GRLO 1: A, šta kažeš, kako ti se čini ona desno?
GRLO 2: Šta znam, polovnjača ko polovnjača.
GRLO 1: Pa, nije raga, majku mu.
GRLO 2: Dobro, držeća je matorka, ako ti je sad lakše.
GRLO 1: Znaš kako se kaže, konju se u zube ne gleda. Što nije ni rodno ravnopravno, ako ćemo već, pa tako ni kobilama ne treba zagledati u rodoslovnu kartu.
GRLO 2: U redu, nije baš za sapun. Jednostavno nije po mom ukusu. A meni je zapala za oko ona omica levo. Vidi, vidi, a, kako me gleda, a?
GRLO 1: Vidim. Gleda u tebe ko da si joj zapalio štalu sa sve roditelјima. Sav si šarm el šeik.
GRLO 2: A ona tvoja? Rekla bi ti i pre no bi joj se obratio: Sjaši, bre, sa mene!
GRLO 1: U, a ti, šta si se tu naduvao i isprsio ko da si grivom i njuškom najveći trkač svih vremena Sekretarijat?
GRLO 2: Za ove nove generacije x, y, z, i jesam. A nisi ni ti za bacanje, šta kažeš jarane?
GRLO 1: Eh… Kad smo to što veliš, a što nas onda zabiše u ovu nedođiju. Beograd na vodi. Idi, molim te. Možda za njih, gazde. Novi Tajland u Evropi, metro, hipodrom modernizovan… a ovo kao đavolјe ždrelo da je, bože me prosti. Još jedna naša prednost o kojoj glupi lјudi pojma nemaju je što oni konjski jezik ne razumeju, a mi ne samo što razumemo šta pričaju, već i šta misle.
GRLO 2: Dobro veliš brate. U Dubaiju šta nismo imali, ajd reci. Imali smo pansion, klimu, masera, muziku za opuštanje, ogledalo, eej, a ovde, frrk.
GRLO 1: (zamišlјen) Umesto da smo u Londonu na Rojal Askotu! I to na „Ladies day“, eeej… Kakvih li damskih šešira tamo ima. Ovde… eno naših gazda, sedaju u Kralјevsku ložu… opa, nabacili novo meso, i to piletina koliko mogu odavde da zapazim. Eh, lako je lјudima, posebno bogatunima… oni ne moraju ni da pecaju, nego samo zabace mrežu u svoj ribnjak. „Ladies day“, jipijej.
GRLO 2: Da, da, moj bratac, kralјevska loža, a ne ko ova. Stadion, a ne ko ovo. Ovde kao da je slivnik svega, ili mazgino prkno. Pa, pobednički padok, van stadiona zasebno počasni prostor…
GRLO 1: Pazi, kad mi ne bi smetalo, pa da obojica prođemo finiš istovremeno… Onda bi izvan stadiona, ko što reče, jedan drugom grickali s vrata lovorike…
GRLO 2: Manimo snove puste. Poslednja smo dva preostala prirodna pastuva. Ti još možeš da isteraš trku kao najbolјi, ali ja sam još samo priplodni pastuv i to dok mi ne odzvoni biološki sat. Nemamo mi više šta da tražimo u konkurenciji sa ovim današnjim superkonjima. A sve je počelo još kad smo se oždrebili. Do tada se pa i nekako kontrolisalo kloniranje, pod izgovorom da klonovi nisu sto procenata identične replike alfa, beta… moj im ga meta… nego devedeset osam, ali kao i u svemu, korupcija čini svoje, i ko može da se zakune u monitoring, te da superkonji nisu čak i stvarani s unapređenijim osobinama…
GRLO 1: Ti im kanda zavidiš?
GRLO 2: Taman posla! Pre bih sebi slomio nogu. Imam svoje ime i prezime, malo li je. A, klonovi? Delta, Gama, Omikron… sve u šiframa.. ceo život osuđeni da provedu kao neka državna ili svetska tajna.
GRLO 1: O tome ti i pričam. Daj da mi mislimo o svojoj glavi. Ako danas zauzmemo prva dva mesta, imamo pa i neku šansu da odemo iz ovog slivnika. Ja bih doterao formu do maksimuma i ravnao se sa najbolјima, a ti…
GRLO 2: (pokislo) Šta ja?
GRLO 1: Ti si mašina za rasplod i ždreblјenje. Sreća njihova pa smo jedna od retkih vrsta iz životinjskog carstva koja ne upražnjava istopolno seksualno opštenje, inače bi ti razbucao čitavu kralјevsku ergelu, i još bi te deportovali dok se ne smiriš da pojuriš one još neosedlane divlјakuše u Ognjenoj Zemlјi.
(GRLO 2, postiđen, glavu zabacuje, ali ne na dole već ka onoj omici. Utom, poče larma i galama sa tribina. Publika je naslutila da će trke uskoro početi. Glas sa zvučnika dopirao je čak do Ade Ciganlije. Komešanje i početna nervoza potpuno zavladaše. Ali, pri izlasku džokeja i konjovodaca, sve se vrati u dugo pripremani i uvežbavani red i poredak. Jedni za drugima defilovali su do startne rampe, pa tako dođe vreme i za njihovu trku. Ona je bila šlag na torti i svi poustajaše u opštoj euforiji, a pre svih njihovi vlasnici šeici. Međutim, još pre prolaska pored pobedničkog padoka, obojica su zapazila jednog momka uznemirenog kao da mu gori pod nogama i kao da mu je srušen svet. Nјemu je besno sa telefonom u ruci prilazila devojka prilično mlade dobi iz Kralјevske lože, upravo sletela. Imala je, mora se priznati, šeširić, kakav nimalo ne bi zaostajao po šiku za onima iz Askota.)
DEVOJKA: Šta tražiš ti ovde? Zar ti nisam rekla da je gotovo? Kako se usuđuješ da me zoveš, i to ovde…. je l’ ti to mene pratiš? Kako si uopšte znao da sam ovde?
MLADIĆ: Našao sam te… vrlo lako. Svi znaju gde si… s kim si… svi znaju ko si. Zovu te Duboko grlo… (rukama prekriva lice i kao da sve u njemu jeca).
DEVOJKA: Šta balјezgaš? Uostalom, ko si pa ti u mom životu? Odakle ti pravo da ko klošar ideš svud po ćoškovima i da me olajavaš?
MLADIĆ: Magarac. Eto ko sam. (vadi nešto iz džepa i kao da otvara šaku i pruža na uvid dlan).
DEVOJKA: Nisi magarac, magarčina… Nego, šta… šta ti je to u ruci? Tablete! I to konjske. (cokće) Sve neuroleptici i sedativi. Koliko ih to samo imaš.
MLADIĆ: Koliko imam i godina.
DEVOJKA: A!?
MLADIĆ: Ne znaš ni koliko mi je godina. Ne znaš ni da mi je rođendan. Zar si baš na današnji dan krenula da prodaješ telo?
(Mladić pođe rukom ka licu očigledno nameran da proguta smrtonosnu dozu lekova. Devojka refleksno odreagova tako što ga lupi po šaci, i tablete se rasuše preko ograde tik uz ivicu pobedničkog padoka. On se saže, pa četvoronoške poče da mili da bi svaku što pre dohvatio. Pročitavši mu misli, oba konja se propeše, i nadaše golemu njisku, da se konjovoci prepadoše i dizgine pustiše. Džokeji su održavali balans kao takmičari na rodeu. Konji poviše tela, i vratove, te munjevito sve do jedne tablete progutaše razgrćući travu što njuškom, što usnama, što jezikom. Mladić se bacakao, ali bez uspeha. Konačno, izrevoltiran, samo se pružio čitavom dužinom. Konjovoci dovedoše sve pod konac, i parada je mogla da se nastavi, tačnije morala, kao da se ništa nije zbilo, kako nalažu tradicija i usmeni kodeksi, uprkos tome što je publika bila na nogama, usredsređena na ovo dvoje lјubavnih stradalnika, pomno prateći, neko kroz lornjon neko kroz dvogled, a neko snimajući kamericom svoga telefona, iščekujući rasplet. Kamermani su posebno bili revnosni, ništa da im ne promakne, kako bi sve zabeležili i svom televizijskom kanalu ponudili što veću senzaciju.)
DEVOJKA: (nadvi se nad njim, ostavlјajući pored njega obris senke i prazan šešir) Ti bi to stvarno uradio zbog mene?
MLADIĆ: (Iako je zamro svaki žamor i nastupio potpuni tajac, nije se razaznalo šta je tačno izustio kada je pridigao glavu a odmah potom zario lice u travu. Beše to neka mešavina od: i, šta, ja, ne, da, joj… Ali ništa suvislo, pre je zvučalo kao: I-o.)
Branislav Jevtić