilo ono što najviše volim. I kada je trebalo sve podrediti tome, preseliti se, menjati škole, ja ništa od toga nisam dovodila u pitanje. I već vrlo brzo na početku srednje škole sam shvatila da zapravo želim da se fudbalu posvetim profesionalno i da jurim konkretne cilljeve.

SDCafe.rs: Šta u narednim godinama pamtiš kao najvažnije momente, sada kad premotaš film od te 15. pa do 19. godine?

Sara Stokić: Na prvi ženski trening otišla sam u Zemun. Na prvoj utakmici, prijateljski je bio meč sa Zvezdom, dala sam dva gola. Usledile su pripreme tokom leta, tad sam prvi put iskusila šta to zaista znači, samo sam trenirala svaki dan. Ali nisam se tada posebno isticala, bila sam solidan igrač i to je bilo to. Jedna od retkih koja je sa toliko godina igrla superligu, ali ništa posebno.

Mi reprezentaciju tada nismo imali zbog korone, prošla je ta sezona, klub je spao u niži rang, ali ja sam ostala i dalje u Zemunu, nisam htela u sred sezone da odlazim. Kada sam potpisala za Vojvodinu to je bila velika prekretnica u mojoj karijeri. Baš je bio dobar potez. Brzo sam se uklopila u novu ekipu i maltene od početka krenula  da dajem golove i budem bitan igrač. Uživala sam, ceo taj život u Novom Sadu, prijatelji, druženje, škola, bilo je idealno. Ja sam počela prilično i da rastem kao igrač.

Dala sam dosta golova. Sledeće sezone sam bila drugi ili treći glavni strelac lige. I u reprezentaciji smo baš bili dobri. Na kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo dala sam gol Norveškoj, Švedskoj i dva Rumuniji. Tu sam i stupila u kontakt sa mojim sadašnjim menadžerom. Posle toga sam se povredila i nisam igrala tri meseca, propustila sam celu polusezonu. Došlo je leto i tada sam prvi put otišla u Milano na par dana.

SDCafe.rs: Kakva ti je bila prva reakcija na taj poziv iz Milana? Ipak je to nešto što zauvek menja sve…

Sara Stokić: Kad su me pozvali, ja sam bila u šoku. Znala sam da mi je cilj Evropa, ali kad dođeš pred tako nešto nije ti svejedno. Meni je samo menadžer rekao da su zainteresovani za mene i da dođem na par dana. To je bilo leto 2023. Uzbuđenje, doza straha, iščekivanje, sve to je bio ogroman korak. Prošlo je bolje nego što sam očekivala. Oni su hteli da odmah dođem, ja to nisam mogla. Imala sam još jednu godinu srednje škole, započela sam časove vožnje, morala sam i još neke stvari da završim.

Ja sam planirala da odem tek narednog leta, a ne posle kraja treće godine. Dogovorili smo se da bude nešto između, tako sam otišla naredne zime.

U reprezentaciji smo tada igrali prvi nivo kvalifikacija za Evropsko, prošli smo kao prvi u grupi, dala sam dva gola na tri utakmice, Islandu i Škotskoj. Nama je bilo veoma bitno da budemo prvi u grupi jer tri godine pre toga nismo išli na prvenstvo zbog jednog gola.

U januaru sam dakle prešla u Milano, potpisala za prvi tim profesionalni ugovor, a pošto nisam u tom trenutku bila spremna, počela sam da treniram za Primaveru 1 do 19. godina. Trebalo mi je neko vreme da se adaptiram, ne bi bilo realno da je drugačije, došla sam iz neprofesionalne lige, imala 18 godina. To mi je odlično poslužilo kao prelaz ka profesionalnom fudbalu.

Davala sam golove na skoro svim utakmicama, bila sam najbolji strelac te polusezone gde smo osvojili taj prvi trofej ikada u ženskom klubu Milano.

Bitna stvar je potom bila igra u reprezntaciji, utakmica sa Belgijom, gde dajem dva gola, što je bilo jako bitno za nas. U maju je bilo finale gde smo osvojili Ligu za mlađe i onda Evropsko prvenstvo gde smo na kraju ispali iz grupe. Od Francuske smo izgubili sa 3:1, nije realan rezultat. Posle sa Engleskom 1:1 i penal u 90. minutu koji nije bio penal. To su neke stvari na koje ne možemo da utičemo. Ispale smo iz grupe i bile zvanično pete što opet nije ni tako loše. Ja kažem da smo prošle polufinale, bile bismo prve sigurno. Ali tako je kako je. Ja nisam igrala treću utakmicu jer sam imala dva žuta kartona.

Posle toga sam se vratila u Milano i ovde počela od leta da igram za prvi tim. U oktobru sam dobila poziv za reprezentaciju, igrala protiv Bosne, debitovala i na drugoj utakmici dala gol. Ali  onda u novembru poraz od Švedske… Igrala sam startnu postavu reprezentacije, da mi je neko to rekao dva meseca pre toga, mislila bih da nema šanse. Brzo se sve izdešavalo. I na kraju, nagrada u decembru za najperspektivniju mladu igračicu, kao dobar kraj godine.

SDCafe.rs: I kako tebi sada zvuči kad sve to čitaš o sebi i to da si najperspektivnija igračica?

Sara Stokić: Ponosna sam. Lagala bih kada bih rekla da mislim da to ne zaslužujem. S druge strane čast mi je, to je ipak nagrada FSS i kruna za celu prethodnu sezonu, šlag na torti. Po prvi put se ove godine dodeljuje pa sam imala i tu privilegiju da baš ja budem prva dobitnica, mlada najbolja igračica u Srbiji.


SDCafe.rs: Šta dalje, kako sebe vidiš za pet, a kako za deset godina?

Sara Stokić: Naredni korak bi bio da budem jedan od nosilaca igre u klubu, što nije baš lak zadatak. Da probam da napravim sa Milanom neki veći uspeh. Volim ovaj klub, sviđa mi se sredina, ostale igračice. Ako ne moram, ne bih volela da menjam sve to. Plan je da izborimo plej of ove sezone i da probamo da uradimo nešto u Kupu. Naredne da probamo da izborimo jedno od prva tri mesta i plasman u Ligu šampiona.

Sa reprezentacijom u narednom periodu je Liga nacija pa bi nam značilo prvo mesto u grupi. Igra se od februara do juna, a sledeće veliko takmičenje je Svetsko prvenstvo u Brazilu 2027. Plasman sa reprezanacijom nam je visoko postavljena lestvica i cilj. Za pet godina sebe vidim u nekom dobrom profesionalnom klubu, u ligi top pet. I nadam se velikom takmičenju sa reprezentacijom. I da upišem i završim fakultet.

SDCafe.rs: Kad ćeš ponovo u Smederevo i kakav odnos imaš prema rodnom gradu?

Sara Stokić: Ja svaki put kad idem u Srbiju naravno prvo idem kući, tamo mi je porodica. U februaru bi trebalo sa reprezentacijom da igram, pa onda u aprilu, eto tada očekujem da ću doći. Onda od juna kada nam je odmor.

Imam emocije prema rodnom gradu, tu sam odarsla, celo detinjstvo provela, baba, deda, mama, tata, sestre, tetka svi i dalje žive tamo, najbolji prijatelji iz detinjstva takođe su iz Smedereva.

Volim svaki put kad dođem, obavezno odem na piće s društvom, nekad se to završi i noćnim izlaskom. Na žalost, nisam išla u srednju školu u Smederevu pa nemam to iskustvo na primer sa našom Gimnazijom i srednjoškolskim životom u rodnom gradu, ali sam vikende i tada uglavnom provodila u Smederevu. I naravno kad god dolazim, to mi je prva lokacija.

SDCafe.rs: Šta bi, na kraju ti poručila svim devojčicama koje tek treba da odaberu svoj životni put, šta je najvažnije na putu ka uspehu i tome da se ostvariš u potpunosti?

Sara Stokić: Prvo i osnovno je da pronađu ono što vole, što ih pokreće, nešto u čemu uživaju. Kada se tako nešto sklopi, onda je put jasan. Ali je posle toga najvažnija istrajnost, šta god da su odabrale. Naravno da će biti svega i svačega, sto stvari, prepreka, ali istrajnost je ono što nas drži. Nekad se ide tri koraka napred pet nazad, to je neminovno.

Važno je da se osećaju lepo u okruženju, da pronađu sebi bliske ljude koji ih podržavaju. Ako vole to što rade, nema granica. I naravno, bitno je da ne zapostave školu zbog bilo kod sporta. Kako budu odrastale sve će više u tom sportu biti obaveza, ali u prvim godinama, svakako najpre treba da uživaju u svakom trenutku.

FOTO: FKPetlić, FSS, privatna arhiva

 

Slične vesti

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!