Ubrzo nakon osvajanja Smedereva velika vojska slila se u grad koji je bio važno raskršće za dalji transport vojske, naoružanja i ratnog materijala. Okupatori su ubrzo sproveli opsežne radove u Smederevu, kako bi osposobili pristanište i železničku stanicu za potrebe daljeg ratovanja u Srbiji. U Smederevu se od 30. oktobra do 13. novembra 1915. nalazio i štab grupe armija Makenzen. Sa znatno oštećene Vodene kule, koja se nalazila na ušću Jezave u Dunav, vijorila se nemačka zastava.
Već 1. januara 1916. komanda austrougarske vojske izdala je naredbu o obrazovanju Vojnog-generalnog guvernmana u Srbiji. Guvernman je obuhvatao grad Beograd i još dvanaest okruga, među kojima i smederevski. Teritorija Smederevskog okruga (nem. Kreis Smederevo) nije se razlikovala od one pre izbijanja rata, osim što je sedište premešteno u Smederevsku Palanku, gde je formirana Okružna komanda (Kreiskommando). Okrug je obuhvatao tri sreza, u kojima je bilo sedište sreskih i žandarmerijskih komandi: Smederevo (Bezirk Smederevo), zatim Smederevsku Palanku (Bezirk Palanka) i Veliko Orašje (Bezirk Veliko Orašje).
Promene koje je okupaciona vlast izvršila u privredi, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, obrazovanju domaćeg stanovništva i dr. zadirale su u sve sfere društvenog života stanovnika Srbije. Samo uz pomoć vojne i policijske sile većinsko srpsko stanovništvo i srpsko društvo bilo je u svakom pogledu potčinjavano manjinskom austrougarskom društvu. S obzirom na činjenicu da je okupatorski režim do tančina uređivao društveni život dekretima, a da potčinjenom srpskom stanovništvu nije ostavljana ni najmanja mogućnost učestvovanja u donošenju bilo kakve odluke od životnog značaja, onda trogodišnju okupaciju (1915–1918) možemo opisati kao (su)život po dekretu.
Ono što je svakako najteže pogađalo okupirano stanovništvo bila je glad. Okupaciona vlast je nemarom, nečinjenjem, pa čak svesnim i planskim onemogućavanjem snabdevanja, rekvizicijama i, naročito za gradsko stanovništvo, racionalisanjem količine hrane, pogoršavala već postojeće katastrofalno stanje.
Pored sveprisutnog straha od gladi, srpskim društvom pod okupacijom dominirao je strah od internacije. Neodređenost razloga za internaciju ostavljala je odrešene ruke okupatoru da proizvoljno i mimo svih međunarodnih konvencija sprovodi internaciju u skladu sa ranije pripremljenom agendom. U praksi se želelo da se iz okupiranih oblasti ukloni prvenstveno muško stanovništvo od 17 do 55 godina starosti. Ovo nije bila kaznena mera za prestupe, jer su prestupnici predavani sudovima i policiji, a mnogi su ubijani na licu mesta.
Tokom najmasovnijeg talasa interniranja (30. avgust – 10. novembar 1916.) iz Smederevskog sreza su internirana 1.503 lica, ali postoje opravdane indicije da je ovaj broj i veći. Internirci su bili stanovnici iz svih 25 opština Smederevskog sreza, najrazličitijih zanimanja i društvenog statusa, uzrasta od 14 do 70 godina.
Prema poimeničnom popisu, broj interniranih po opštinama je sledeći: Badljevica – 45, Binovac – 26, Drugovac – 54, Kolari – 59, Kulič – 13, Landol – 57, Lipe – 108, Lugavčina – 52, Mala Krsna – 20, Malo Orašje – 42, Mihajlovac – 134, Osipaonica – 240, Petrijevo – 52, Radinac – 76, Ralja – 39, Šalinac – 19, Seone – 16, Skobalj – 32, Suvodol – 9, Udovice – 66, Vodanj – 8, Vranovo – 13, Vrbovac – 34, Vučak – 24 i Smederevo – 211.
Na osnovu izvorne građe i sećanja preživelih, sa sigurnošću možemo reći da su uslovi života u većini logora u Austrougarskoj bili veoma teški, gotovo do nepodnošljivosti. Internirci su mučeni, izgladnjivani, primoravani na težak rad, uskraćivani za lekarsku negu i oštro kažnjavani.
Rat je proizveo veoma tešku demografsku situaciju u Smederevskom srezu. Komparacijom popisa stanovništva iz 1910. i 1916. dolazimo do sumorne slike: broj stanovnika sreza je sa 43.173 smanjen na 33.324 stanovnika. Daljom analizom ova dva popisa primećuje se da nedostaje čak 8.455, ili više od jedne trećine (37,2%) predratnog broja muškog stanovništva. O težini situacije govori podatak da je Smederevo, kao jedini grad u srezu, ratne 1916. imao 4.165, a najbrojnije selo u srezu – Osipaonica iste te godine 3.272 stanovnika.
Tokom okupacije prema pokorenom stanovništvu sprovođene su oštre mere represalija, kako bi se oštrim kaznama stanovništvo držalo u pokornosti. U mnogim mestima uzimani su taoci kao garant da će stanovništvo biti mirno i predati oružje.
Beskompromisno su se iskorišćavala privredna bogatstva. Odmah po uspostavljanju okupacije upotreba srpskog novca bila je zabranjena, a srpski dinar veštački devalviran za 50% realne vrednosti. Svaki aspekt privrednog života bio je uređivan naredbama: vojska preuzima najvažnija preduzeća, uvodi se monopol na najvažnije životne namirnice, zabranjuje se samovoljno klanje stoke, utvrđuju se mesta za meljavu žita i dr. Dodatnu teškoću predstavljalo je uvođenje prisilnog rada, kuluka. Osim građanstva, za teške radove naročito su korišćeni internirci u okviru „radnih četa“, kao i zarobljenici iz Antantinih zemalja (najviše iz Italije i Rusije).
Zdravstvene prilike u Smederevu bile su veoma loše. U gradovima Smederevskog okruga zabeleženi su slučajevi difterije, tifusa i groznice. Prema podacima iz poslednje ratne godine, u gradu su harale zarazne bolesti, posebno sifilis i triper, a manje malarija. Pri kraju rata pojavljuju se slučajevi smrti od gripa, tj. „španske groznice“.
Potvrda činjenice da su okupatori imali nameru da u Srbiji ostanu, bez obzira na buduće političko uređenje nakon završetka rata, jeste intenzivan propagandni i svaki drugi rad na promeni identiteta okupiranog stanovništva. U tom smislu vidimo čitav niz represivnih mera. Zabranjena su sva politička i druga građanska udruženja i ukinuta prava na zaposlenje eksponiranim članovima i aktivistima političkih partija koje su bile nosioci dotadašnje vlasti. Uvodi se latinica i guši ćirilica, a oficijelni diskurs se kroatizira. Nameću se nove forme obrazovanja, koje su politički i ideološki obojene. Okupaciona vlast je i promenom naziva ulica, trgova i zgrada nastojala da utiče na promenu svesti pokorenog stanovništva.
Za vreme trajanja okupacije Smederevo su posećivali najviši zvaničnici iz zemalja Centralnih sila. Smederevo je 1. januara 1916. bilo mesto važnog susreta vrhovnog komandanta svih operativnih snaga Carsko-kraljevske vojske, austrougarskog nadvojvode Fridriha i bugarskog kralja Ferdinanda I.
U Smederevo je 6. septembra 1918. doputovao i bavarski kralj Ludvig III. Osim najviših državnika, Smederevo su više puta posećivali i vojno-generalni guverneri: prvo guverner Johan grof Salis-Sevis, a onda i Adolf fon Remen, koji ga je zamenio na toj funkciji.
Tekst predstavlja izvod iz kataloga izložbe Smederevo u Velikom ratu koja će biti otvorena u Gradskoj galeriji savremene umetnosti Smederevo od 21. novembra do 21. decembra 2014.
Tekst predstavlja izvod iz kataloga izložbe Smederevo u Velikom ratu koja će biti otvorena u Gradskoj galeriji savremene umetnosti Smederevo od 21. novembra do 21. decembra 2014.
Autori: Miroslav Lazić i Marko Stefanović
Pogledati još:
U BOJ U BOJ!
U OSVIT RATA!
PORAZ I OKUPACIJA!
Izvor: SDCafe