Sinoćnji prizori u Smederevu poslali su sliku o jednom gradu u potpunom kolapsu, na ivici zaraze. Obilna kiša obično sve spere, ali desilo se upravo supotno – sve je isplivalo na površinu, da budem fina i ne objašnjavam plastično. Ovu sramotu definitivno ništa ne može da opere.
Ko nas je kleo, nije dangubio. Naši genijalci koji „vode“ grad ne tako davno pravili su se važni što zatvaraju deponiju u Godominu, pardon, „rekultivišu“, pa onda preko nje najavljuju zelenu oazu na kojoj će nam deca i unučići trčkarati a još ćemo dobiti nova pluća grada. Idila. Tako su govorili, sećate se. I to bi bila dobra vest za grad, samo da u tom hvalisanju nisu „zaboravili“ da nađu alternativu iliti zakonom definisano mesto gde će se nadalje odvoziti gradski otpad.
Pobogu, i u kući kad rešiš da baciš staru kantu za smeće, odeš pa kupiš novu, a kamoli u gradu sa više od stotinu hiljada stanovnika.
Nemojte se iznenaditi, ali u Smederevu se dnevno proizvede od 70 do 100 tona komunalnog otpada, ako računamo i okolna sela. Prosta matematika kaže da je to i do 700 tona nedeljno, 3.000 tona mesečno ili oko 36.000 tona godišnje!
A onda trust mozgova genijalno smisli da je za to sasvim dovoljna jedna veća rupa. I trpaj. I ćuti. Jer, za to ne postoji nijedan papir, dozvola, plan. Sve na crno. Oni koji su silne naše milione spiskali da čiste divlje deponije i da nam, jelte, dižu svest, pokušali su da naprave najveću divlju deponiju u gradu. Kakva ironija života!
Nastavak ove sage svi znate. Prijave, zatvarnje nelegalne deponije, hapšenja, pritvor.
A mi u gomilama smeća. Skoro pa apokaliptične scene zatekle su nas nakon vikenda, širom grada. U selima takođe. Smederevo se pretvorilo u jednu veliku deponiju. Takoreći rupu. Crnu, da crnja biti ne može. Duboku, toliko da smo u nju svi usisani. A oko nas debelo smrdi.
Liči na košmarni san, a nije.
Vapimo danima da nam neko pomogne, a svi se oko nas prave mrtvi. Niko ruku da nam pruži, niko neće naš smrad i naše smeće ili se femkaju da bi debelo naplatili. Svejedno, već nas skupo košta.
Dok se davimo u đubretu i preti nam ekološka katastrofa, neki “nadležni” i dalje nam drsko i bezobrazno kao dižu svest. U neviđenoj krizi koju su sami stvorili daju nam uputstva kako da odlažemo smeće. Od građana prave pokretne transfer stanice, kad već ona preplaćena ne radi, da mi “sabijamo” karton i plastiku , smanjimo količine smeća, a ako baš smrdi, možemo ga čuvati u vrećama, baš kao što oni u “Komunalcu” rade, po sopstvenom priznanju. Sve ste rešili, pa je baš pravi trenutak da nas malo poučite da budemo fini. Baš vi, eej!
Ovi naši preostali genijalci iz kabineta poručuju nam da se strpimo, samo još malo. Kažu, sada rade kao pčelice, jure okolo i traže rešenje. Evo, samo što nisu. Da ih citiram – očekuju da će u toku sledeće nedelje početi da odvoze komunalni otpad! Očekuju? Dakle, možda ponedeljak, možda petak a možda ni tada.
Kažu, ubrzano kompletiraju dokumentaciju ali eto, obimna papirologija, zakoni i procedure složeni, pa im treba duži period od očekivanog!
Izvinite što vičem, ali ko nam ovo piše, ko to s nama i dalje tera šegu? Pitam pisce nepotpisanog saopštenja iz kabineta gradonačelnice.
Jeste li to vi koji ste sve vreme znali gde grad protivzakonito pravi novu deponiju, ali ste ćutali? Jeste li to vi koji ste znali šta nas čeka jer nema drugog rešenja? A sad ga kao revnosno tražite, još bi da budete spasioci.
Jeste li možda, vi nepotpisani i bezimeni, sinoć izašli na ulice Smedereva?
Kiša je pala, smeće pliva ulicama, a pacovi sada imaju dva razloga više da izađu iz kanalizacije– spasavaju živu glavu jer im je voda napunila staništa, a i čekaju ih gomile hrane napolju. Takoreći, win- win situacija. Za pacove.
Za nas građane, ovo je horor, a nije film. Smeće, zapušeni šahtovi, voda do kolena. Da ne pričam o stanju ulica, trotoara, nadvožnjaka, saobraćajnom kolapsu, javnom prevozu, bolnici, betonizaciji grada, vazduhu koji nas lagano ubija… Dugačak bi bio spisak.
Ovo je ponižen grad.
Ima li koga među vama a da nema baš tako genijalne ideje kao ove što su nas dovde dovele?
Pa da lepo izađe, popne se, recimo, na naš vajni nadvožnjak koji ste odavno zarobili i skine paučinu s očiju.
Ti li si, anđele?
Pogledaj svoj dom. Videćeš prizore potresne…
Ne boj se, nije ružan san. To je čemer i jad.
Ali ovo stado nesrećnih i bolesnih ne tumara više slepo u gomili.
Niste im kičmu polomili. I od vas ne očekuju spas.
Olivera Milošević,
još uvek građanka Smedereva, bivša novinarka Politike, potpredsednica Udruženja novinara Srbije


1 comment
A šta rade Coke „Ribnikari“? Pitam za komšiju …