Peti juni hiljadu devetsto četrdeset i prve godine posle Hrista. Leto, neobjašnjiva vrućina, dosada okupiranog Smedereva uronjenog u svastike. Ponekad mi se činilo da uopšte više ne mogu da prepoznam ovaj grad. Ili zbog rata ili zbog ovog i ovakvog leta. Bilo je neobično.
Radio sam u sudu u Smederevu. Iako pod nemačkom čizmom, mi pravnici nismo lišeni svojih svakodnevnevnih dužnosti. Radili smo isto što i do sada, samo sa uplivom nemačkog jezika u čitavu našu profesiju.
Živeo sam blizu neke crkvice, nedaleko od centra grada. U povoljnoj garsonjeri kod jedne flegmatične, ali krajnje poštene starice. Nikada mi ništa nije prigovarala jer sam joj uredno plaćao. Imali smo ukorenjen poslovni odnos. Bilo mi je lepo tu, jer je sve bilo nedaleko odatle. I bogomolja i pijaca i zgrada suda. Sve na dohvat ruke.
Ustao sam u šest tog sasvim običnog jutra. Polupraznim ulicama klizio sam ka posiveloj zgradi suda. Radni dan, kao i svaki drugi. Bez nemirnih osmeha kolega, bez predratnog čavrljanja, bez slušanja bluza ili nečeg sličnog. Samo mrtva tišina koja odzvanja svih deset radnih sati. Jedva sam dočekao da krenem kući. Krenuo sam oko dva sata mrtav umoran i mrzovoljan.
Kada sam ušao u svoju garsonjeru počeo sam se presvlačiti. Skinuo lakovane cipele koje sam dobio za svoj dvadeset i peti rođendan od ujaka. Upalio sam radio ne bi li čuo neke zanimljivosti koje su se ticale krvave ratne učmalosti. Radio talasi su gubili u naslagama prašine koja je odjedanput počela da spada sa nameštaja. Gušio sam se, lagano. Kašljao sam. Odjednom signal se potpuno prekinuo, čulo se samo neobjašnjivo grubo šuštanje bez ikakavog smisla. Nisu se nazirale ni reči radio spikera. Sve se stišalo.
Osetio sam povetarac kroz zatvoren prozor. Bilo je čudno. Nameštaj, tanjiri i ikona su podrhatavali. Uplašio sam se i krenuo da bežim. Kao bez duše zalupio sam vrata, bez da sam ih zaključao. Kao da se svet naglo pomračio u dva popodne i okrenuo naglavačke. Pogledao sam prema jugu, prema ždrelu grada. Trčao sam i posmatrao poluprazne ulice po kojima su ljudi sumanuto trčkarali. Nisam znao gde trčim, ali mi se činilo da znam zašto to radim. Bio sam samo u radnim pantalonama i potkošulji. Lakovane poklonjene cipele sam ostavio u svojoj garsonjeri. Bežao sam. I dalje bez ikakve ideje kuda bežim. Samo sam trčao nošen nekim zelenkastim vetrom iznad ušiju.
Za trenutak sam zastao i pogledao prema svojoj garsonjeri i ostatku grada. Užasnuo sam se, suze su mi se skorile po okvirima očiju. Progutao sam najgrozniju knedlu u svom životu. Čitavo Smederevo je bilo zaraženo nekim zelenkastim slojem magle. Sve je bilo kao u nekom lošem snu. Košmarni dan se nije prekidao, kao ni moj pogled prema uzdrhtalom gradu. Zgrade i kuće su se tresle. – nastavio sam da trčim, kosti su same bežale, bez ikakve kontrole uma koji je ispario s prizorom koji su beonjače donele. Smederevo se trese i nestaje. Nekakav nezamislivo rušilački vetar smrada baruta proleteo je kroz sve ulice i sve kuće ovog petog juna. Vetar smrti sve je porušio. Iza mene, u magli eksplozije ostajali su komadi ljudi, komadi stakla, komadi zidova. Iza mene ostajala je zelena smrt ugušena vetrom od baruta, a ja sam i dalje bežao. U svojim iscepanim čarapa natopljenim krvlju i prašinom. Samo sam trčao. Uplašeno, kilometrima bez prestanka. Zgrožen i zbunjen istinom plovio sam po vazduhu kao nekakva utvara, utvara u potkošulji. Na momente mi se činilo da uopšte više nemam pluća, vreli junski vazduh samo je prolazio kroz moja pluća, ne zadržavajući se tamo ni sekunde. Ni o čemu nisam razmišljao. Pola grada je nestalo u magli eksplozije. A ja sam bio živ i trčao sam gotovo besciljno.
Posle izvesnog vremena, u histeričnom bežanju, podsvest me probudila i shvatio sam kuda sam sve vreme bežao. Protrčavši pored limene table sa ćiriličnim – Dobri Do – na sebi, shvatio sam da su me izranjavani tabani sami dovukli u moje rodno selo. Ostao sam bez daha. Kao mrtvac lutajući ulicama sreo sam nekog čoveka koji je sa sobom vukao neko prebledelo uplašeno dete. Pogledao me zgroženo. – Čuo sam eksploziju, šta se dogodilo?
Ja sam samo duboko disao, najdublje ikada. Nisam registrovao njegovo pitanje, nisam razumeo ništa šta je taj čovek rekao. Pogledao sam u prašnjavi put ukapan mojim znojem. Pridigao pogled i jedva ga usmerio u zbunjene oči okovane podočnjacima. On me gledao neko vreme, sa čuđenjem i rekao – A znam ja tebe, ti si onaj sudski činovnik. Klimnuo sam, gutajući prljavi vazduh. Nasmejao se nespretno i tiho mi rekao pokazujući kažiprstom desne ruke prema mojoj glavi. – Ali prošle nedelje nisi bio sed… Umorno, skoro bez svesti, prošao sam rukom kroz svoju retku sivu kosu.
Autor: Stefan Basarić, student srpske književnosti i jezika
* Priče su inspirisane stvarnim događajima ali takođe su i plod mašte samog autora. Udruženje građana ''KNGS'', smederevski nedeljnik ''Naš glas '' i portal www.sdcafe.rs objavljuju ove priče povodom obeležavanja sedamdesetdvogodišnjice od eksplozije municije u smederevskoj tvrđavi.
Ove godine udruženje KNGS- Smederevo organizuje niz manifestacija povodom obeležavanja komemoracije žrtvama ove tragedije.
Udruženje KNGS osnovali su u Smederevu Dušan Mitrović i Velimir Mladenović. Oni su ujedno i članovi odbora za obeležavanje komemoracije petojunske tragedije 2013. godine.
Svi koji bi želeli da dobiju više stručnih informacija o samoj tragediji mogu pisati na: smederevska.eksplozija1941@gmail.com ili na mejl udruženja kngssmederevo@yahoo.com
Izvor: SDCafe