Dušan Đuša Vulićević rodom je Azanjac. Tamo je, kako se pretpostavlja rođen oko 1771. godine. Bio je smederevski vojvoda i imao je veoma značajnu ulogu u podizanju Prvog srpskog ustanka.
Mi danas, neretko, a sasvim pogrešno, istaknute ustanike doživljavamo kao ljude slabog materijalnog stanja, siromašne pobunjenike. Istina je sasvim drugačija. Vođe su, iz logičnih razloga bile osobe sa izvesnim imetkom.
Jer, bilo je potrebno da se uloži u tu borbu, nisu goloruki išli u okršaje, a takav kapital mahom su imali uspešni trgovci kakav je bio Đuša.
Kao ugledan čovek izabran je za vođu ustanika smederevske nahije. Iz izvora se može zaključiti da je sa Karađorđem bio blizak. Takođe, bio je veoma uspešan u svim opsadama i istakao se u sukobima sa Turcima što mu je podiglo ugled.
Na proleće 1804. kada su ustanici počeli pobunu, Đuša je sa jednim garnizonom ostao u Smederevu, da čuva ulaz u grad u kome su Turci bili zatvoreni.
Sklopljen je dogovor po kome je Turcima omogućeno da se sa porodicama povuku u tvrđavu i da ne ulaze u sukobe sa Srbima. Dogovor je bio i da Đuša bude upravnik smederevske nahije.
Ne zna se mnogo detalja o tome kako je tačno poginuo u oktobru naredne godine. U gradu je tada vladalo „primirije“, sa donekle neutralnom situacijom. Jedna je vlast postojala za Turke u tvrđavi, druga za Srbe.
Ali se raspoloženje promenilo posle uspeha ustanika u boju na Ivankovcu. To je izazvalo strah kod Turaka koji su počeli da se boje za svoj položaj.
O Đušinoj pogibiji, u svemu tome, postoje dve verzije. Po jednoj je to junačka smrt. Po drugoj, uludo izgubljen život.
Prva tvrdnja je da je Đuša mučki ubijen u sukobu sa Turcima koji su krenuli na Srbe. Druga da je Đuša, najverovatnije pripit, krenuo ka tvrđavi, što bi se danas reklo “da se nešto razjasni” sa Turcima.
Presrela ga je turska straža i upozorila da ne prelazi dogovorenu granicu. Došlo je do čarke i puškaranja. Đuša je stradao, kao i još dvojica momaka koji su bili sa njim, a jedan je ranjen.
Ta vest je veoma razbesnela Karađorđa i na kraju rezultirala oslobođenjem grada i odlaskom Turaka. On je odmah došao u Smederevo i držao pod opsadom tvrđavu posle čega su se Turci predali i otišli.
Đuša je prvo sahranjen u Krnjevu, a potom su njegovi ostaci preneti kod Pinosave, a u našem gradu je postavljena spomen ploča.
U nastavku je i ulica po njemu nazvana, a ima ih i u drugim mestima i gradovima, pa i srpskoj prestonici.
Nakon njegove smrti za smederevskog vođu izabran je njegov mlađi brat Vujica Vulićević, čovek čije postupke istorija opisuje na različite načine, ali je definitivno bio odgovoran za Karađorđevu smrt.
Koje su okolnosti do toga dovele, druga je (i duga) priča, ali je ostao upamćen kao ubica vožda.