Ko zna koliko je vode Dunavom proteklo od kako su se, Goranskom ulicom, ka Beogradu, 5. oktobra 2000. godine, uputili i Smederevci i Smederevke. Da menjaju sadašnjost i budućnost. Na žalost, samo je voda i protekla. I životi svih nas, zaglavljenih iza prečke koju nikako da savladamo.
Očekivanja su bila ogromna. Danas znamo i – nerealna. Počinjala je nova etapa dražvne istorije, svako je imao neku svoju vizuju kako će izgledati ono što sledi, ali su sve su te različite misli, za cilj imale samo jedno – da prestanu sve nepravde i da se zaustavi potpuno potonuće države koja je u sred Evrope od sveta bila odsečena.
Ne baš tako davno, iako to većina nas zaboravlja, satima se u nepreglednim redovima čekalo za jogurt, hleb ili benzin. Naravno, pod uslovom da ste imali marke. A tome nas je pak naučilo ono drugo, sablasno vreme malo pre toga u kome bi radnička plata od banke do kuće potpuno izgubila vrednost.
Na ulicama su nas izuvali krimosi za dobre patike. I toliko o tom vaskrslom narativu kome svedočimo poslednjih godina da su devedesete bile sjajne. Možda. Za par estradnih zvezda, vračare, dilere, švercere, lopove, obijače i kriminalce bliske režimu.
No, tu smo – gde smo. Na pitanje zašto, ima hiljadu odgovora, a najvažniji je – zbog nas samih. Sve što nam se dešava, dopustili smo. Sad se sele i oni koji 1999.nisu iz principa hteli da mrdnu nigde. S tom razlikom što sad ne idu više samo zbog para, već zato što ne žele da im deca rastu kao deo gomile koja u civilizacijskom smislu ne da nije napredovala ili bar ostala u mestu, već se vekovima vratila unazad. Jer, ono što je nama, danas, ovde nornalno, menjali smo još za života Kneza Miloša.
Kako smo se opekli hrleći da prepisujemo tuđa pravila koja su ovde neupotrebljiva, zašto nam treba večnost da uspostavimo sistem koji funkcioniše i da svako samo radi svoj posao, a ne kult ličnosti vođe koji se razume u sve i bez čijeg blagoslova ne biva ništa, šta bi bilo da nismo ubili čoveka koji je bio definicija jednog novog pristupa (što je, opet pogrešno jer tamo gde sve od jednog zavisi ništa ne biva trajno)– sve to će danas biti teme koje će po hiljaditi put apsolvirati naši mediji.
I sve su te priče nebitne jer istina je da sve naše muke potiču od toga što nikada nismo imali smelosti da se uhvatimo u koštac sa suštinom već se samo bavimo formom, šminkom, površinom.
Svedoci smo tome da čak ni kada se dese događaji kakve nismo mogli ni da zamislimo, opet nemamo volje ni iskrene želje da najpre od sebe, svoje avlije i plota krenemo da čupamo korov. Umesto toga, sve je drugo važnije, sve mi umemo da opravdamo ili obesmislimo. I naravno, uvek je neko drugi kriv.
Dvadeset i tri godine kasnije, sve želje s početka teksta – samo su spisak snova. Svaki naš poraz na toj je listi. Demokratija, sloboda govora, pravo na izbor, objektivnost medija, društvo bez korupcije, bolje obrazovanje, zdravstvo, socijalna politika, dostojanstven poljoprivrednik, uvažen radnik, poštovan intelektualac – ispiti su nam isti već više od 20 godina.
Mi smo Srbi ponavljači. I uporno padamo razrede.