Home InfoČitaoci pišu Povratak u budućnost

Povratak u budućnost

by redakcija

Upala sam u vremenski džep. Možda je pravilnije da kažem „džep vremena“, ali pošto nemam pojma šta je to, možda je bolje da se ne zaplićem previše. I ovako sam se zaplela k’o pile u kučinu. I ovako se već predugo šetam okolo sa pola ljuske od jajeta na glavi i patim od, što reče moja drugarica, kalimerizma. Sa nepravdom kao oreolom, ili ogrtačem? Kako kad. Ali, kako god – ogrnuta ili osvećena, uletela sam u taj džep.

„Stavio bih te u džep, ovaj gornji, i tako bih te nosio okolo, da te zaštitim od svega, kad si tako osetljiva“ – rekao je. „A i zakopčao bi ga, pretpostavljam. Duplim rajsferšlusom?“ – oćutala sam. Ponekad sam imala osećaj da me je turio u onaj gužnji džep i da se povremeno lupao po njemu, kol’ko da proveri da li sam tamo. I bivala sam tamo. Da ga ne razočaram, da se ne oseti napuštenim… Da budem onakva kakva je očekivao da budem. Ispostavilo se da nisam pojma imala šta je očekivao, ako je išta očekivao. Ispala sam iz tog džepa jednog letnjeg dana, čupava i rastrojena. Iz džepa sam uletela u krizu identiteta. I iz nje sam izletela kao iz katapulta. Posle krize sam odlučila da pazim, da se ne raznežim ponovo ako nekome padne na pamet da me stavi negde i čuva na sigurnom mestu. Bilo bi to lepo, da neko muško zaista može tako da me pričuva na neko vreme, ali ima tu jedna kvaka: ja bih da, ako me već čuva, da to bude za vjek i vjekova. Amin.

U to vreme, kad sam prihvatala činjenicu da niko ne bi da me baš toliko dugo čuva (a stalno se nešto otimahu za titulu čuvara moje malenkosti), stavila sam ono pola ljuske od jajeta umesto krune. Curi ono jaje, belance li je žumance li, ponekad me baš ponižavajuće zaslini, ali nije ni to loše: ne vidi se kad mi kaplju suze. Mogu da glumatam snagu i samopouzdanje do mile mi volje. Pod oreolom nepravde. Sjajna kombinacija!

Mislila sam: gotovo je i sa tom misijom "nemoguće". Više me, vala, niko neće čuvati. Šta ima mene neko da čuva i od čega? Ovaj svet je jedno sasvim bezbedno mesto, tako bar piše u svim udžbenicima o emocionalnom opismenjavanju. Doduše, odbijanje da me se čuva i štiti značilo je i kraj očekivanja da pronađem ono za čim svi tragaju: srodne duše, druge polovine jabuke (ili neke druge voćke), karmičkog partnera i tome slično. Ali, ja sam ionako tragala više za načinom da celu tu priču raskrinkam i dokažem da to ne postoji. Kako mi se onda prikralo ogorčenje i popelo se u grlo, da mi smeta kao neprogutana knedla? Zašto su noći postale nepodnošljivo opterećene čežnjom? „Razmišljaću o tome sutra“ – obećavala sam sebi pakosno. Sutra sam imala pametnijeg posla.

U međuvremenu, vreme se micalo. Uzdala sam se u taj tok, ravnomeran i ravnodušan. „Vreme ne postoji“ – plašila sam sebe pokvareno. Zbog pakosti, pokvarenosti i straha, tražila sam od sebe da se povremeno pomazim i utešim. Surovo sam odbijala taj svoj zahtev. Vreme koje ne postoji ipak se micalo, bar prema časovnicima. Ponekad sam tražila dokaze njegovog postojanja na fotografijama, nadajući se da ih neću naći. I nisam. Likovi na fotografijama nisu mogli da me ubede. Samo su me nemo posmatrali iz nekog svog nepostojećeg vremena i ćutali k’o baksuzi.

U čekanju da prođe vreme koje ne postoji a leči sve, očvrsnula sam. To sam shvatila kad sam jedne zelene noći prošetala kroz svoju spavaću sobu na mesečevom zraku, slušajući razgalamljene cvrčke, i legla na sredinu kreveta, ne zauzimajući levu niti desnu stranu, ne ostavljajući slobodno mesto. Nisam znala šta želim, ali sam odlučila šta ne želim. Dosledno sam neželela. Drugarica me je prekorevala, oprezno i snebivljivo: „Ne možeš da živiš bez ljubavi“ – govorila je između gutljajčića produženog espresa. „Ha! Samo me gledaj. Gledaj me dugo, gledaj me dokle god budemo mogle da gledamo. Videćeš da mogu. O, i te kako mogu. Sva ljubav Sveta je u meni. Vidi kako je šaljem i primam. Vidi kako je rasipam, kao svetlost.“ Uzdisala je i gledala me pogledom iza naočara, zbog kojeg sam ponekad želela da je udarim – po sred onog njenog nemog, rečitog razumevanja. „Nemaš ti pojma“ – rugala sam joj se.

Toliko sam ojačala, da sam se osetila nedodirljivom. Neželjenje je postalo deo mene. Ponovo sam čitala Ničea i smejuljeći se mljackala Šopenhauera. Ponekad sam se ironično smeškala muškarcima pored kojih sam prolazila i sedela u kafićima, sa nepodnošljivo ogromnim samopouzdanjem im mahala sa pešačkih prelaza, neskriveno im dajući do znanja pogledom koliko su nepotrebni i koliko ih upravo zbog toga obožavam. Svi su mi bili slatki, lepi, jaki i muževni. Zato sam mogla da ih puštam da mi se približe, da mi se često opasno približe – igrala sam se i istovremeno iskušavala sebe. Postala sam neosvojiva tvrđava. Najzad.

I ponovo nešto nisam primetila. Neopreznost je ušla na mala vrata, dok sam ja čuvala velika. Zavarala me je sigurnost da sam shvatila vreme koje ne postoji. Okliznula sam se, ovako trapava, i skomatala se u vremenski levak. Početak sunovrata je delovao zanimljivo i bezazleno uzbudljivo. Udarala sam o zidove, ali… bili su elastični, te sam se od njih bezbolno odbijala. Malu nelagodu mi je izazivao nedostatak jasne slike, jer sam letela prebrzo a shvatala sam da se dešava nešto više od običnog avanturističkog leta posle koga ću ispraviti haljinicu, namestiti kosu, nabaciti osmeh na lice i nastaviti da koračam. U nekom momentu sam ugledala nečije reči i shvatila da nisam sama u toj cevi. Nisu to bile tek bilo kakve reči, iako su iskrsavale preda mnom kao sasvim obične i uopštene. Bile su upućene meni. Nisam imala ideju ko bi mogao da mi se obraća, i to pisanim rečima u vremenskom levku. Činilo se da ni ispisivač nije znao više od mene. Pa dobro, desilo se, mislila sam. Možda je to normalno. Vrtlog nas je bacao i nabacivao jedno na drugo, ali smo oboje pazili da se ne sudarimo.

Iz levka smo izleteli istovremeno i upali u ovaj vremenski džep. Šest hiljada godina nepostojećeg vremena se obrušilo na nas, onomad, pre pet stotina godina. Sedimo, gledajući jedno u drugo sa nevericom, još uvek ošamućeni. Ja pokušavam da razumem i objasnim. On kaže da neću moći i da je ponekad bolje ne razumeti. Udaramo se materijalizmom i metafizikom, kao jastucima. Hodamo po površini Dunava. Ispisujemo snove. Menjamo staro za još starije. Brišemo granice. Skupljamo mirise.

Drugarica me gleda preko šoljice sa produženim espresom i pokušava da se osmehuje u sebi. Udarila bih je po onom razumevanju, ali ne znam gde je smešteno, jer izbija na sve strane. „Tako si mala, da bih te stavio u džep“ – kaže.

Amin.

Autor: Gordana

Slične vesti

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!