Sinoć je u Centru za kulturu prikazan film „Kockar nikad ne gubi“ i priređen razgovor sa autorkom, Marijom Stanojević. Ona je rođena u Smederevu, a živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Master tezu odbranila je na Katedri za kulturnu politiku i menadžment u Beogradu i Lionu.
Prva iskustva u vezi sa stvaranjem filmova imala je tokom rada na jednom kratkom, eksperimentalnom filmu, manjim projektima u kojima je pomagala drugarima, a onda je poželela da autorski ostvari neku od svojih ideja.
Ja sam već krenula da radim na jednom dugometražnom filmu ali taj proces malo duže traje, a u međuvremenu je samo uletela prilika za ovaj kraći, dokumentarni film. I to sam iskoristila.
Tema nije krenula planski, bila je to jedna od deset hiljada ideja koje imam, ali mi je palo na pamet da bi možda mogla da se dopadne AJB DOC festivalu u Sarajevu.
Međutim, pošto se oni bave pre svega političkim temama nisam očekivala previše. Poslala sam ipak film dan pred istek roka. Inače, prethodno sam bila i na njihovom seminaru.
Ispostavilo se da im se film „Kockar nikad ne gubi“ baš dopao. Posebno zbog toga što ovde nije reč o patološkim kockarima, već svakodnevnim ljudima u zrelom dobu – priča Marija za SDCafe.rs.
Kroz ovaj film, ona nas je upoznala sa četiri glavna sagovornika. Oni su različitih godina, zanimanja i životnih priča, ali ono što ih povezuje jeste sklonost ka kocki pre svega u smislu sportskog klađenja, mada su neki od njih svojevremeno otišli i mnogo dalje… Na pitanje da li kockar zaista nikada ne gubi, Marija objašnjava da je naslov filma ujedno i predubeđenje sa kojim oni uvek kreću:
Često kažu da nikad ne gube, uvek pričaju o dobicima, tu su i razne „lovačke“ priče, ali u jednom trenutku priznaju sebi, a samim tim i nama, da možda više gube nego što dobijaju. Ovo nije pamfletski ni programski film, nije angažovan u smislu da je sve crno – belo, priča Marija.
Taj, sasvim poseban svet kockanja, nepojmljiv je onima koji se u njemu nikad nisu oprobali, ali kako je reč o sve zastupljenijoj pojavi, autorka je smatrala da je potrebno da je bolje razumemo. Samac i radnik u kladionici, ostareli vračarski šmeker, mladi porodični čovek i košarkaški trener – svi oni daju glasove priči koja je sagledana iz njihovih, originalnih perspektiva, u kojima istovremeno svaki gledalac može da se prepozna.
Ovo je više ljudska priča, da vidimo kako smo mi okruženi kockanjem, da je to svakodnevica. Ako imaš tiket u džepu to je normalno, ali, da li je to zaista normalno? Mislim da film jeste pravi put kako da se bavimo nekim bitnim temama za društvo.
Oguglali smo na brojke, crnu hroniku, osim toga, na ta način ni ne možemo da saosećamo sa tim ljudima. Tek kad ih vidimo i čujemo, mi bolje sagledavamo problem.
Deo filma je sniman u Smederevu, tu je jedan par koji autorka prati kroz radnju, a zabeleženi su kako ljudi, sagovornici iz Smedereva i okoline, tako i ono što su česti prizori.
Dok se bračni par iz priče šetao po gradu, snimajući te delove primetili smo da oni čitavo vreme prolaze pored kladionica jer su one na svakom koraku. Na kraju smo tako i izmontirali, da se vidi da je to toliko zastupljeno da je teže naći deo grada gde kladionica nema.
Generalno, nije bilo u planu da se snima ovde, ali grad je sam našao svoj put. Kad nešto stvaraš, desi se da malo posustaneš i ne znaš kako dalje. Kad su došli teški trenuci za ovaj rad, Smederevo se samo nametnulo kao neka potpora jer tu su ljudi koje poznajem i moja porodica.
Reakcije na film su odlične, a i glavni akteri su raspoloženi da se priča nastavi. Marija dodaje da eventualno razmatra mogućnost da napravi igrani film o kockanju. Ali, trenutno je na prvom mestu zadatak da završi film o ruševinama koji je započela. One su, kako objašnjava, svuda oko nas ali ih mi, naviknuti na to više ne primećujemo i ne doživljavamo kao nešto neobično.
One stoje tu, niti su spomenik, niti ih ruše. Neke od njih sad počinju da uklanjaju i ja želim da ih sačuvam s jedne strane, a sa druge da vidim šta one govore o nama. Jer ako ih ima toliko, to nešto govori o nama – zaključuje Marija.
Inače, Marija je objavila i pesme, priče i akademske radove u regionalnim časopisima. Radila je kao scenaristkinja na adaptaciji epizoda za TV serije i sarađivala na manjim autorskim projektima. Priprema treće izdanje festivala horor filma Odraz strave u Beogradu.