Izletevši na trg, prvo što je ugledao bila je crkva, koja mu se istog časa učini kao jedino utočište. Kao da ga sam đavo goni, ulete kroz otvorene dveri. Unutra pusto beše, polumrak, žive duše nema, ako izuzmemo dremljivu staricu na uobičajenom prodajnom mestu. Ukopan, još se osvrćući iza sebe, mogao je u tišini hrama da čuje svoje sopstveno srce. Pošto je duboko uzdahnuo, prva misao ga skoli spasen sam. Utom je prišao starici, i kupio jednu sveću. Za sebe da upali. Zatim se uputio ka mestu gde se pale sveće. Spazi upaljenih nekoliko gore, kao i dole. Zastade na tren, ne mogavši da se seti, zaboravio je gde treba da zapali za žive. Okrete se ka starici, kad tamo, nje odjednom nema. Blokadu na stranu, spoljni pritisak sve osetniji. Dolaze. Nego reaguj! Nema kud, ili gore ili dole. U mahu odlučuje, pali sveću, i utiskuje je dole u pesak. Sa olakšanjem odahnu, teret mu sa srca spade.
Spasi mene od lukavago, i ne navodi me vo iskušenije.
Ali, čim mu je ruka posegla nadole, mora da je to bila ruka grešnika. Pa čak i da mu se ruka omakla, ili da je smetnuo usled zaborava, opet, zašto bi ga proganjao bilo ko i čekao izvan hrama njega bezgrešnog? I, ko su to pa oni? Čim ga jure, mora ipak da je nešto smrtno zgrešio. A, zašto? Jer, njega ne juri neko, već po svoj prilici, svi…
I šta uopšte traži unutra: trenutni spas za pravednika, oprost za grešnika ili nadu za pokajnika? Svejedno, ni tad se ne oseti na sigurnom. Elem, dilema ne prestaje.
Kao unezverena ličnost na freskama razlučiće sebe, ali malo sutra. A, sutra ne postoji. Sad ili nikad, jer oni su napolju, čekaju. A, ikone kao da je oblio hladan znoj kad naslutiše u njemu jezu. Spušta se kupola poput dlana, i, iz sve mrklije senke, čiji su prsti do tad ga kao kandže stezali, on se migolji… Noć ga sve manje oslobađa… ona ga predaje, izručuje, izdaje… da u snu se neko drugi, umesto njega raspne, okuje, pusti krv, potopi sve… i, na kraju se opije snomoricom, od koje mu neće biti ni traga ni glasa…
Toržestveno, on nasađen naopako, a nije slepi miš u ljudskoj močvari koja je zaptila svako zvono i praporac, nego pod temeljima, pod ponornicama, on kao šuplji višestoletni hrastov panj, zavidi ikonostasu, ili miri koju on ćuti, pa čak i strmoj nepresušnoj vrtači. Nasukan na obali Egejskog mora, on još uvek strepi u društvu duhogladnih gmizavaca, da ne probudi krvoločnost zmajeva protivu junaka pravih, da ne raskrinkaju njega kukavicu, što samo je znao zanavek i svugde da u tuđe gnezdo dušu nesmajnu svije.
– Još ste tu? – upita ga starica svećarka.
Pogružen ili osnažen sramotom, izlazi iz hrama. Nijednog prosjaka nema. Zima, košava i sreća cvokotava. Šešir mu sa glave odlete, ko da krila dobi, a iz njega ni cvonjka. Iako je prosjak zapravo, sada sebe vide sa spoljne strane, kroz bušne džepove, rite, prnje i gaće usrane. Tada shvati da on nije čoveku ravan, a kamoli da se kao pauk podvuče u crkvi pod tavan.
Stresu se po udaru zvona sa crkvenog tornja, iz usta mu izbi, a u ruci razabra samo neisčislivo čislo…
Branislav Jevtić