Tema zagađenja vazduha uzburkava javnost poslednjih par godina. S obzirom na svoju obimnost, mali je broj onih koji su se upustili u sve aspekte ovog novopečenog državnog neprijatelja. Stiče se utisak da u pogledu ove stvari naša država nije ništa do sada preduzimala, što nije istina. S druge strane, preovladava mišljenje da ukazivanje na zagađenje predstavlja kritiku rada nadležnih institucija. Da li je stvarno tako i može li se prosečan građanin na bilo koji način pozabaviti temom i dati svoj doprinos?
Šta o zagađenju vazduha kaže zakon?
Kao sve uređene države, Republika Srbija ima zakon kojim se za građane osigurava osnovno ljudsko pravo – pravo na vazduh. U pitanju je Zakon o zaštiti vazduha Republike Srbije, koji svako može preuzeti na internetu i pogledati. Ovaj Zakon precizno definiše sve što je neophodno – kada, ko i gde prati kvalitet vazduha, ko,kada i zašto obaveštava građane o kvalitetu vazduha, ko, kad i zašto donosi mere za poboljšanje kvaliteta vazduha, kada se proglašava alarm, koje su procedure i nadležnosti u slučaju prekomernog zagađenja… Krovna institucija sa najvećim ingerencijama po ovom pitanju je državna Agencija za zaštitu životne sredine, ali su mnoge nadležnosti date lokalnim samoupravama.
Uloga Agencije za zaštitu životne sredine
Agencija je nadležna za monitoring kvaliteta vazduha. Ona treba da obezbeđuje i unapređuje stručno i pouzdano praćenje kvaliteta vazduha. To se vrši postavljanjem specijalnih merača, uređaja koji mere koncentracije propisanih materija. Propisane materije koje se prate takođe su regulisane zakonom. Iako pokrivenost Srbije meračima nije velika, za one podatke koje ima, Agencija je dužna da objavljuje podatke, kao i da jednom godišnje objavi zvanični Izveštaj o kvalitetu vazduha. Ovaj Izveštaj je ključni dokument jer se u njemu nalaze precizno i taksativno navedeni podaci o različitim područjima Srbije, ali i kategorizacija vazduha prema stepenu zagađenosti. Smederevo je prema ovom izveštaju već godinama kritična tačka, čiji je vazduh treće kategorije.
Šta znači „vazduh treće kategorije“?
Pomenuti Zakon o zaštiti vazduha Republike Srbije definiše kategorije vazduha, radi boljeg sprovođenja zaštite vazduha, odnosno – da bi se, u skladu sa kategorijom vazduha – propisivale mere. Ukoliko je vazduh treće kategorije, Zakon propisuje izradu Plana kvaliteta vazduha (dokument koji za određeni grad razvija strategiju za poboljšanje kvaliteta vazduha), i mnogo bitnije – Kratkoročni akcioni plan (plan nekih hitnih mera u danima velikog uticaja zagađenja na zdravlje stanovnika). Najčešća situacija na terenu je da građani uopšte nisu upućeni u postojanje zagađenja, kao što nikad nisu čuli da neko nalaže ili sprovodi krtkoročne mere (da deca nemaju fizičko napolju, da se ne ide autom na posao, i slično).
Odgovornost lokalane samouprave
Zakon o zaštiti vazduha Republike Srbije velike nadležnosti daje lokalnim samoupravama, iz praktičnih razloga – svako najbolje zna na svom području šta može da učini da se zagađenje smanji. Jedna od obaveza svake lokalne samouprave čiji je vazduh treće kategorije jeste obaveštavanje građana o kvalitetu vazduha. Ovaj član Zakona najopasnije je prekršiti, jer neobaveštenost stanovništva o koncentracijama zagađivača direktno utiče na zdravlje ljudi, ugrožavajući na taj način javno zdravlje, što dodatno opterećuje zdravstveni sistem i ekonomski ga oslabljuje.
Gde odlazi novac za zaštitu životne sredine?
U budžetu svakog grada postoje sredstva opredeljena za zaštitu životne sredine. Svaka Gradska uprava u obavezi je da opredeli sredstva za to. Međutim, često se opredeljena sredstva troše za potrebe slične namene (mašine za čišćenje vodotokova, oprema za održavanje parkova, i slično), dok se suštinska promena ne pokreće. S druge strane, ovaj odeljak u budžetu često ostane nepotrošen, pa se višestrukim rebalansom budžeta preusmeri na sasvim druge namene.
Zašto je bitno da znamo koliko je zagađeno?
Informisanje građana zakonska je obaveza lokalne samouprave, prema Zakonu o zaštiti vazduha Republike Srbije. Za uređaje za obaveštavanje, kao što je LED ekran, postoje sredstva u budžetu Grada. Većom informisanošću, građani bi se manje izlagali opasnom vazduhu u pojedinim danima, ali bi i zaista razmeli kakav vazduh udišu. Nadležne istitucije podigle bi svest i preduzele mere u okviru svojih moći da zaštite sebe i svoje sugrađane. Svi zajedno, pospešili bismo javno zdravlje i otvorili dijalog oko predloga daljih koraka ka rešenju.