Želim da podelim sa vama događaj jučerašnjeg vaskršnjeg dana.
Kao umetnik, nosilac muzike, od kada znam za sebe, verovao sam u neku višu silu i to mi se kroz muziciranje i druge umetnosti tokom svog života ukazivalo tako blisko da sam odavno shvatio da je ovo telo, u kome sam sada, samo trenutno vozilo za ovaj kratki zemaljski život.
Dan je počeo mirnim jutrom u kome sam ipak u sebi osećao blagi nemir, koji me je podsećao da sam dužan da odam čast uobličavatelju svega.
Svestan da je na snazi policijski čas donet od strane zemaljskih zakonodavaca, a budući okrenut najvišem zakonodavstvu, sa blagim strahom, ali gonjen nesputanom silom, krenem u Crkvu Svetog Luke na Carini, ne bih li barem sveću zapalio i time se javio na dan Vaskrsa.
Nailazim glavnim putem i vidim policijski auto koji stoji ispred glavne crkvene kapije. Vidimo jedni druge na nekih 200 metara, ulice su puste.
Mogao sam da se vratim, ali nastavljam do dva policajca i nazivam im “Hristos voskrese”.
Odgovaraju “Voistinu voskrese” i pitaju gde idem.
Rekoh – da se javim onome koji je stvorio i mene i vas.
Malo im beše neprijatno i uz izgovore da razumeju, ali da vrše svoju dužnost, uzimaju mi ličnu kartu, zapisuju podatke i pozivaju kolege sa vozilom da dođu po mene da me voze u SUP.
Kasnije saznajem da su tu dežurali od 5 časova ujutru.
Pošto mi nisu dozvolili ni da uđem u dvorište crkve i javim se makar svešteniku, dozivam istog preko kapije, on se pojavljuje, sa osmehom i razumevanjem izlazi, pruži mi ruku, čestitamo jedan drugome praznik, sa ne mnogo reči konstatujemo da je situacija takva kakva je, i pozdravljamo se. Kolege sa vozilom su zauzete, te sedam u auto sa dva pomenuta policajca i odlazimo u SUP.
Tamo sedim ispred na klupi i 4 sata čekam na suđenje u zgradi preko puta Opštine.
Zapravo čekam svoj red jer je pre mene jos četvoro ljudi, stariji čovek koji je takođe priveden ispred iste crkve i još dvoje koji su se valjda kretali slobodno ulicom.
Za vreme dok čekamo, vodimo razgovore sa mladim policajcima koji nas čuvaju, prolaze tu još i neki stariji policajci i inspektori, jedni drugima čestitaju praznik i nastavljaju da rade svoj posao (paradoksalno, zar ne?!).
Jedan inspektor nadahnuto pred svima nama drži višeminutnu vrlo razumnu propoved o Novom svetskom poretku i demonskoj pozadini cele te igre, na čemu mu iskreno zahvaljujemo, opustio nas je i prekratio vreme čekanja.
Generalno, atmosfera je mirna i opuštena, ptice se čuju kao nikad do sad, sunčano je, i svi pomenuti – i mi koji čekamo i oni koji nas čuvaju su nekako obavijeni neki mirom i blagom neprijatnošću.
Moji prethodnici izlaze od sudije sa papirima i kaznama od 50000 dinara.
Dolazi red na mene. Procedura ista, žena sudija i žena koja zapisuje, saznavši povod mog privođenja, sažaljivo se zgledaju, nešto ćućore međusobno, pitaju me je li bilo liturgije…
Dobijam i ja svoju „uskršnju poslanicu“ i čekam vozilo koje će me odvesti do kuće, jer ne mogu sam zbog policijskog časa.
Prva slobodna je Marica :). Novi policajac mi otvara zadnja vrata i pita me koliko sam dobio, rekoh 50.000.
On klima glavom, opet sa nekim razumevanjem. Ja kažem kao – pa dobro ima dva zakona, jedan je viši od drugog, ja u njega verujem i neka žrtva mora da se prinese.
Kaže on istina, ali nema dva zakona nego samo jedan, a ovo ostalo su demonska posla, dodaje. Aha, tu smo. Pogledamo se sa razumevanjem, vrata se zatvoriše, odvezoše me kući.
Za mene je ovo bilo fenomenalno iskustvo. Inače od kad sam krenuo od kuće pa sve vreme nadalje sam bio u molitvenom tihovanju.
Dok sam čekao na suđenje, posmatrao sam sve što se oko mene dešava i zaključio da je svima sve jasno bez dileme, ali da je ipak taj neki strah za sopstvenu egzistenciju za nijansu jači i zato ipak rade svoj posao, iako im se na licima čita da im nije baš jasno zašto ga rade.
Možda ipak ima nade?!
P.S. Za to vreme u Beogradu ljudi normalno posećuju crkve, beogradske kolege policajci su takodje tamo, ne diraju narod.
Istorija mi nikad baš nije išla od ruke, ali verovao sam da je Smederevo u Srbiji… da li je…?
Radojičić Aleksandar Shoica
2 comments
Malo degutantno predstavljanje perkusioniste Šojke Smederevcima: koketiranje sa največim hrišćanskim praznikom, bahato prizivanje sveštenika „preko kapije“, kršenje Uredbe o merama za vreme varednog stanja, ironisanje sa radom PU i Suda u gradu… i to sve za vreme dok je „bio u molitvenom tihovanju“(!?) Pitam se samo da li bi ovoliku „hrabrost“ pokazao i da je nekoliko decenija stariji i bolestan?
Kako me nerviraju ljudi kao sto je autor ovog teksta. Toliki hriscanin i moralan covek a ovamo nema trunke saosecanja prema ugrozenim gradjanima. Potpuni sebicluk. Ljudi umiru od ovog virusa i nazalost i ja sam sam imao jedan takav slucaj, tako da molim sve ljude koji citaju ovo da prestanu sa egoizmom i razmisle malo o tome sta rade.