"Zvoni telefon. Mobilni, naravno. Sada se svi prvo "cimamo" mobilnim, da lociramo jedni druge, pa ako smo kod kuća svojih, zazvoniće posle toga stabilni. I ovi obični telefoni na koje smo već odavno navikli, kao na vodu iz slavine (a ona je, u proseku posmatrano, potekla nešto ranije od reči koje potekoše beživotnim žicama) – dakle, i oni nas već decenijama sasvim postojano udaljavaju jedne od drugih. A tek mobilni! Oni nam daju dodatno ubrzanje, da se valjda što hitnije sunovratimo sa litica beznađa po kojima bauljamo kao tek prohodala čeljad, a pritom opasno gubimo onaj dragoceni jaz među generacijama, pa se sve manje očituje ko se više izgubio u dubinama maštarije i igre: deca ili odrasli. Sve mi je to proletelo kroz glavu i srce dok se tresao i cvrčao moj aparatić, uredno uključen na punjenje baterije-duše.
Da skratim. Ionako imaju premalo mesta na stranicama sa kojih bi da se prikažu svetu (makar i ovom malom, varoškom, skoro palanačkom) u sveukupnoj punoći svoje mladalačke inteligencije, britkosti, snage, duhovnosti i znanja.
Kaže: nisu mogli sinoć da dođu na predstavljanje romana zbog obaveza na fakultetima i veoma im je žao zbog toga.
Umorna sam, promrzla, tek stigla sa puta, isto i on, ali on sa svojih tek prevaljenih dvadeset to bolje podnosi. Ne priča mi se, a neću da ga povredim i "otkačim"; žao mi je da narušim ili okrznem njegov entuzijazam. Uporan je, zove me redovno i osećam da baš želi da napišem nešto što će obogatiti njegov mali a tako veliki poduhvat, jer to će značiti da korak može da pruži još dalje nego što mu trenutni prostor dozvoljava. I može. Zato neću da ga odbijem. Obećavam. Ponovo. Treći put.
Iznosi mi neku svoju ideju, na koju umorno i bezvoljno pristajem, čak se nadovezujem i nerealno je podržavam i proširujem.
Pita: da li može da računa na to da ću mu sutra poslati tekst?
Kažem da može.
Ali: ja ne mogu da napišem ništa o književnoj večeri na kojoj je predstavljen moj roman. Sudeći po onome što sam te večeri videla i čula, veče je bilo izuzetno. Govorili su divni, obrazovani ljudi i sve same lepe reči. Bilo je dirljivo, prostor biblioteke učinio mi se premalim za onoliko osećanja. Videla sam kako se smenjuju osmesi i suze.
Za više podataka o tom dogadjaju moraće neko od ovih mladih ljudi da ode do biblioteke (ili pozove telefonom) i obezbedi razgovor sa nekim od nadležnih, a koliko sam videla, svi zaposleni biblioteke su prisustvovali.
Pita: da li ja mogu sve to da sažmem u jedan "prosto" novinarski izveštaj?
Kažem mu taktično da ne mogu."
Ovo je deo teksta objavljenog u jednom od izdanja SD Panorame, jednog davnog projekta sada već starog, od pre par dana ugašenog i zamrznutog SD cafe-a. Tekst je objavljen pod naslovom "'Oće deca ukratko", 10. decembra 2004. godine i bio je početak moje saradnje sa nekim klincima koji su me iznenadili svojim entuzijazmom, jer sam već dugo bila ubeđena da se ta pojava – entuzijazam – ugasila u ono davno vreme kada je moja generacija prestala da se švrćka Fontanom, sa rukama u džepovima farmerica. Toliko su me iznenadili, da sam nesmotreno za svoje godine pristala da sa njima sarađujem.
Sve između sada je već istorija: njihova, moja i zajednička. Nešto se promenilo: deca su mnogo porasla, ja sam malo ostarila, mobilni telefon više ne zaslužuje da bude pomenut kao nešto važno… Malopre, glavni lik iz prethodnog teksta i ja zajedno smo preživeli neke momente iz tog vremena i podelili ih preko skype-a.
Sd cafe se menjao sa nama, a mi sa njim, i evo nas – na krilima onog istog entuzijazma, malo izudaranih u životnom letu, ali još uvek sarađujemo.
Gordana Jujić
12.02.2012. / 00:58
Autor: Z