Da je Miša Berlioz znao šta mu nosi dan koji je počeo običnim jutrom u njegovom velikom i svetlom stanu, dobijenom na korišćenje zbog visoke funkcije, verovatno bi se tog jutra, pre izlaska na ulicu, makar malo zamislio. Ne bi ni mogao da se zamisli mnogo, jer je bio čovek koji je odlučio da ne razmišlja više nego što je neophodno. To ga je, moglo bi se reći, koštalo glave. Možda njegovo opredeljenje o količini razmišljanja i nije imalo nikakve veze sa brojem dosuđenih mu dana i načinom na koji će se taj poslednji dan za njega završiti, ali ja, eto, verujem da jeste. Nisam baš sigurna, ali verujem da se nešto moglo učiniti u slučaju Miše Berlioza – makar samo da mu glava ostane pričvršćena za ramena. Jer: da je poverovao da Anuška ima neke veze sa njim (i to kakve!), bez obzira što on nije imao pojma ko je ona, da se nije podsmehnuo prosutom ulju samo zato što je bilo besmisleno, da nije omalovažio stranca samo zato što mu je delovao neozbiljno, njegova glava ne bi kasnije mogla da bude ukradena. A to bi Miši Berliozu, verujem, mnogo značilo kasnije, iako on nije verovao da to kasnije postoji. On, jednostavno, nije verovao. Bio je to jedan sasvim običan, normalan i nadasve pragmatičan čovek. Ukratko, imao je sve kvalitete potrebne za fini i udoban život. Šta je onda, za Boga miloga, pošlo naopako? Ako ćemo pravo, tog dana baš ništa.
Postoji, doduše, nešto vrlo nezgodno sa pojmovima: logično, uobičajeno, normalno, pragmatično, smisleno, sigurno, poznato (ima još tih odrednica koje nekako neminovno idu uz čovek i ljudsko). To što pomenuh kao nezgodno ogleda se u sledećem: ako se u životu dogodi bilo šta što iole odstupa od strogo određenih kriterijuma za navedeno – momentalno ih poništava. Jednostavno ih briše i pretvara u nekakvu sitnicu, krajnju besmislicu, što obično kod većine ljudi izaziva potpunu nevericu i onda sve kreće ispočetka. Od neverice počne i sa njom se završi, ali ona odmah pokreće novi krug. Zanimljivo.
Nešto me je iniciralo da počnem da razmišljam o tipu ljudi Miša Berlioz. (Svakome ko nije pročitao, koristim priliku da preporučim roman Mihaila Bulgakova „Majstor i Margarita“… Zapravo, ne svakome, nikako. Povlačim reč, ali ostavljam napisano. Neću da preuzimam odgovornost za one koji ne treba da pročitaju, ali ne želim ni da obrišem stazicu do prilike za one kojima je možda baš ovo bilo potrebno da donesu odluku.) Pored svih njegovih osobina koje bi se mogle uklapati i kombinovati kao slagalica sa ostalim i praviti razni ljudi iz mog okruženja, nije mi to bilo zanimljivo, nešto me je zaustavilo na najočiglednijoj… Mada, to nije osobina niti karakter, već ponašanje i… odluka, izbor. Izbor o suženosti ili: ograničenosti. Sve je to jasno i poznato, pa pomislim na trenutak: sad ću ja, kao, da kažem nešto novo. Ali, tu i jeste zamka. Niko ništa ne može da kaže umesto mene. Samo ja imam svoj jedinstven otisak duše u večnosti. Mišlju da ja nemam ništa novo da kažem, počinje sužavanje. Istovremeno, kod te konstatacije događa se i strašan skok ega, jer: ja valjda treba da se oglasim samo ako smislim nešto spektakularno novo. Inače neću da se oglašavam? A niko ništa ne zna, pa ni ja. I niko ništa neće ni smisliti. Ali, zato nam je ego svima poveliki, a prostor mali.
Iz tog nesklada rađa se svakakvo zlo. I onda, kad se dogodi čudo – obično neko malo (iako mala čuda ne postoje, ali da se tako izrazim) – mi se ili pravimo da ga nismo videli, ili ga momentalno proglasimo nemogućim. One koji eventualno izraze čuđenje, što je preduslov da se krene za čudom, dobronamerni poznanici obično tresnu po glavi neoborivim argumentima i vrate među normalan svet. Tako život postaje siv i sve gubi smisao. Dani liče jedan na drugi, ljudi takođe. Nema ničega posebnog u cvetu koji nikne kroz pukotinu u asfaltu. Miris raspukle lipe ne izaziva osmeh. Dečiji smeh ne odagnava brigu iz srca i ne budi želju za skokom u nepoznato. Lepet krila iznad glave nije dovoljno važan da se ta ista glava zabaci unazad i pogled upre ka nebu.
E baš zato je Miša Berlioz i ostao bez glave. Bio je previše siguran, siguran u to da zna. Začudio se pojavi stranca i onome što je ovaj govorio, ali je čuđenje brzo gurnuo u šešir, da ga posle izbaci kao govance, negde u travu, ili možda da ga podmetne nekome ako bude morao, kažu ljudi kao kukavica jaje.
A šta ono reče Ješua Ha Nocri, dok je umirao na stubu, a Afranije prenese Pontiju Pilatu? „Jedan od najvećih ljudskih grehova je kukavičluk.“ Kao u Bulgakovljevom romanu, tako se u životu sve dešava slojevito i u alegorijama. Pa, samo pogledajte oko sebe! Ali, što rekao Voland: činjenica je najtvrdoglavija stvar na svetu, a svakome će biti dato prema njegovoj veri.
Zato: „Pazite šta mislite, misli postaju dela, pazite šta činite, dela postaju karakter, pazite kako gradite vaš karakter, jer karakter je vaša sudbina.”
Autor: Gordana