Home Info USPON I SUNOVRAT DUŠKA KOVAČEVIĆA

USPON I SUNOVRAT DUŠKA KOVAČEVIĆA

by redakcija

Posle Dizala u liftu, vajne adaptacije Boška Puletića i šminkanja za pozorišnu scenu bizarne,  a zapravo beznačajne nezgode koja se, kažu – ako nije urbani mit, ali urbani mitovi imaju fabulu, a u Puletic company ne drži se taj espap – dogodila Nušiću kada se zaglavio u liftu beogradskog hotela s nepoznatom tzv. damom (jer ako nije utvrđen njen identitet, a nije, onda ne možemo znati da je dama), a ako je dama onda lift nije podesno mesto. Uistinu, ima žena koje drže da su dame a podesno im je svako mesto.

You Might Be Interested In

Smučilo mi se pozorište i svekolike njegove varijacije, kompilacije i krivotvorenja, Nušićevi dani, i Puletić i Milica Milša pa i sam Nušić kako ga vidi nesrećni  Puletić. A Puletić je  je pustio na volju svojim seksualnim pretpostavkama pa vidi Nušića kao matorog onanistu, ugroženog psihopatu koji obećava šiparicama svetlosti pozornice ako navrate u Narodno pozorište i, osobito, u njegov kabinet. Puletić, dabome, nema pojma kakav je upravnik Narodnog pozorišta bio Nušić, čak ni kakav je bio načelnik policije, konzul ili robijaš u Zabeli. Pa ni kakav je komediograf bio.

Uostalom, dovoljno je reči da je Puletić, da bi upotrebio svoju tužnu dosetku o dizalu pokušao da opravda time što je "dama" iz Hrvatske, a treba valjda da peva na koncertu u hotelu Moskva.  Zašto priča ne drži vodu? Zato što "dama" ako je došla u Beograd, a očito jeste,  ne znamo odakle jer govori nerazumljivim jezkom,  verovatno je – ako je, opet hipoteza, dama – odsela u hotelu Moskva. Treba odista biti komotan do ludila pa zakasniti na koncert u istoj zgradi. Pa to se ne bi dogodilo normalnom čoveku ni da je u najvišoj zgradi na svetu, sa više od stotinu spratova. Najzad, dama iz druge zemlje, ima pratnju, a u tu pratnju nipošto ne spada Nušić. I tako, mogao bih Puletiću mnogo toga da zamerim, pa na tome i da doktoriram, ali on sam kaže, dobar konj/reditelj ima stotinu mana a dotični reditelj samo jednu – loš je.

Dobro, pomislio sam, preživeh, ali dolaze bolji dani sa Kovačevićevim novim delom: Kumovi. E pa, to delce je ćorak, taman koliko i čitanje govora na otvaranju Bratislava Petkovića. Ko je njega, Petkovića, razumeo može pravo u Mensu.

Kumovi stigoše u Smederevo ovenčani nekom  nagradom u Jagodini i prilično napadnim marketingom sa znanim štosom: još malo, pa nestalo. Ulaznica, naravno. Pokazalo se što smo znali: u reklami se uvek preteruje. Tako se u dvorani Centra kulture našla mladež bez ulaznica, dakle bez mesta, znatan uzorak i bez vaspitanja, bučan i s ponašanjem možda primeren ulici, ali pozorištu, ma kakvo bilo, bahato ponašanje publike je neukusno, neprijatno i nedolično. Naravno, to i nije bila pozorišna publika, u kojoj Smederevo, kao provincijska rupa, inače oskudeva. Ne samo u odgojenoj publici već i u istinskom teatru.

Dakle, izlazi Predrag Miki Manjlović na scenu. Prva slika. Pretučeni Milan (da ponovim, Predrag Miki Manojlović) ne može da se sabere, kao da ima blokadu, kojoj žestoko doliva histeriju Danica Maksimović. Glumac nastoji da prizove tekst, deluje kao da je mortus, a zapravo treba da odigra preplašenog i pretučenog čoveka. Dobro, može i ovo da prođe, a neumorno imitiranje Zorana Radmilovića ostavimo po strani. Manojlović se još sabira, sevaju fleševi kao da je diva iz Plejboja, lutka sa naslovne strane, a ne glumac ozbiljne reputacije, doduše s povremenim padovima.

Profesionalni snimatelji su imali određenu minutažu i isterani iz dvorane. Ali, mada je publika uljudno zamoljena da isključi  svoje moćne mobilne ljubimce, ta publika neumorno flešuje. Pitam se čemu im služe, pa sve i da su dobre, fotografije glumca na sceni. Da imaju dokaz da su bili u pozorištu? Ne, to je pre dokaz da ne znaju gde su bili. Okačiće to na fb,  tweet,  možda badoo, twoo, fliporu… Detinjasto. Nezrelo.

Glumac je posle nekoliko minuta na sceni, zatražio da prestanu sa škljocanjem. Ende, rekao je.

Da su nastavili – a jesu, gore, na balkonu, a fotografije su bile roršahove mrlje – možda bi glumac otišao sa scene. Nema predstave. On bi pozorištu nadoknadio gubitak i, kako je publika nedokazana poput navijača,  ne bi joj promenio navike jer joj ne bi došlo do svesti šta je postignuto.

Doduše, glumac se kasnije u kafani Dardaneli, izvinio. Drugim rečima, ohladio se, ili je čovek uljudan, ne želi da se konfrotira s domaćinom.

Predug je uvod, zar ne. I uzaludan posao jer ništa neće promeniti publiku kad Smederevo nema pozorište i nema odnegovanu, prosvećenu publiku. To znamo, ali žmurimo, zato sam i ponovio misao s početka teksta.

Poput Manojlovića i mene je prošla ljutina. I znam: kad god odem u pozorište, završim u cirkusu, kad odem u cirkus vidim publiku kakvu očekujem, pa doživim pozorište. Tamo, u cirkusu, publika ne aplaudira – po pravilu – na pogrešnom mestu.

Tamo publika ceni artiste (samim tim što ne aplaudira pre završetka tačke, kao što se to ne čini u pozorištu ili na koncertu).

Dobro, a sa predstavom šta je. Ništa. Veliko ništa. Ogromno ništa. Kosmičko ništa. Sramota me što sam krenuo u pozorište, a još ne znam gde sam stigao. Nije arena, nije borilište, nije fudbalska utakmica, nije ni bilijar, a neki vrag jeste, mada izgleda da i tu grešim. Ipak to nije ništa. Ta 16. nedelja u godini ove godine je izostala. Ne želim je.

Pozorište je mesto u kojem se proizvode i gaje iluzije. Glumci ih proizvode, publika ih prihvata, ali u predstavi Kumovi to su bile zablude. Publika je, da ne ispadne glupa, neobaveštena, učinila sve da se pokaže da to jeste. Tapšala je, besomučno, dugo, htela je da učestvuje, da je razumela do te mere da je i glumce zbunio aplauz. Što da ne: koliko puta ste čuli da mladež, kada hoće da izrazi zadovoljstvo, a to se ne može vokabularom koji nije vredan pominjanja – laje. Znate, čuli se, kažu; vau. A šta je to do puka onomatopeja laveža. Zato je publika tapšala. Prepoznala se u lavežu.

Sredinom devedesetih, u nekoliko navrata, telefonirao sam Marku Miloševiću, jeste, onom blajhanom momku koju se zadobio praveći gajbice, a njegova sekretarica, kako šta kažem –  ona laje: vau, pa vau, vau, vau. I tako odustanem od namere da ga dovedem  u program Radio Smedereva, ne znam da li je sekretarica vakcinisana. Hteo sam reći, ako laje sekretarica sina predsednika Republike, što ne bi glumci, i sirota publika.

Glumci znaju da su pokušali od tankog, poroznog i prozirnog teksta, bez znanog Kovačevićevog duha, koji je otišao, nestao, iščezao, umese pitu. Ali, ne biva. Nije uspeo Miki Manojlović, nije uspeo Branimir Brstina, makar dobio u Smederevu nagradu za životno delo, nije uspela histerična Danica Maksimović, ni Milica Mihajlović, ni Radoslav Milenković.

Pa ko je uspeo, pobogu? Niko. Što bi rekao poliglota Manojlović: ende. Am sorry.

Generalna proba samoubistva bila je najava pada Dušana Kovačevića kojim je, možda nenamerno, opomenuo publiku da bi trebalo da se odmori od pisanja, da se (publika) sklanja od Kovačevićevih tekstova, da ga se seća samo kao mladog, darovitog pisca, akademici su dosadni, umišljeni, makar konjuktura još bila topla, naklonjena, poželjna, dakle na strani odlazećih.

Tekst Kumovi najslabije je, najtanje, najbesmislenije, najprizemnije delo koje je potvrdilo da su prošle Kovačevićeve najbolje godine. Ispostilo se sve. Što je prošlo vratiti se neće. Samo život u tesnim cipelama nadire.  I čukljevi nam bujaju. Sve nam je tesno skrojeno, ali nam baš pristaje.

Ne čudim se što je profesor doktor Dragana Čolić Biljanovski odabrala predstave koje je odabrala za Nušičeve dane, no se čudim što joj izbor liči.

M. S. PEŠIĆ

Izvor: SDCafe

Slične vesti

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!