Prenos moštiju Svetog Luke 1453. Godine predstavlja najvažniji duhovni događaj u istoriji Smedereva. Ove godine navršava se ravno 570 godina od ovog događaja a Muzej u Smederevu priredio je niz programa. Nakon izložbe “Rukopisna srednjevekovna baština Brankovića” na kjoj su predstavljeni neki od najznačajnijih rukopisa dinastije, održana je i tribina o prenosu moštiju jednog od četvorice jevanđelista u Smederevo.
O prenosu moštiju Svetog Luke u Smederevo detaljno piše istoričarka umetnosti i muzejska savetnica, dr Snežana Cvetković Muzeja u Smederevu:
“U godini kada su Turci osvojili Carigrad, a sloboda srpske srednjovekovne države sa prestonicom u Smederevu postajala sve neizvesnija, despot Đurađ Branković polaže nadu i vidi spas u otkupu i prenosu u Smederevo čudotvornih moštiju svetog Luke, apostola i jevanđeliste, prvog ikonopisca i lekara. Srednjovekovni čovek verovao je u čudotvornu moć svetiteljskih moštiju, ne samo isceliteljsku, već i u njihovu moć da sačuvaju državu i grad. Zbog toga je ova znamenita relikvija otkupljena od turskog sultana za trideset hiljada zlatnih dukata, stigla iz Rogosa u Epiru u srpsku srednjovekovnu prestonicu u Smederevu, 12. januara 1453. godine. O prenosu moštiju svetog Luke, dr Danica Popović u knjizi Pod okriljem svetosti, kult svetih vladara i relikvija u srednjovekovnoj Srbiji (Beograd, 2006), u poglavlju Mošti Svetog Luke-srpska epizoda, piše: „Po ugledu na drevne hrišćanske običaje, ali i srpsku relikvijarnu praksu, on je zamišljen kao veličanstvena ceremonija, izvedena uz učešće svih slojeva društva, po tačno utvrđenim etapama i sa svim predviđenim pojedinostima.“ Ovaj izuzetno važan događaj detaljno je opisan u srpskoj srednjovekovnoj književnosti, pre svega u Pariskom i Beogradskom rukopisu, kao i u Psaltiru sa posledovanjem ( Muzej u Smederevu u svojoj stalnoj izložbenoj postavci ima neke od kopija ovih rukopisa), a koji su nastali svakako do kraja 1459. godine.
Na svom svečanom putovanju do Smedereva, mošti svetog Luke svuda su bile dočekivane i praćene sa pobožnim osećanjem stanovništva. Despot Đurađ Branković izašao je sa porodicom u susret svetiteljevim moštima, van gradskih bedema, a kada su bili nadomak gradu, u susret im je krenuo okupljeni narod sa svećama u rukama. „Po despotovom naređenju, kivot s moštima preuzeli su sveštenici, koji su u svečanoj povorci nosili pozlaćene svećnjake, kandila, ikone i ripide. Pripovedač svedoči o tome da se oko kovčega s moštima stvorila takva gužva da je dalje kretanje bilo onemogućeno, zbog čega je despot bio prinuđen da postavi čuvare koji su krčili put. Tek tada, i to jedva, procesija je uspela da uđe u grad“- piše dr Danica Popović. Pored despota Đurđa Brankovića bila je njegova supruga Jerina, sinovi Grgur, Stefan i despot Lazar sa despoticom Jelenom, kao i kćer Mara. Mošti su prenoćile u dvorskoj crkvi u kojoj je tokom čitave noći služeno svečano bdenije, da bi sutradan, takođe uz pratnju vladara, članova vladarskog doma i pesmu klira, pronete kroz Veliki grad uz pesmu „Steni grada utvrdet se i nepokolebimi prebudut“. Zatim su mošti unete u novosazidanu Blagoveštenjsku crkvu i položene sa desne strane dveri. Mošti svetog Luke čuvane su u Smederevu do pada grada i odnošenja relikvije 20. juna 1459. godine.
Upravo jedan ovakav značajan srednjovekovni istorijski događaj dobio je svoje mesto u živopisu hrama svetog Georgija u Smederevu 1934-36. godine, što predstavlja jedinstvenu i upečatljivu pojavu u srpskoj crkvenoj umetnosti 20. veka. Iako sagrađena još 1854. godine crkva svetog Georgija u Smederevu, usled mnogobrojnih istorijskih okolnosti, dugo je čekala svog živopisca. Konačno, veliki i odgovoran posao oslikavanja hrama pripao je ruskom akademskom umetniku Andreji Vasiljeviču Bicenku. Svakako je bio presudan uticaj episkopa braničevskog Venijamina, vladike Nikolaja Velimirovića, kao i predsednika Crkvenog odbora ovog hrama Dimitrija Ljotića, da se na zapadnom zidu naosa crkve tačno ispod svoda naslika kompozicija Prenosa moštiju svetog Luke u Smederevo. I to upravo onako kako je ovaj događaj opisan u srpskim srednjovekovnim rukopisima. U prvom planu kompozicije dominira otvoreni kovčeg sa telom svetitelja uvijenim u belo platno. U prisustvu sveštenstva i najverovatnije mitropolita koji drži kadionicu, sa leve strane kovčega, svetom Luki klanja se despotica Jerina, sa kćerkom Marom i despoticom Jelenom, dok se sa desne strane moštima svetitelja klanjaju despot Đurađ i njegovi sinovi, despot Lazar, kao i Stefan i Grgur, koji su odeveni u belu narodnu nošnju sa opancima na nogama. U drugom planu kompozicije su bedemi utvrđenog grada mada se ne može precizno zaključiti da li se događaj odvija pred ulazom u Veliki ili Mali grad, odnosno dvor despota Đurđa Brankovića. Čitav događaj prati veliki broj okupljenog naroda, sa sveštenstvom koje nosi ripide, sveće i ikone. Iznad kompozicije u segmentu neba je sveti Luka sa svitkom u desnoj ruci.
Tako je jedan srednjovekovni događaj dobio svoje ovaploćenje u novovekovnoj srpskoj umetnosti, čuvajući i u kontinuitetu potvrđujući važne i izuzetne događaje iz istorije našeg grada. Pomenimo i to da se portret despotove porodice još nalazi na minijaturnoj likovnoj predstavi na povelji izdatoj manastiru Esfigmen na Svetoj Gori, iz 1429. godine (kopija Esfigmenske povelje, značajno većih dimenzija može se videti u stalnoj postavci smederevskog muzeja).
Još uvek nije precizno određeno pitanje autentičnosti moštiju Svetog Luke koje se čuvaju u Italiji i oko kojih se spore Padova i Venecija.
Blagoveštenjsku crkvu Turci su srušili odmah po osvajanju Smedereva i njenim kamenom sazidali poligonalne kule barjaktare na uglovima grada.
Ipak, sveti Luka i danas predstavlja zaštitnika grada Smedereva, a svakako nije slučajno da je novosagrađeni crkveni hram na Carini posvećen upravo ovom svetitelju, kao ni što se smederevski zdravstveni centar upravo zove Sveti Luka”.
foto: Muzej Smederevo