Peđa Kojot
Utuci djete da ne bude Čovjek
Piše mi moj Mali Rođo sa Cetinja jedno Tužno Pismo jer mu je Lično poznato da Netrpim nepravdu i ljudsku Glupost ma je to Svemirska Sila i jošte se Niko Nije izborijo sa ljudsku Glupost i Zadrtost i još je ajnštajn to uvideo i reko da postoje samo dvije beskrajne stvari kao što je Glupost i svemir ali za svemir nije siguran al Moj mali Rođo misli da ja Još Mogu pa kaže Striko moj viđu li Kako ja ovdjeka Propadami trpim Nepravdu od Učiteljice koja nije pročitala ni gorski Vijenac a ja jesam ma ona misli da je Važno da turi Pomadu na lice i da se Natakne na štiklu I Šta ti ja Još Znam pa da bude viđenija od Velikoga njegoša na vr lovćena Jerbo je ona Učiteljica a ja sam ti Striko moj samo sitan stvor mučenik šestoga razreda osnovne škole na cetinju i napisa sam zadatak kako je Rečeno o jeseni na Cetinju i reko sam po duše suštu Istinu i ja sam Striko Moj još Mali za sabrana i izabrana Djela pa to učiteljica ne Vidi ona samo Vidi Jednu Stvar al to nije moj poso da Pričam i ja Znam šta je genitiv a ona Misli da je važnija Geni Talija sreća njena Jedina kad joj se Posreći a ja sam ti Striko pročita i Luču i gorski Vijenac i Ljude s Četiri prsta i Heroj na Magarcu a ona samo bleji u Farmu i Velikog Brata i mariju Šerifović i Danijela popovića i Mila ma ža mi je Mog Malog rođe upropastiće Ga škola načisto a tako je Mali pametan i Radan i Čestit i voli Knjigu ali Kaka vajda kad Mu je Učiteljica avetinja Za Tucana pa misi da je Mali zajebava kad u zadatak napiso Ko Pravi Muškarac sve što je Rečeno ka što je dolje Jesen na Cetinju Počela je jesen u našem gradu.
Umrlo je više ljudi, kao i u svakoj jeseni meni ih je žao, ali Živka Orlandiju baš i nije. On često kaže da tako mora i treba. A kad mu je brata majka gađala među rogove nije tako mislijo. Domaćice spremaju zimnicu. Ja sam srećan. Grad je pun lišća a tata kaže da bi smećari trebali da idu u kurac jer ovo već treća jesen kako ništa ne rade. Od ove jeseni nam strašno faljiva struje u kuću, pa mama kaže za elektrodistributere to su jedna govna, a nije tako mislila na tom načinu kada nam je kuća bila puna struje. Ove jeseni i ja sam kao i mnogi drugi zaljubio u istu curu. To je mala od pašenoga -Vera. Ja je zovem Vjera jer me stid da se odvajam od društva. I ove jeseni ptice su pošle na jugu. Rode i vrapci i slavuji su ostali. Meni ih je žao jer su one male i nezaštićene, pa bi ih mnogi mangupi mogli ubiti namrtvo. Đed kaže da su one ptičiji proletarijat, a nije tako mislio kad nam se roda posrala na fiću, pa je tata jurio do Špadijerskog vrha. Đed je tada slomio nogu, a tu rodu je ubio ujak Vlado dva dana poslije golijama rukama. On kaže da se branila ka čovjek. Meni je bilo žao a žao mi je i đeda koji je slomio nogu. Ali mi je žalije rodu jer je đed živ a roda ne, a mislim da bi rodi bilo milije da je ujak Vlado slomio nogu a da je ona ubila đeda pod Špadijerski vrh. Mada bi meni bilo mrznije. Ja isto mislim da bi najbolje da se ujak Vlado posra đedu na fiću i da ga je đed ubio sjekirom, ka što je htio babu jedan put, a da se roda ne miješa. To je radi toga što me ujak Vlado (rak ga izijo) šljepio u glavu kad sam prnuo pred direktorom Oboda pa ga je bilo stid od mene. Od kad je ubio rodu još mi je mrzniji. Brat od tetke mi Vojo je ka svake jeseni kupio petarde kod Paljevića u Donje Polje. Oni nemaju para za ljeb pa prodaju petarde. Meni ih je žao. Baba kaže da su dobri ljudi, a nije tako mislila kad su joj zapalili garažu đe je đed i njegovi penzioneri igra fircik u pare. Jesen mi je još draga radi strika Želja što dolazi sa broda. On je bogat čovjek i dosta je zgodan. Svaki put s broda dovede novu strinu, pa ode na brod. Poslije ih mi teško izbačimo iz kuće. Neđo kaže da te žene šiljemo kod njega jer mu ih je žao da se svade s majkom po vazdan. A nije tako mislio kad mu na kocku u pećinu pošle tri plate pa je ijo u našu kuću. Ne znam šta bi još pisa od jeseni. Još sem da je volim i njeni plodovi nama djeci daju vitamine da bi smo postali jaki. Radenčević Slaven VI 3 Ocjena: jedan (1) Komentar: Obrati pažnju na genitiv. Tema je promašena.
Autor: kojot