Osmi januarski dan u Smederevu se na nekoliko stepeni ispod nule odvija pomalo usporeno. U centru – pored Gimnazije, od 11 i 52 do 12 i 08 još jednom smo zabeležili šesnaestominutnu tišinu i odvanje pošte poginulima ispod nadstrešnice novosadske železničke stanice. Stoje, kao što je to kod nas uobičajeno već skoro godinu dana unazad, Smederevci i Smederevke svih generacija, oni najmlađi šćućureni uz roditelje jer je ukoliko se ne krećete još hladnije, oni stariji, ne uzmičući, uvek u prvim redovima. I možda za mnoge stvari u našim životima „ne zna noć šta nosi dan“ ali se zna gde će oni biti sutra u podne – pored Gimnazije gde na 16 minuta „zaustavljaju“ svoju svakodnevicu podsećajući iznova na to da još niko nije odgovarao za 16 okončanih sudbina.

