Home InfoČitaoci pišu Kad sam ja bio tvojih godina…

Kad sam ja bio tvojih godina…

by redakcija

       Čuveni početak rečenica starijih generacija, kada uglavnom počnu s negodovanjem da pričaju o modernom dobu, i da iznose sve njegove mane, koje po njihovom mišljenju kvare mlade naraštaje. U toj sam analizi svojevremeno i sam potkačen bio, kao i vi, ali, dete k'o dete, nisam se previše opterećivao time.

       Međutim, vreme neumitno teče, brada je sve jača, a zalisci sve dublji, i dok si puknuo prstima, shvatiš da si u očima jednog đaka prvaka, div od 185 cm i matorac stariji od njega vrtoglave dve decenije. I nešto stariji klinci iz komšiluka te pozdravljaju : ''Dobar dan'', a kada ti u prolazu beba uhvati pogled, i znatiželjno te prati svojim krupnim digimon-očima, mlada mama joj tepajućim glasom objašnjava kako je upravo prošao čika, a ne bata, kako je ranije slučaj bio.

      Dani prolaze sve brže i brže, memorija se popunjava nekim bitnijim životnim informacijama, dok sećanja blede i potrebno im je osvežavanje. Uvek kada čujem gore pomenuto ''Dobar dan'' i ''Čika'', moj unutrašnji procesor automatski počinje da pretražuje particiju pod nazivom : DETINJSTVO. Početak rečenice iz naslova se nekako sam nameće, a emocije rade. Kako još nisam ponamćorio, a ni zavoleo pihtije, nastavak nije kritika na račun današnje dece, već samo lepa sećanja iz jednog, pa ne baš toliko lepog vremena Srbije. Folder se otvara, a bujica podataka nekontrolisano izleće poput pomahnitalog roja pčela iz košnice, koji me podiže i vraća u vreme mlečnih zuba, bujne kose i odlaska kod logopeda zbog mucanja.

       Setim se kraja, svog geta kod ciglane, čiji se dimnjak tada pušio, dok danas služi kao toranj za antene mobilne telefonije, i gde smo upadali i ''pozajmljivali'' glinu, kako bismo imali municiju za Jenki-Zulu okršaje. Davali su oni nama uvek kada zamolimo, ali nije to bilo to. Setim se drvenog koša, koji je bio podizan i rušen poput Skadra na Bojani, a u čijem je svakom sledećem obnavljanju učestvovala generacija više. Setim se strašnog i strogog čika Žileta i preskakanja ograde njegovog dvorišta kada lopta upadne, što je bio ispit hrabrosti i čin završne inicijacije. Desetine dogodovština mi padne na um, Žele zeka, Monopol, Sega…Toliko ljudi sa kojima sam i danas dobar, iako više nismo komšije. Inflacija je bila totalno nebitna stavka.

      Zato svaki put, kada me klinci učtivo pozdrave, prisetim se nekog novog doživljaja i razvučem osmeh. Savetujem i vama to. Smešite im se, jer, znate, možda ćete za 20-30 godina baš vi biti opisani u nekom pasusu memoara od strane današnje dečurlije. I nemojmo da ih kritikujemo. Kako smo mi bili neshvatljivi starijima, tako ni sada mi tu decu ne razumemo u potpunosti. Ali ni ne moramo da se trudimo. Jednostavno, prihvatimo da svaka generacija ima svoje fore, idole, svoju zabavu. I da hoćemo, ne možemo da budemo u njihovim godinama, a mnogo puta to poželimo, priznaćete. Neka uživaju, bez naše džangrizavosti i negodovanja o načinu na koji odrastaju, jer, oni su upravo ti osveživači našeg sećanja, oni su podsetnici našeg detinjstva, koje nam uvek izmami smešak.

         Kao što reče neponovljivi Džo Koker : ''Every generation has it's way''.

Autor: Daba

Slične vesti

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!