U vreme kada je krivotvorenje i falsifikovanje istorije u punom zamahu, kao što se može videti na poslednjem primeru kada Hrvati dosledni u svojoj nezajažljivosti sad se navrzli da prisvoje i Miroslavljevo jevanđelje, u smederevskoj Narodnoj biblioteci udobno je našla svoj mir Danteova Božanstvena komedija iz 1544., i privlači svojom originalnošću mnoge svetske stručnjake, a posebno zbog ilustracija koje drugi očuvani primerci nemaju.
Međutim, malo ko zna da Smederevo odavno neguje „prepisivačke“ sklonosti i veštine, ali ne u pogrdnom kontekstu, već kao gore pomenuti učenjak i mnogi iz tadašnjeg doba i branše. Da ne kovitlamo stoleća, pa i milenijume ovom prilikom, valja pomenuti one poslednje pregalnike tog mukotrpnog posla i svojevrsne misije. Pustimo da počivaju u spokoju svojih nebeskih krasnopisa svi pređašnji kaligrafi, te zastanimo na uglu Ulice 16. oktobra i Dine Mančića, preko puta Zadužbine, gde se nalazila stara Štamparija. Tu su radili eceri iliti slovoslagači, odavno izumrla fela. Tog se posla retko ko prihvatao, ne samo zbog težine posla, nego i zbog kobnog uticaja olova na zdravlje zaposlenih. Osim knjigovezaca, svi koji su bdeli nad regalima, birkali iz pregradica pomična slova i tiskali ih u plitke sanduke, dobijali su redovno marendu u vidu ice mleka, koje je bilo prirodni antioksidant za organizam. A slova od olova su bila dopremana iz beogradskog BIGZ-a, u čijoj slovolivnici možemo samo zamisliti kakvo je vladalo zdravstveno stanje. Stara štamparija, koja je nastavila tehnike slovoslaganja od onih predratnih, od 1945. će menjati imena, ali ne i namenu. Purnjao je taj stari olovnomasni mlin, vremenu se nije davao. Tek kasnije će ona prestati sa radom, i odmeniti je nova štamparija u Ante Protića. Sedamdeset i osme to beše savremena gradnja, temelji takorekuć usidreni u ponornice smederevske. Osamdesete će početi sa radom, i polako potisnuti onu staru čaršijsku: gde naći ženu? Ako ne u Ukrasu a ono u štampariji kod Zadužbine. Oni stariji pamte barem iz priča prvi bioskop, upravo iza te nove štamparije: Zeleni venac, a koji je prikazivao pokretne slike još od trideset i šeste.
Mali vremeplov: slučajno prolazeći, naleteo sam jedared na vreću punu tih odlivaka olovnih slova, koje su mučeni slovoslagači pre uvođenja ofset i sito štampe, morali da ređaju, zbijaju fokusirani na svaki znak interpunkcije a kamoli slova da bi u toj kutiji (kako sam je ja zvao kao mališan), bili spremni za presu i prvi otisak, pred obaveznu kontrolu i zatim konačno štampanje u već zamišljeni tiraž. Iz vreće sam zahvatio koliko sam mogao tih olovnjaka (kako sam ih zvao), da bih se dosta dugo, za razliku od vršnjaka koji su se igrali sa olovnim vojnicima, ja igrao i kombinovao reči i rečenice pretvarajući se da sam vrhunski majstor slovoslagač. Vremenom nisam izgubio olovnjake niti interesovanje za njihovu svrhu, i nastavio sa tim, ali, naravno prateći tokove modernizacije. Usput su stare štamparije odmenile nove privatne, sa svim mogućim tehnološkim novitetima. Tako je i štamparija u Ante Protića nebrigom i nestručnošću rukovodstva jednostavno propala, i ostao je samo kostur zgrade, pa čak ni katanac. Priča kaže da su građevinci vajni loše odradili bazu, pa ionako ukopana po metra, još je toalet bio duplo niži tj. dublji. Otud tolike poplave čim vodostaj naraste, a zidovi dilatiraju po nekoj samo njima znanoj inerciji. Doći će i petooktobarska revolucija, i docnije privatizacija te se za tri groša prodade preduzeće nekome vlasti bliskom. 2002., pa još na treću, preuzeće je novi nepomenik i mašina primera radi koja je vredela 420.000DM, puta sve ostale u štampariji prodavane su u Grčkoj za po 50.000. Ta mala, mala, mala grupa tendera, uspela je sve da raskrčmi za čitavo bogatstvo a ulažući svega 10.000eu…
Sve je očerupano, i utičnice i prozori, pločice i klozetske šolje, ma ni za miševe nije ostalo. Za pauke i slepe miševe već je bio bogomdani prostor, kao što je ubrzo postalo stecište i lokalnih narkosa i đankoza. Rekoh pauci i slepi miševi, jer ko je lud da se nabode na neki zaraženi špric kojih je patos bio vršan, kao i praznih kutija i tabli jeftinih lekova za gradske vancage i prsotine. Njima ne bi smetala ona nekadašnja olovna isparenja, jer ih je to i održavalo u tom svom nebuloznom životu. Te opasne materije koje su nekoć izazivale trovanje teškim metalom poštene radnike, nimalo nisu nalik na olovne boje koje uznose današnje pisce poznatije kao skribomane, već naprotiv, njima se to živina para i te kako slagala sa horor ambijentom, onako bez struje kao u Resavskoj pećini, davno pre dolaska umnih ljudi. Ta špilja im je bila draža od bilo koje diskoteke, budžaka i kafanskih rupetina. Tek kada ih je policija razjurila, štamparija postade jedno skromno utočište za beskućnike pa i modernim rečnikom skvotere u pokušaju. I tu počinje naša priča.
Sve što je ostalo od opustošene štamparije skutrilo se gore na spratu, tamo do računovodstva u prostoriji sa memljivim registratorima, nikom potrebnim, i tu se nalazio i jedan umoljčani madrac. Zdanje, iako sve izvitoperenije, kakvo takvo, ali bilo je i više nego komforno za našega tragičara. Tu je sebi našao gnezdo od maslinovih grančica. Kao iz nekog duboreza sećanja ili baš zbog ambijenta, ukazaše mu se bez reda: naprsline, pukotine, trava, trnje, zvezde, sazvežđa, gušteri, šavovi, bore, ožiljci, opiljci, seizmografski grafikoni, EKG nalazi, hijeroglifi bez pitanja i odgovora goli prepleteni u neshvatljivim pozama, smotuljci pergamenata, evolute ptica u harmoničnoj geometriji, arabeske, ornamenti, filigrani, raskšća i bespuća, kuke, karakuke, svračije noge, sinapse na razvijenoj moždanoj planimetriji, nerazvijena kosmička sintaksa, zalutali kitnjasti cvećnjak nasuprot nezgrapnom fontu, partitura još neotkomponovana, DNK kolopleti, tetovaže ispod kože, gravire, šrafure, one-line drawings, chemtrails na dobrome putu kao i splet živaca… poput mandale.
Duh olovnjaka našem hobou, iliti skvoteru nije davao mira. Ređao mu je olovnim slovima poruku ispred nosa svake noći po ponoći, dok na njegovo zavijanje kao u paralelnom svetu, spolja se ne začu zavijanje sirena hitne pomoći. I kao i svaki sreski špijun a ne Vićentije, saznadoh da su ga sproveli u košulji s rukavima na leđa u stari dobri Kovin (jer ipak to nije Oaza Lazarević). Tamo je zaveden pod šifrom: neizlečiv slučaj. Nije delirijum tremens, niti halucinacije poznatoga repertoara, stoga on ubrzo biva otpušten, kao normalan.
Elem, u parku Tri Hronije, on i ja, nevažno kada, palim cigaretu, i prilazi mi evidentno neko ko nije grebator, ali sam prepoznao ko je. Iz moje paklice je izvukao jednu, oblizao, i zadenuo za uvce. To ne rade grebatori, već kojima će poslužiti kad ustreba. Ne pitavši, samo je dunuo u mesto gde će sesti na klupi do mene. Tada mi bi jasno, još jedna lujka u nizu (another nuts in the line). I, taman kad pomislih da je dibidus šano-dušo, ili bar jedan od tolikih smederevskih barona i patologija (kojim ne zna se broj), on otvori svoju prostu dušu.
Njegova fantazmagorija glasi, da je svojevremeno pohađao i završio ŠUP (Škola učenika u privredi), trogodišnji smer pri Tehničkoj školi, a zanat stakloduvača. Slušam ga, palim sledeću cigaretu, a njemu reči same naviru. Jednom mesečno odlazio je na praksu u fabriku stakla u Paraćinu. Stakloduvački zanat iz Paraćina je bio prestižan u Srbiji, i tamo se čak i dokazao kao jedan od najboljih. Na letovanje uzima sebi oduška i odlazi do Splita, i tamo, kako već biva, upoznaje mnoge barbe po kavanama. Upoznao je staroga domestika, uzgred, Talijana, vlasnika lokalne radionice staklamerije. Taj meštre je odmah prepoznao u njemu talenat, i bez uvijanja, smederevski đak ostade u tom ateljeu kao stakloduvač, a vremenom postade i on maestro za uvijanje staklenih duhotvorina. Nema potrebe da vam kažem da je paklica bila omalena, kada je priča poodmakla do njegove ljubavi tamošnje. O njoj tek. U međuvremenu, veli, da nije, bar sporadično navraćao Smederevu svome, ali… uvek ono, ali…
Kao i sada, tako i tada, nikada nije mogao da razume naš mentalitet. Radnici, a nekmoli majstori, nikada nisu kuburili sa kintom (ili što bi rekli Dalmatinci: šoldi). U tom Splitu gde je zaradio, osim šoldi, i hepatitis C, niko nije kukulelekao za pare. Vremenom se sve ređe vraćao, a samo zbog jedne stvari. Ovde, reče, majstori, za kojima plače svako domaćinstvo, ne da neće da rade, nego ne žele. Njima je lakše da zavide bilo kome kome se može da naizgled planduje, e da bi oni imali razlog i opravdanje za zlobu prema svima (koji oni nisu: a to su nesposobnjakovići, beskorisne mase i lezilebovići). Oni, veli dalje, dvadeset i devet dana bi voleli da šljokaju po bircuzima, premda su kao aksiom svoju branšu proglasili za nenadjebivu, i da po mesec dana treba čekati na njihov moleraj ili bilo koji mackeraj. A, ja, veli, mesec dana ne vidim bela dana, i obločem se samo za prestupni mesec, parafraziram. Te, kriv im je ovaj, onaj, a nikako onaj što ih je napravio, tako nakrivo nasađene. Dokaz, veli, a meni ponestalo duvana, ne da neće da rade, nego menjaju birtije, i svugde na recku se upisuju. Mržnja im iz krvavih i buljavih očiju izbija, ogrezlima u alkohol… A ja ga sa one klupe iz parka Tri Hronije, i dalje posmatram, pomalo mislima lutam, a pomalo gledam da maglu hvatam (jer tako nam se hoće, tako nam se može).
Jesam, u splitskom ateljeu boravio, život ostavio. I, upoznao, ne htede reći, jednu bezdušnu… Na toj klupi mi je rekao da li znam, šta je urna, sa pepelom. Naravno, rekoh; međutim, on reče da nije u pitanju nikakva vaza sa pepelom, nego lampa sa duhom. Kad pomislih da je red došao na tu ljubav njegovog života, i da će zapevati na sav glas neku poput: Kad rivom prođe šjora Mande… on pokuša da me vešto prevesla i promeni temu na to kako je navukao hepatitis C. Naime, luka kao luka, vrvela je kako od inostranih mornara, kojekakvih tovara, bila je krcata i heroinom i LSD-om. I tako on dobi hepatitis preko igle, a heroin mu se uselio u jetru kao zaštićeni i doživotni podstanar. Ergo, mene, eej, mene, da prevari ipak nije mogao, jer naravno da mi ni na kraj pameti nije bila tamo neka vaza, već njene ljubavi koje ni bokal nije uspeo da nadušak ispije, nego u providno staklo samo da zaptije.
Devedesetih se vraća iz Splita, kada su omraza i divljaštvo već kulminirali. Premešta alat i znanje u Smederevo. I gore pomenutu lampu. Zakupio je dućančić dimenzija tek 3×3. I da je hteo, kao što nije, za šegrta ne bi bilo mesta. Inventar je činio radni stočić, stolica i polica. Elem, na polici osim nekih njegovih minijatura od stakla, na vrhu gornje je stajala lampa izložena, nadohvat ruku, a opet tako udaljena… Ko god da je dolazio po poslu, svakome je baš ona privlačila pažnju. Zainteresovani, skoro hipnotisani nečim neobjašnjivim, nema ko nije poželeo tako čarobno izgledom umetničko delo. Pljuštale su i neverovatne novčane ponude, ali majstor je sve odbijao. Tu su navraćali mahom privrednici i kafedžije (i to sa svih strana, a ne samo iz Smedereva) da im izradi neonske reklame, upravo zbog toga što je pripadao izumirućem zanatu. Uočljiva je bila razlika onih serijskih industrijskih i ručnih nikad zastarevajućih neonskih reklama. Uprkos tome što je svak želeo kao neku vrstu antikviteta ili umetničkog dela za omiljeni kutak u kući, majstor je i dalje odolevao. U toj malenoj radnji, on je sve do kobne 2000., duvajući oblikovao slova, logoe i naručene mustre, sve dok nije dobio zahtevniju porudžbinu, tada dodade jači plamen brenerom, vatra oliza zidove, i dokači i vrh police; i lampa puče… I tada majstor zatvara dućan, prekida posao stakloduvača zanavek. Krhotine lampe završile su u prvoj kanti za smeće, ali otad duh ne prestaje da ga vija, proganja, i ne da mu mira. Postaje skitnica, rovareći po kontejnerima, i otud njegova silueta sve češće se ka štampariji viđa. Madrac mu je postao jedino utočište, u tom zdanju najviše nalik njegovoj praznini. Na klupi će mi još poveriti da mu se u večeri pred sirene za uzbunu (poput nekadašnjih šizela i mirela), duh obratio tako što je poređao olovnjake u onu istu kutiju… i, taman, kada sam očekivao da će mi odati šta je pisalo, kad on ustade sa klupe, i nesuvislo mrmljajući sebi u bradu ode u nepoznatom pravcu, kao stavljajući mi do znanja koliko život ima nepredvidive tokove, ili: čudni su putevi gospodnji; ali, najgore je u životu biti štamparska greška, erata.
Pošto je ubrzo otišao na onaj svet, kopkalo me je toliko da sam morao da potražim taj lokalčić, barem da raščistim da li je išta bilo od ovoga istina. Tada sam upitao vlasnika cvećare, da li pamti bivšeg gazdu. Gazda ko gazda, reče, bio pa otišao, ali ko god da je, nešto tu ima, čim mi je posao procvetao, a nema gde nisam pokušao.
Da li je ili nije, da li se duh u nekoj drugoj lampi krije?
Sedim na klupi kod Tri hronije, između dve fantazmagorije, kao olovni vojnik na meti duhova prolupale štamparije.
Branislav Jevtić
2 comments
Bane..komplimenti.
Жал ми што не прочитах име човека али ето, оплемени и осветли сећање на занимљив и вредан сећања живот почившег анонимуса! Као да се играш Бога.
Или си просто Човек који се не игра?
Наклон