Saopštenje prenosimo u potpunosti.
Svako ko se bavi obrazovanjem i vaspitanjem svaki oblik i vid nasilja, mora da oceni kao ekstremnu situaciju koja zahteva hitno reagovanje!
Naravno, kada je u pitanju lična stolica i da ona ne bude izmaknuta, onda se svaka situacija treba ispitati, analizirati, proceniti, oceniti, proveriti, skenirati… I to će potrajati, verovatno i taman toliko dok se ne zaboravi, kako su se zaboravljali i svi ostali slični incidenti u srpskim školama.
Hajde budimo realni. Šta bi zaposleni u drugim profesijama radili da ih neko verbalno vređa i ponižava, da im preti na radnom mestu, da im udari par šamara, da ih pljune u lice i sve to zabeleži kamerom i podeli snimljeni video putem društvenih mreža? Šta biste vi građani uradili da vas neko od vaših klijenata sačeka nakon posla i nanese teške telesne povrede?
Tokom prethodnih godina, meseci, ali i dana svedoci smo učestalog nasilja unutar škola. Nasilje iz dana u dan postaje sve brutalnije, što ugrožava i učenike i nastavnike i dovodi u pitanje bezbednost svih učesnika obrazovno-vaspitnog procesa. Odluka da 1. decembra ne držimo nastavu posledica je potrebe da pokažemo solidarnost sa koleginicom iz Trstenika, učenikom iz Subotice i svim onim učenicima i nastavnicima koji su bili žrtve nasilja.
Izmaknuta stolica je samo jedno od mnoštva teških situacija sa kojima se prosvetni radnici nose na svom radnom mestu. I dok se njima „izmiče stolica“, našem narodu se izmiče budućnost, kroz lišavanje mladih da odrastaju i školuju se u jednoj zdravoj, prirodnoj i bezbednoj sredini, kakve bi škole trebalo da budu.
Unija SPRS je stava da se konkretno mora razgovarati o skraćenju procedura u vaspitnodisciplinskom postupku, da ocena iz vladanja bude prihvaćena i kao ocena za neprolazak u sledeći razred, a pre svega za povratak psihologa, pedagoga, sekretara, logopeda u škole u punom kapacitetu i uvođenje socijalnih radnika i specijalnih pedagoga.
Pozivamo ovo društvo, ovaj narod, naše punoletne i bivše učenike i roditelje da nas podrže u našoj borbi za zaštitu prosvetnih radnika i strožije kaznene mere prema počiniocima nasilja.
2 comments
Pobunite se kad vas polupismeni Miša Rumenko trpa u autobuse i vodi na mitinge kao ovce. Deca jesu nevaspitana, ali i osećaju kakvi ste beskičmenjaci, bojite se bahatih roditelja, bojite se nevaspitane dece, zato se oni i ponašaju tako bezobrazno i bahato. Ili vas svo to nevaspitanje, neznanje i bahatost i ne dotiču baš mnogo jer imate i vi svoje probleme i morate da čuvate posao? Pa neće biti, vi ste pored obrazovanja zaduženi i za vaspitanje dece, samo je potrebno da budete posvećeni, a ne da ovaj posao otaljavate samo zbog plate. Bunite se samo kad se podelite u tabore za izbor direktora pa vam se izabrani ne svidi i kad hoćete da iskukate neko povećanje plate? Što se ne pobunite protiv udžbenika i programa koji deci podmeću lažnu istoriju i antiporodične vrednosti? Što se ne pobunite što vaši bivši učenici rade u PKC za 35000? …
Kazne su retko davale pozitivne rezultate i efekte! Povratak u škole sekretara i logopeda je nebitno za ovakve pojave, a pedagoga i psihologa bi možda i dalo neke rezultate. Ali, sve ovo sa decom i omladinom nije od skora. Koreni ovih groznih pojava potiču još od 90-tih godina. Ratovi u Jugoslaviji, sankcije OUN-a, bombardovanje NATO alijnse su najveći uzrok. Jer, roditelji, učitelji, nastavnici i profesori su morali da rade sasvim nešto drugo od učenja, vaspitanja i obrazovanje dece. Oni su jurili veću (drugu) zaradu, a decu su ostavi babama i dedama, ulici, turbo folku, komjuterima i mobilnim telefonima. I,…deca i omladina su ostali bez oslonca – porodice i vaspitača, pa su se okrenula, neradu, neučenju, bahatosti i siledžijstvu. Tome su dorineli i svi mediji, a najviše televizija! Crtani filmovi, igrani filmovi, golotinja i prostakluk su postali „in“, kako to i ovi naši mladi i žurnalisti to nazivaju. I zato smo tu – gde smo! Žalosno i besperspektivno!