Često, bezmalo, svakodnevno u dnevno-političkim kafansko-intelektualnim razgovorima, za svojim ili nekim drugim stolom, na ovoj ili onoj slavi, u ovom ili onom članku, među komentarima čujem ili pročitam da smo MI (taj neki zajednički entitet) proklet narod.
Lično ne volim generalizacije nikakve vrste. Ne verujem u MI, ne verujem u kolektivno kao skup identičnih karakteristika verujem u JA – TI. Svako je jedinstven, svako je entitet za sebe, svako je savršen.
Ali definitivno Ovdašnji Čovek sa drugim Ovdašnjim Ljudima ima sklonosti ka istim stvarima. Nisu svi Bosanci glupi, Crnogorci lenji a Srbi neprejebivi. Za ovo poslednje sam čak i ubeđen da je istina. Svakodnevno se to i dokazuje, Ovdašnji Čovek ne samo da nije neprejebiv, već je i samojebiv. Sam sebi voli da uvali kosku, voli da izabere pogrešno, voli da se opredeli za teži put, voli kamen uzbrdo da gura, gura trpi i ćuti, ćuti ili hejtuje u sebi. A onda kad dođe vreme da se to nešto promeni, da batali da gura uzbrdo i počne da kotrlja po ravnom, on ne. Zaboravi sve, presvuče majicu koju je znojio do skoro pa krene ispočetka.
Pored naširoko i nadugačko rasprostranjene samojebivosti, takođe se može primetiti i pojava brzog zaboravljanja. Šta god da se desi i koliko god to bilo strašno, tužno, lepo ili stravično, vrlo brzo ode u zaborav. E tu je kvaka.
Teško ovdašnji čovek može da shvati da je on bitan, da on jedini može sebi da učini da mu bude bolje. Stravično je dopuštati drugima da za tebe Ovdašnji Čoveče neko odlučuje, da ti servira splačine a ti da „gutaš za tvoje dobro“.
Sistem (šta god on bio) nam je u sunovratu, decenijama Ovdašnjeg Čoveka vode slepci. Radoje Domanović napisao Vođu još 1901. nit se nešto promenilo od tad, nit je neko nešto shvatio. Čak su i prestali da nas vode, imam nekad osećaj da smo stigli na sam rub provalije, i da ti isti slepci koji su nas doveli do tog ruba lagano, smirenim pogledom i tihim glasom, prekrštenim prstima, na uvce nam objašnjavaju da to nije provalija već oaza, u kojoj nas čeka sva blagodat ovoga sveta. Dok nam oni šapuću njihovi kerberi jednog po jednog guraju u tu provaliju.
Letargija je pojela sve. Kao rđa kad krene da nagriza.
Apsolutno je sve Ovdašnjem Čoveku postalo normalno, i to da ga slepac vodi, i da nesposobni imaju funkcije, i to da se kolje i ubija i čovek i životinja, i to da se mladi samoubijaju, i da možeš da kupiš diplomu fakulteta, i to da su kriminalci slobodni, i da završavaš školu da ništa ne radiš, i da moraš da budeš član partije (i to ne bilo koje), i da se deca „pucaju“ heroinom, i da jedino čemu treba težiti je da se zaposliš u državnoj firmi i odradiš svoju osmicu i čekaš prvi i petnaesti, sve, sve, apsolutno sve je postalo normalno.
Autor: Z