Te 1968. imala sam sedam godina i pohađala prvi razred u Cvijićevoj. Maglovito se sećam ujaka koji je u uniformi stajao na sred dugačkog predsoblja dvosobnog kadrovskog stana u kome je živelo nas osmoro; bake i mame koje tiho plaču, i svoje zbunjenosti. Sećam se nekih reči koje mi nisu ništa značile: Sovjetski Savez, Čehoslovačka, mađarska granica… Sećam se straha. Zbog uniforme u kojoj ujak nije izgledao kao moj uja. Zbog suza i uplašenih lica. Zbog tihih jecaja koji su se čuli iz dekine sobe. Ujak nije otišao nigde, i narednih dana je dolazio bez uniforme. Mama i baka više nisu plakale. Deka je ćutao, kao i uvek. Tih dana sam se kao i obično igrala drvenim kockama, usput kao i obično slušavši šaputave razgovore odraslih. Oni su, kao i svi odrasli, mislili da kad šapuću, deca ne čuju. Ali deca čuju, samo drugačije. Deca čuju dušom, jer reči ne razumeju.
Znate o čemu govorim? O demonstracijama '68. Znate li šta je bilo te '68? Ne znate? Dobro, ima čovek pravo da ne zna. Samo razmislite pre nego što kažete da znate. Vrlo je moguće da mislite da znate a u stvari nemate pojma. Neću vam davati skraćenu i prepričanu lekciju iz istorije. Ako nekada niste imali knjige, niste bili učlanjeni u biblioteku, niste i nemate ni sada naviku da čitate, onda ako ovo sada čitate znači da koristite internet. A internet vam je, braćo ili gospodo ili drugovi Srbi, krcat tekstovima, člancima, knjigama, studijama, naučnim radovima, iz svih mogućih oblasti. Proverite da li znate. Imate i kvizove za proveru znanja. Imate statistike, podatke, ma imate sve kao na poslužavniku. Pošto sam jedna plemenita duša, evo daću vam još neke natuknice, možda se upali sijalica: Vijetnam, Jugoslavija-Kosovo-Makedonija, Varšavski pakt, Zapadna i Istočna Nemačka, levica u Francuskoj, Sartr, Jan Palah…
Beograd '68: manifestacija pod nazivom „Karavan prijateljstva ‘68“ i „Mikrofon je vaš“ je zbog kiše sa otvorenog prostora preseljena u salu Radničkog univerziteta. Ali prc, tamo nije moglo da stane onoliko ljudi koliko napolju. Nije bilo mesta za sve zainteresovane studente. Neki su imali prednost. I – došlo je do prekida filma. Kakva glupost, a? Koji besmislen razlog da se podigne onakva gungula i da sedam dana traje agonija, da bi sedmog dana k’o Bože me prosti sam Gospod u Knjizi Postanja, izašao Drug Tito i rekao… šta je već rekao. Bila bi glupost da je to bio razlog. Ne, to je bio samo povod, onaj delić sekunde u kome se zapali fosfor na palidrvcetu. Momenat. Kres! i već plamti.
Umro je Tito.
90-ih više nisam bila mala i sve mi je bilo jasno. Mislila sam da mi je jasno, a i sada mislim da sam mislila da mi je bilo jasno. Jasno o čemu pišem? Razmislite da li vam je jasno, ili samo mislite da vam je jasno. E pa tih 90-ih, dok sam bila žena supruga domaćica majka zaposlena službenica i još nekoliko uloga pride koliko da mi ne bude dosadno, protestovala sam ulicama grada u kome i danas živim, svake druge večeri noseći sina na ramenima. Mlađeg jedinca koji je tada imao nešto više od godinu dana, najmlađe od svoje četvoro dece.
O strahu ’91. dok su se kolone izbeglica vukle putevima kao prebijene zmije, pa nekoliko repriza do kraja decenije, o ludilom razvaljenim generacijama koje se i danas vuku pored mene kao siročad, gubavci zaraženi užasom svega što su doživeli po ratištima, o osećaju kolektivne krivice – treba li i o tome da pišem? Treba, ali ne sada i ovde. Ovde samo pomen. POMEN!
Ja sam u ove četiri-pet ili ne znam koliko država u kojima sam živela a da nisam mrdnula iz istog grada, rodila četvoro dece. Četvoro Srba, četvoro Smederevaca. Proklinjali su ’99. zato što im nisam dozvoljavala da izlaze iz dvorišta kad je na snazi bila šizela, a posle kasetnih bombi u Nišu ih nisam puštala ni u vreme smirele. Samo ja, četvoro. Koliko je nas, majki? Koliko dece? Koliko majki je podiglo nadgrobne spomenike sinovima, u sred Evrope, na kraju XX veka? Hajde budite iskreni pa recite: da li se grozite tih ratova i svega što je u njima počinjeno, da li vam srce krvari kad pomislite na to, da li osećate odgovornost ako ste u to vreme bili odrasle osobe? Ili vam srce zaigra, bilo zbog čega? BILO ZBOG ČEGA? Ako vam ne krvari srce i ne kuka duša zbog svega toga, onda ćutite i sada. Samo ćutite, nemojte ni da pisnete.
5. oktobra 2000. sam opet mislila da mi je jasno i pomalo se zamišljala nad onim što mi je bilo jasno onomad, pa sam stajala pred kordonom koji je izašao da otera nas koji smo izašli da ne dozvolimo onima njihovim da krenu za Beograd. Suzavac samo što je vetar razneo. Stojim ja, naspram mene stoji on, ne vidim mu lice od maske jer je pod punom opremom. Stojim tu malo, pa otrčim kući da proverim da li su mi deca sva na broju, napravim neke sendviče, odnesem tamo odakle će ih odneti onima što na drugom mestu napravili barikade.
Uhapsiše Šešelja.
Ubiše Đinđića.
Umro je Milošević.
4. marta 2017. izašla sam na protest zbog zabranjenog koncerta. Kakav glup povod za protest, m? Pa kud se potrefi baš dan posle raspisivanja predsedničkih izbora u Srbiji? Podiže se neka uspavana energija, ja napisah dva-tri srceparajuća teksta. Ono: buntovnička romantika i slična sranja. Skinućemo Diktatora! Skinućemo Gradonačelnicu! Šta ima da ih skidamo, oni nose carevo novo odelo i goli su ko pištolj. Meni milo oko srca što je moja generacija a tu računam nas iz 50, 60 i 70 i neke, sve starije od ovih kojima mogu da budem majka, što smo mi ti koji su zatalasali žabokrečinu pa iz nje izašla neka sveža misao, neki new wave današnjih dana. Kao da sam čula tih dana ritmove “Ja sam neprilagođen” i obradovah se jer ako nas ima više neprilagođenih ovom mraku, čemeru i jadu, pa čoveče, onda ima nade.
2. aprila 2017. sam išla da glasam. TV Bastilja, medijski mrak, ista naslovnica svih dnevnih novina. Nebitno bre, to svi znamo. Kažite mi nešto što ne znam, za promenu. I rekli ste mi. I pričate, urlate mi oko glave sve vreme. I dosadili ste mi. I rekla sam baš me briga, neću više da se bakćem. Vraćam se u svoju jazbinu. Bog mi dao poziv i njime ću se baviti, ja svakako menjam svet.
Sad ova deca izašla na ulice, protestuju protiv diktature. Klinci bre, ne znaju da se organizuju, ne znaju tačno šta hoće, ne znaju ni šta bi ako u tome nečemu uspeju. Ne znaju mnogo toga. Ali znaju šta neće. I to znaju maglovito. Hoće da pokažu prvo sebi da imaju snage, hrabrosti i duše, da izađu na ulice i kažu da neće da žive u bezumlju. U jednoumlju. U nepravdi. Da neće da završavaju fakultete, srednje škole, zanate, nebitno šta, i da posle toga ili sede očajnim roditeljima na vratu, ili se učlanjuju u političke stranke kako bi dobili bilo kakav posao, ili odlaze van zemlje.
2017. je godina. Moja deca su na ulicama. Neka moja deca su u inostranstvu, pridružuju se nama ovde. Malo je bliža mama, i brat, i sestre, kad znaš da tamo nešto radiš, kad znaš da pokušavaš, kad remetiš taj prividni mir koji imaš, taj tihi mir u kome bezglasno patiš jer si morao da odeš. Druga moja deca su ovde na ulici, evo kiša pada, a oni na ramenima nose svoju decu. Da, oni sada kisnu sa mojim unučićima na ramenima kao što sam ja 90-ih sa njima.
Neće oni “skinuti” Vučića niti će okrznuti režim i diktaturu. Vučić još nije umro a ka’ će, ne znamo. I neka njega živog i zdravog svima kojima je kao čovek mio i drag. Jer: gospodo, braćo i drugovi Srbi, nije u Vučiću problem. Nije ni u jednom predsedniku/diktatoru/kako god nazivali, NITI U JEDNOM ČOVEKU NA VLASTI nije problem.
Ne postoji vođa bez sledbenika. Ništa novo, je l’ da? A možda da se opet zamislite? Mi smo braćo, gospodo i drugovi Srbi, narod sledbenika. Volimo da imamo i biramo vođe. Znači da ni to nije problem.
Pa u čemu je onda problem? Problem je u SVAKOM ČOVEKU POJEDINAČNO. Od onoga što vidim da radite, meni se gadi. Lepo mi se gadi, ako to može da bude lepo. Meni jeste lepo to što mi se gadite, jer mi to gađenje potvrđuje da u meni ima još duše i pameti. Problem je u svima vama koji mrzite. Koga mrzite? Nebitno je! Bitno je to što mrzite. Samo vas gledam otkad traju ovi protesti naše srpske dece. Znate šta vidim? U vama vidim razularenu i besposlenu gomilu koja deklarativno traži uređenu državu. A šta vi radite na uspostavljanju reda, rada i mira? Vi ste ti koji opstruišete sve ono što deklarativno tražite.
Eto, protiv toga ja protestujem. Danas, juče, sutra… Uvek ću protestovati protiv svih vas koji tražite krivca svuda osim u sebi. Protiv neznanja! Protiv mržnje! Protiv lenjosti! Protiv izgovora! Protiv gluposti! Protiv jednoumlja! Nije jednoumlje kad jedan čovek isteruje jednu ideju. Za jednoumlje je potrebna masa.
Živela ova deca i svi koji im se pridružuju u njihovom protestu! Živela mladost i radost! Deca neće da budu sledbenici! Dole svi koji u tome vide išta pokvareno, duša vam je pokvarena!
I na kraju, krucijalno pitanje: kome sam se obratila? Pa, vama. Svima vama koji ste se makar i na trenutak osetili prozvanim. Bilo zbog čega.
Autor: Gordana