Čudna je bila godina za nama. Okončana je strahotom koja nam svima ne izlazi iz glave i koja je pokrenula lavinu, ali onih deset meseci koji su tome prethodili nekako su samo skliznuli dok smo cepali list po list meseca u kalendarima.
Sve ono čega smo se pred sam početak te godine, a u žaru predizborne kampanje siti naslušali, nas je u Smederevu ili zaobišlo ili zapravo nikada nije ni bilo stvarno predodređeno za nas.
Svega dve nedelje nakon izbora, u 2024. godinu ušli smo slušajući razne šeme i kombinacije za formiranje nove većine u našem gradu.
Najbolji teatar apsurda pravi sam život pa je sudbina svih nas bila u rukama tri odbornika jedne nove grupe građana koji su odlučili da, uprkos ranije potpisanom sporazumu sa opozicijom, ipak „doglave“ ono što je SNS-u i SPS-u nedostajalo. Tako je već u januaru postavljeno novo rukovodstvo grada.
Iza drugačijih kulisa, tačnije po zatvorskim hodnicima kovana je druga vrsta zavere, ali je ova osujećena – pet zatvorenika su planirali bekstvo iz Okružnog zatvora u Smederevu. Nekoliko dana kasnije, među rešetkama se našao i uhapšeni za pokušaj pljačke u Apoteci 1. maj, a način na koji je to urađeno bio je nešto do sada neviđeno za smederevske pojmove. Ali, suočavamo se poslednjih godina sa mnogo toga za šta bismo prethodno mogli da se zakunemo da „to kod kod nas ne može da bude“.
Preterasmo nekako i tu zimu, kad gradonačelnica nekako s proljeća najavi najveću investiciju. I kocka je bačena. Ali je odjeknula kao bomba. S razlogom, jer je „najveća“ investicija ujedno i najomraženija u Smederevu, više puta uspešno osujećena, čuveni projekat rafinerije.
U gradu koji još decenijama neće moći da se ispere od sadašnje industrijske štroke i suspendovanih čestica raznog porekla. Mnogi su se bunili, oglasili, neki i protestovali i to izistinski, mimo tastature i Fejsa, na sred trga. Ali (vladajuća) većina od tad ćuti. I verovatno u pozadini investitor mirno radi ono što je namerio.
Kad smo kod protesta, bilo ih je još, a povodom još jedne tragedije našeg društva i pogibije 15 osoba. Među njima je nedavno okupljanje na otvorenom umesto u Centru za kulturu kao i veće okupljanje prosvetnih radnika pored Gimnazije baš uoči odluke Ministarstva prosvete „po kratkom postupku“ da se na zimski raspust ode sedam dana ranije. Rasplet svega toga, kakav god, doneće nam 2025.
Od ostalih stvari iz nedavno nam završene 2024, činjenica je da, osim liste lepih želja, nekako nismo imali ništa veće, konkretno, što bi se reklo. U više navrata smo čuli da je transfer stanica koja bi zauvek trebalo da reši višedecenijski problem otpada, završena ali od toga za sada vajde nemamo – ništa se krupno ne događa.
Može da ostane upamćeno da smo napokon malo više uradili na nastojanjima da se tvrđava nađe na listi UNESCO –a. Ili da je po prvi put restauriran nadgrobni spomenik ustavotvorcu i ocu srpskog novinarstva koji počiva u Smederevu.
Da je lepo što su fontane kod Parnjače i Granda obnovljene posle ko zna koliko decenija, što su proradili vrtići u Drugovcu i Skobalju, što su učionice u školama okrečene, oštećeni krovovi popravljeni, podovi u raspadanju zamenjeni, a toaleti makar malo pristojniji.
Završena je i višegodišnja obnova fasade crkve Svetog Georgija. S druge strane, tužno je što smo došli dotle da takve, uobičajene, normalne stvari budu vest u 21. veku.
To što je stadion sada u vlasništvu grada obradovalo je mnoge, ali je bilo i drugačijih stavova jer nam toliko toga prečeg nedostaje, što je takođe činjenica. Slična je stvar i sa raščićavanjem marine – i to je u redu, ali ima toliko urgentnijih stvari najpre za nas koji ovde svakoga dana živimo.
Voda za piće u moravskim selima, kanalizacija za sve van grada, vazduh koji nije opasan po zdravlje, izmeštanje teretne pruge i trasporta opasnih materija iz centra grada, nova turistička luka, nova bolnica, mamograf, rešavanje problema atmosferske kanalizacije, sistemi za otpadne vode, zubna ambulanta, Udovički plato, Rtanj, još igrališta, parkova, zatvoreni bazen…
Lista ostaje ista već duže od deset godina. Od kako je izgrađena Dvorana Smederevo kao da smo ostali zaleđeni u vremenu i više niko ne može da se seti bilo kakve druge, veće investicije, a da nije reč o proizvodnim pogonima za strane investitore. Ili atletskoj stazi, toj gorkoj piluli.
Sjajno je bilo na susretu generacija na fontani jer smo se makar na par sati setili nekih drugih ljudi, vremena i vrednosti. Bilo bi dobro da to zaista postane tradicija. Najveći aplauz za 2024. definitvno zaslužuju svi oni koji su tokom cele godine smišljali nebrojene događaje i programe u humanitarne svrhe kako bi pomogli Smederevcima i Smederevkama da ozdrave, održe finansijski najugroženije porodice na okupu, obnove domove stradale u plamenu ili usled urušavanja vremešnih krovova i zidova.
Pravili su turnire, prodajne izložbe, organizovali koncerte, igrali, pevali, trenirali pod vedrim nebom ili čak trčali do Ostroga – i sve to u nameri da nekome vrate veru u ljude. A to je danas najskuplja i najteža misija.