12. decembra 2016.godine je zvanično počela akcija prikupljanja novogodišnjih paketića za najugroženije porodice koje ove godine neće biti u mogucnosti da svojoj deci obezbede paketiće. Živimo u vremenu u kojem su mnogi osmesi zapostavljeni, oni osmesi kojima je dovoljno ono malo, da bi se ponovo široko ocrtavali na licu dece. A vi možete u tome da pomognete, jer vaše malo njima znači nešto što će pamtiti tokom čitave godine. Pomozimo deci da imaju Novu godinu kakvu zaslužuju i pokažimo da i u teškim vremenima ne zaboravljamo na druge. Paketiće možete odneti svakog dana od 7-15h u prostorijama Crvenog krsta Smederevo. Zamolio bih vas da podelite ovaj tekst na vašim profilima kako bi ga što više ljudi pročitalo i odazvalo se akciji.
Nečiji koraci se nikada ne zaboravljaju.
Nikada… A ako verujete u onu da su oči ogledalo duše, koraci su ono što sve objašnjava.Korake i spuštenu glavu koje je nosilo telo male devojčice velikih crnih kika nikada neću zaboraviti.Pratio sam je, bio sam na nekih sedam metara iza nje.Izgleda da su nam se putevi poklopili ? Jer, želeo sam da posetim ovog popodneva dok su mnogi slavili i pripremali se za sv.Nikolu jednu porodicu za koju sam saznao da u njoj živi troje dece, dok se u kući živi od samo jedne plate.
Šta bi sada ona rekla da može da vidi njene kako se kike spajaju sa devojčicinim ramenima, pri svakim njenim korakom ? Ali, ona nije bila tu pored mene, bila je tu u mojim mislima.Zašto bi se uostalom i ovaj dan razlikovao od svakog drugog ove zime ? Već sam čuo u svojoj glavi kako me onako generalski upozorava da požurim, kako mi devojčica ne bi pobegla. I nekako je zastala i krenula da otvara improvizovanu kapiju od drveta koje je odavno istrulela. Bila je to njena kuća i bila je to moja adresa. Potrčao sam kako bi me primetila pre nego što uđe u kuću. Ali, imala je poteškoća da zatvori kapiju. Izvini, da li se ti zoveš Anđela ? Podigla je svoju glavu i pogledala me je tim velikim, krupnim, sramežljivim očima, ne progovarajući ni jednu reč.
Ja sam Petar, došao sam da vidim tvoju mamu ili tatu ako su tu ? Ti si njihova najstarija ćerka ? Spustila je glavu ponovo dole, skupljajući nervozno u jednoj ravni, njene još malo pa neupotrebljive napukle patike, dok se i dalje držala za kapiju. Pokušavajući i dalje da je zatvori, ne progovarajući ni reč. U njenoj ulici trenutno nije bilo nikoga, osećao sam kao da se nalazimo na nekom dalekom, zabačenom mestu koje još uvek nije otkriveno, ili po neasflatiranom putu koji je bio blatnjav i nije interesovao one koje bi trebao interesovati. Tik negde u nekom dašku vazduha mogao sam da osetim jak miris pržene ribe, koji je dolazio iz pravca velike ogromne kuće koja je bila udaljena nekoliko ograda od Anđeline kapije koju je i dalje držala svojim malim rukama, dvoumeći se da li da mi odgovori ili da se okrene i pobegne u kuću.
Posle nekoliko sekundi je ponovo podigla glavu i odgovorila mi. Tata radi i ne znam kada će doći a mama je otišla u grad jer je moj mlađi brat prehlađen, potrebni su mu neki lekovi. Ne znam kada će se vratiti, otišla je da pozajmi novac. Uh… Ne znam sada šta da radim Anđela, imam taj problem znaš? Došao sam da vas obavestim da građani prikupljaju paketiće za Novu godinu. Za tebe, za tvog brata i sestru i za ostalu decu. Znam da nemate telefon, ne znam kako da razgovaram sa tvojom mamom i tatom. Da li bi me možda pustila da uđem i da im ostavim poruku? Dobićemo paketiće? Nasmejala se, izgleda da je toliko malo bilo potrebno. Da! Dobićete paketiće, izgleda da je i meni samo bio potreban njen osmeh da se nasmejem. Iste te tužne čutljive Anđele sa velikim crnim kikama koju sam pratio do pre nekoliko minuta.
I iste te Anđele koja je pustila svoju kapiju, okrenula se i trčeći sa torbom na ramenima koja je bila veća o nje, krenula je da viče na sav glas kako bi bila sigurna da su je svi čuli. ”Dobićemo paketiće”!!! Dobićemo paketiće! Otvorila je vrata svoje kuće i nastavila je. Bato, seko dobićemo paketić! Nasmejao sam se i pogledao sam u svoje patike, nekako sam razmišljao o sreći. Jer se sreća upravo dešavala tu, ispred mene, u malom dvorištu Anđelinog doma. Otvorio sam vrata kapije i ušao, zakoračio sam ponovo sa osmehom. Dok se i dalje čula ta muzika iz susedne prostorije “Dobićemo paketiće” !!! Polako sam odškrinuo vrata i zatekao Anđelinog malog brata koga je vest o poklonima podigla iz kreveta koga su svo troje delili. U praznoj prostoriji, u kojoj nije bilo stola, televizora, mobilnih telefona, njih troje su nastavili da skaču i da se raduju. Da vrište od proklete sreće na sav glas. Pod napuklim delom plafona koji je prokišnjavao.
Mogao sam videti kako njihove male nožice skaču po razbacanim knjigama, sveskama i olovkama iz škole. Radili su svoj domaći na podu, jer nisu imali svoj sto. U hladnoj prostoriji, u kojoj su se grejali ćebadima. Koja su takođe bila prosuta po podu uz sve njihove stvari. I dalje su skakali radosni, dok su se njihove male sjajne oke lepile za taj plafon na kojem je bio naslikan daleki pejzaž svih njihovih želja. Mislim da nisu ni primećivali kako ih posmatram sa svojim širokim osmehom. Mogao sam posle dužeg vremena da je osetim, tu pored, kako ih zajedno posmatramo. Bila je srećena zbog njih, izledala je ponosno na mene. Nisam želeo da prekidam Anđelinog brata koji se u glas opisivao kakvu čokoladu želi da dobije u paketiću, ni Andjelinu mlađu sestru koje je vikala “sa lešnicima”! Pronašao sam svesku koja je bila na podu i običnu olovku.
Uzeo sam dva lista iz sredine i napisao sam poruku njihovim roditeljima da dođu zajedno sa njima u Crveni krst po pozivu. Ustao sam, krenuvši ka vratima, zastao sam ponovo i okrenuo se kako bih zapamtio ovaj trenutak. Momenat, u kojem sam nečim tako malim, učinio nekog malog tako velikim. Izgleda da su i oni meni nacrtali osmeh. I dalje skačući od sreće i vrišteći na sav glas. Nisu se umarali, a nisu ni primetili da odlazim. Deca su to, deca, mali ljudi sa željama. Ona ista deca koja će i noćas dok mi provodimo vreme pored socijalnih mreža, ljuti zbog svega, ljuti zbog nekoga, ostavljeni, tužni ili srećni, nikada zadovoljni. Opet deliti taj krevet, deliti svoje želje, nadu za malim stvarima. Kao što dele i život. U noći koja dolazi, srećni što će videti svog oca kako deli susedni krevet sa njihovom majkom. Biće obmotani ćebadima, dok ti koji ovo čitaš sediš na toploj peći , držeči u rukama svoj skupi mobilni telefon.
Znaj, znaj da možeš da pomogneš, da im pokloniš paketić i da im nacrtaš osmeh. Onaj veliki široki, od uva do uva koji se uvek vraća na lice, čak i kada je sve toliko nepodnošljivo. Tebi tvojih 500 dinara koliko košta jedan paketić neće ništa promeniti. A ako nisi bio dobar u školi sa akvarel bojama, znaj da je to upravo cena, da se popraviš. Da ne zaboraviš biti čovek. Nacrtaj tim bojama nečiji osmeh. Ipak je Nova godina, vreme darivanja. Zar se ne slažeš sa mnom ?
Petar Živanović
Izvor: SDCafe