Izgleda da konačno moje telo postaje kompatibilno sa duhom ili bar naizgled, posle svih ovih godina. Reaguje na stvari koje pre nije ni primećivalo. Stvari i pojave koje su bile toliko bezazlene i naivne. Vidim da više nije tako.
Ovih dan je sve nekako čudno. Vreme je čudno, ponaša se kao da je jesen a ne leto, ljudi su toliko čudni da to prelazi granice stvarnog i realnog, postaje domen imaginacije i totalnog apsurda. Život je čudan. Šta znam. Život je paradoks. Verovatno svi prolazimo kroz slične faze i razmišljanja na ovaj ili onaj način. Neko pre neko kasnije. Ja, iako nisam siguran da je to najsrećniji izraz, to jednostavno zovem evolucijom. Svi evoluiramo, sporije ili brže. Iz dana u dan menjamo mišljenja, stavove, teze, težnje, želje prilagođavamo mogućnostima, i najbitnije od svega trudimo se da budemo bolji. Ovih dana je baš nekako sve čudno.
Počelo je sa članstvom još jednog nesvakidašnjeg ljudskog bića u klub 27. Ne neću sad da se proseravam kako sam slušao njene pesme, i kako mi je jako žao što je nema. I kako je još jedan biser svetske muzika nestao- to vi sve znate. Ali razmišljam da li će i koliko uspeti da izkomercijalizuju i zarade na njenoj smrti. Koliko će vremena trebati da se pokrene trgovinski lanac i otpočne se sa prodajom stvarčica sa njenim likom, biografskim knjigama u 100 različitih izdanja i celom pričom kako je ona revolucionarna herojina moderonog doba sa andjeoskim glasom neshvaćena marioneta menadžerske mašnerije. To je biznis! To je tuga. Nisam je slušao. Nisam išao na njen koncert, iako sam hteo zbog Nje, hteo sam da je iznenadim, ali ona nije mogla. Bila je negde drugde. Bila je u svojim obavezama i planovima. Znao sam par pesmica koje sam voleo da saslušam do kraja kad ih nahvatam na radiju u autu dok putujem (samo radio i slušam u kolima). Bila mi je simpatična pojava sa simpatičnim tetovažama, i ludnicom od kose, nisam dostojan da komentarisem njenu muziku. Realno.
Ali postoje ljudi zbog kojih plačeš. Plačeš kada ih gledaš. Plačeš kada umru, ali i kada ih se setiš. Bio je 5. april, a ja sam bio četvrti razred osnovne škole. Imao sam par presnimljenih kaseta, i neke Radetove časopise. Mislim da par brojeva „Ukusa Nestašnih“ i danas čuvam. Tih meseci sam ušao u svet muzike, na jako čudna vrata. Moji vršljaci slušali su neku drugu vrstu muzike. Ja sam skupljao otpatke od starije ekipe, loveći trenutak da ćornem neku kasetu i trknem do kuće da na dvokasetašu presnimim na neku staru kasetu (već presnimavanu zilion puta) koju sam nalazio po kući, a ako sam imao sreće da mi ćale donese novu kasetu (molio sam Boga da bude od 90 minuta), koju je naravno kupio na buvljaku. Nisam ništa razumeo. Samo sam znao da mi se dopada i da je to ono sto mi se sviđa. Ta energija i taj stav. Tad sam prvi put zaplakao kad sam čuo da je neki pevač, muzičar, muzikant umro. Umro je neki amerikanac iz Sijetla, koji je sam sebi sa 27 godina kratežom pucao u glavu. Plakao sam kao kiša iako sam svega nekoliko puta preslušao neke kasete na kojima škripe gitare, sve distorzira, na kojima neko plačljivim glasom urla. Nisam znao o čemu peva. Ali osećao sam tugu.
Kasnije sam shvatio zašto sam tada plakao. 23.septembra 2008, sedeo sam u apartmanu u Stonecliff-u, na Mackinac Islandu – Država Mičigen. Kao i svakog dana nakon posla zakačio se da pročitam vesti iz Srbije, tad me je pucala nostalgija, za svime što je tada vredelo. Malo je ostalo. Umrla je Sonja Savić. Osoba koju nisam poznavao. Osoba koja je za mene bila divna, magična, nesvakidašnja. Totalna prilika ženskog fatalizma u svakom smislu. Prelepa, talentovana, sa baršunastom bojom glasa. Umrla je. Lupilo me je kao maljem. Jako je čudan osećaj kad mislis na nekoga ko ti je drag, ali ni sam ne znaš zbog čega. Niti ćeš ikada saznati.
Pre neku noć čuo sam pesmu posvećenu osobi, koju sam poznavao. Rastrglo me je. Verovatno se svi tako osećaju kaji izgube nekog bitnog. 31. jula smo se probudili standardno kasno. Prva vest je bila da je umro Luis. Debeli, ćelavi, bradati, dobroćudni čikica, sa iskrenim očima i džezerskim glasom koji pršti. Čovek zbog koga je narodna muzika za mene imala smisao. Simbioza svega na jednom mestu. Nisam dostojan da komentarišem. Pevač čije pesme jedino znam. Zbog njegovih pesama sam išao u kafanu. Zbog Dunje i Mećave sam svirce plaćao. Čudno, jako čudno. Ljudi umiru dva puta. Prvi put kad se upokoje, a drugi kad zaboravimo na njih.
Autor: Z