SDCafe.rs: Ko Vam je nadenuo nadimak Boda?
To me niko nije pitao! Ja mislim da su roditelji jer smo imali jednog rođaka koga su zvali Boda, i onda po njemu i mene tako nazvali… A pošto sam kao klinac bio štrkljast, drugari su me ponekad zvali Boda-roda, ali je Boda uglavnom ostalo jer je kratko i zgodno…
SDCafe.rs: Rodjeni ste u drugoj polovini prošlog veka, kakvo je to vreme bilo?
Fenomenalno. Ja sam rođen na stogodišnjicu rođenja Tesle, što nema neke bitne veze sa mnom ali je zanimljivo… Još neke značajne stvari su se desile te 1956. godine. Na primer, ljudi su ušli u neke pare, u neke kredite, pa je život ovde počeo da biva takav da ga ljudi dan-danas sa setom prizivaju. Jer, tada se manje radilo a imalo se sve više i više. Imalo se… To se sada nekako drugačije razume i podrazumeva. U stvari, neke pare koje smo mi u kući imali bile su one koje sam “zaradio” kada sam sa ocem igrao italijansku sportsku prognozu. Ja sam procenio da pobediti “Gudineze”, imali smo jedanaesticu i dobili smo prvi neki novac. Druge godine mog igranja dobili smo trista šezdeset i nešto hiljada dinara što je tada bilo užasno mnogo para. Cela porodica je išla dvadeset dana u Rovinj, na letovanje, kupili smo nameštaj, Ljuban je kupio prvu harmoniku i tako počeo da svira i da se bavi muzikom, i još neke stvari smo razrešili… Tako su to bile ozbiljne pare… Ali, i vreme je bilo lepo. Mirnije, romantičnije… Bilo je manje ovih gluposti koje upropašćavaju svakodnevicu… Bilo je i manje ovih elektronskih sprava koje od ljudi stvaraju potrošače… Mi smo sve morali da izmislimo… Pucali smo karabitom, sećaju se stariji toga… Kod Železničke stanice pokupimo karabit, nađemo konzervu, probušimo rupicu, zapljunemo karabit, poklopimo i zapušimo rupicu, malo sačekamo pa onda prinesemo upaljenu šibicu… Kada to rokne… Bilo je i razbijenih glava… Pucali smo i prangijama koje smo punili sumporom i šalitrom… Sve igračke smo sami sebi pravili. U to vreme je još uvek bilo recidiva onih krpenjača, a ko dobije pravu loptu – to je bila velika premija… Igrali smo se kauboja i indijanaca u staroj zgradi Jadrana, to je bila neka ruševina, pa onda išli u Tvrđavu, pravili luk i strele… Svašta smo radili… Sećam se da se tada pojavio i prvi privatni bioskop, doduše ne javno. Pokojni Saša Dečako je živeo u istoj zgradu kojoj sam živeo i ja, i on je imao tu aparaturu i projektor pa smo puštali filmove… Za nas su bili uobičajeni filmovi a za njih, starije, bile su neke posebne projekcije. Tek kasnije sam shvatio koje…
SDCafe.rs: Da li je istina da ste redovno I jako kreativno kad god vam se ukaže prilika zaobilazili školu i školske obaveze i ne baš mirisali udžbenike?
Jeste… Nisam ja… Ja sam imao jedan slobodan stav prema pohađanju škole, što, naravno, ne isključuje uvažavanje njene važnosti. Ja sam se školovao na jedan drugojačiji način, i, na svu sreću, mi smo imali profesore sa kojima je bilo dovoljno da se viditi pet-šest puta na času i, ako želite, nešto od njih prihvatite i naučite. Inače, dosta polažem na samoobrazovanje, jer sam veoma radoznao… Na sreću, moj mozak funkcioniše kao sunđer tako da sam skupljao sve informacije. Bilo šta da čujem on to negde smesti i kada zatreba on ga prepozna i upotrebi. Nikada nisam nešto sistematski radio niti se mnogo pripremao za određene stvari. Meni je sve to nekako išlo usput. Nisam morao mnogo da se trudim, išlo mi je i ja sam to koristio.
SDCafe.rs: Sećate li se trenutka kada ste shvatili da je gluma definitivno prava stvar za Vas?
Pa, sećam se… To je bilo po povratku na Akademiju. Sve do tada gluma je meni bila vrlo bitna i važna, i ja sam u tome uživao, ali nisam mislio da će mi to biti i životni poziv, da ću od toga živeti… Kada sam primljen, na Akademiji sam proveo sedam dana, video da se to razlikuje od mog života bez strogih obaveza, i otišao… Jer, mislio sam da ću se glumom večito zabavljati, što je verovatno bolja varijanta, ali zbog okolnosti koje su nametale potrebu da se odlučim za nešto u životu, ja sam se odlučio za glumu, vratio se na Akademiju i… Valjda to i nije ispalo loše…
SDCafe.rs: Igrali ste ogroman broj kultnih likova, imate li omilljeni?
Ne vezujem se ja tako… Možda zvuči uobičajeno, ali meni su svi likovi koje sam igrao, dragi… Ne znam… Možda bih se najpre setio onog u filmu “Normalni ljudi”, možda u filmu “Made in YU”, u pozorišnoj predstavi “Bure baruta”… A od dečjih predstava volim sve likove koje sam radio, prvo u Pozorištu “Boško Buha”, a sada i u ovim privatnim vodama naše “Dečje Zemlje”…
SDCafe.rs: Skoro da ne postoji pozorište u kom niste igrali, ali saznali smo nešto što malo ljudi zna, da ste jednom u isto vreme igrali dve predstave u dva različita pozorišta. Kako ste to izveli?
Pa, izveo sam to… Ne znam… U stvari, uspeo sam zahvaljujući mom kumu Neši Nenadoviću koji se tu našao da me vozi, inaće bih teško to izveo sam… Sve se dogodilo tako što su mi u dva pozorišta, čiji nisam bio stalni član, bile zakazane predstave u isto vreme. Ja sam rešenje ostavio za poslednji dan, naravno, jer sam očekivao da će to nekako samo da se reši, da će sekretari pozorišta ukapirati šta su napravili… Nije se rešilo, pa je odluka bila na meni. Prvo sam, negde oko pet popodne, hteo da otkažem obe predstave, da nikoga ne bih uvredio, a onda sam ukapairao da je zbog scenosleda možda i moguće da se igraju obe pa sam neke scene malo pomerio, jedna predstava je počela malo kasnije, na jednoj se nisam klanjao, tako da je na kraju sve ispalo kako treba. Meni je bilo vrlo uzbudljivo i zanimljivo dok je trajalo, ali kada sam shvatio šta je sve moglo da se desi to me je, onako… malo smorilo, ali… Dobro… Ne bih to više radio u životu…
SDCafe.rs: Sa Vašim prijateljem iz detinjstva Jocom Tišmom radite na projektu Dečja zemlja, kako ste zadovoljni razvojem celokupne priče i kako deca reaguju kad Vas prepoznaju?
Pa, kada se desi da me prepoznaju, deca super reaguju. A Joca i ja se znamo punih četrdeset godina, tako da tu više ne treba mnogo ni da pričamo… Sve se tako odvija da se mnoge stvari podrazumevaju, razumemo se, dobro sarađujemo i onda nema nikakvih problema… “Dečja Zemlja” je naše privatno putujuće pozorištance sa kojim, evo, osam godina putujemo Srbijom… Raditi sa decom i za decu poseban je osećaj. Nije stvar u tome samo da ih zabavite već da ih nečemu i naučite. Joca to ume da napiše, ja da otpevam, a obojica smo sačuvali dovoljno detinjstva u sebi da još uvek umemo i da se igramo, i onda to funkcioniše na radost svih. Deca su radoznala, ponekad i bučna, nestašna i nestrpljiva i ni po čemu se ne razlikuju od nas kada smo bili deca. Samo što odrasli to umeju da zaborave. Zato imam strpljenja sa njima, jedino mi, posle ovoliko godina, sve manje prija kada veliki broj dece traži autogram, pa svako želi da bude prvi… To me baš smara…
SDCafe.rs: Pre tri godine ste nas, koncertom grupe Ops, nakratko vratili u sedamdesete. Koliko je muzika važna u vašem životu?
Muzika mi je, čini mi se, važnija od glume, verovatno zbog toga što sam pored Ljubana, uz muziku odrastao. Gitaru sam naučio da sviram tako što sam koristio retke prilike kada Ljuban nije kod kuće da uzmem njegovu gitaru i po sluhu otkrivam akorde. Ali, pošto sam levak, nisam mogao da premeštam žice već sam gitaru jednostavno okretao tako da su moji hvatovi i akordi naopaki… A taj koncert Opsa je nama mnogo značio, a verujem u Smederevcima. Posvetili smo ga našem gitaristi Gaciju koji je, od raspada benda, najviše želeo da napravimo taj retrospektivni koncert ali, na žalost, nije to doživeo. Joca i ja smo imali nameru da od snimljenog materijala napravimo i dokumentarno-igrani film u kome bismo, kroz priču o Opsu ispričali i priču o onom specifičnom duhu Smedereva uz koji smo odrastali, a koji danas nestaje sa ljudima koji nas napuštaju. Otišao je Janja, otišao je Čubi, evo, otišao je i Doca koji je bio jedan od osnivača grupe Ops… Od tadašnjeg gradonačelnika smo dobili i obećanje da će nam grad finansijski pomoći, ali je sve ostalo na praznom obećanju. Nadam se da ćemo, ako ne za film, skupiti novac bar za jedan dokumentarni DVD. Tek tada će priča o Opsu biti završena… U međuvremenu smo snimili dva CD-a za decu – “Da l’ bi bilo fino” i “Ko se peva, taj se voli”, a u planu je i novi muzički projekat Le Chansone Primitif. On će biti za naše vršnjake, ali da ne malerišemo, detaljnije ćemo pričati kada dođe vreme.
SDCafe.rs: Da li više volite Savu, pored koje trenutno živite ili Dunav kraj kog ste odrasli?
Volim i Dunav i Savu… Sava mi je sada, trenutno, nešto bliža i, možda, uređenije… Može lepo da se šeta, ima finih stvari i na Novom Beogradu gde živim, i na Zemunskom keju, ali, na kraju, pored Dunava sam rastao tako da su mi obe reke bliske.
SDCafe.rs : Kakvo ste detinjstvo imali u Smederevu? Ispričajte nam neku anegdotu.
Detinjstvo je bilo fenomenalno tako da iz njega i te rane mladosti i danas crpim i energiju i inspiraciju. Anegdotu… Šta znam… Sećam se, kao, verovatno, i većina Srba, jednih batina. Ja sam ih dobio od mame. U velikim gradovima su se, u to vreme, deca kešala na tramvaje, a mi u Smederevu na kola sa konjskom zapregom… Par puta mi je bila skrenuta pažnja, pošto su deca padala i povređivala se, da to ne radim. Naravno, ja sam bio uporan a moja majka žena od reči, pa kada me je jednom videla da to radim skinula me sa kola i… Ostalo je sećanje…
SDCafe.rs: Kad neko pomene Smederevo šta Vam prvo prostruji kroz glavu a šta kroz srce?
Kroz glavu mi prođe da mi je užasno žao što se stvari u tom, još uvek mom gradu, ali i u celoj zemjlji, odvijaju ovako kako se odvijaju… Žao mi je što onaj specifični duh koji je Smederevo imalo u veme moje mladosti, nestaje. Nije to samo plod neke sete, nekih uspomena… Realno, ljudi su ranije bili daleko kreativniji, a danas je toga sve manje… Mnogi ljudi ne pokazuju nikakav interes za razvoj grada, potencijal koji Smederevo ima i u privrednom, i u turisatičkom, i u kulturnom smisli ne prepoznaju na pravi način. Voće, na primer… Smederevo važi za voćarski kraj, čak je, čujem, smišljen nekakav brend smederevsko voće… Očigledno da oni koji su to smilili ne znaju šta znači reč brend, jer da je drugačije on bi i zaživeo… Ovako, korišćen je, očigledno, za internu upotrebu tako da nije opstao… Ili Tvrđava… O njoj svi govore, ali tek se povremeno u njoj nešto dogodi… Ja sam proputovao celu Srbiju, igrao na raznim mestima, i tvrdim da takvog prostora nema nigde. Beogradski Kalemegdan, novosadski Petrovaradin ili niška Tvrđava sasvim su drugačiji prostori… Naša Tvrđava može da ima kulturni život i trajanje tokom cele godine, samo treba pozvati prave ljude. Smederevo i njih ima, ali očigledno nisu prepoznati ili su iz ko zna kojih razloga, svakako ne kreativnih, skrajnuti iz kulturnog života grada. Neki drugi su se, očigledno, predali tom novom političkom razmišljanju pa su se ili utopili u to ili poptpuno povukli i grad prepustili prosečnima. Dobijam utisak da ljudi troše svoj život samo da bi ga potrošili, i kao da se nadaju da će ga što pre potrošiti, da se više ne muče. A kada bi se malo angažovali moglo bi da bude i drugačije.
A kroz Srce… Naravno, uvek mi je drago kada dođem jer se jave razne asocijacije i sećanja, i ona lepa ali i ona manje lepa, sećanja na ljude kojih više nema, na drage i važne ljude koji su svojim životom i onim što su radili činili da Smederevo ima svoj duh… Ali, eto, to je tako…
SDCafe.rs: Koliko često dolazite u Smederevo?
Sve ređe, i ne onako često koliko želim. Posao mi to određuje. I, uglavnom su to privatne posete prijateljima ili kumovima, ređe se viđamo u gradu, mada uvek primetim ako je nešto novo izgrađeno… Ili srušeno… Češće idem kod tasta na plac i tamo sa porodicom lepo provodimo vreme…
SDCafe.rs: Šta Vam najviše smeta u Smederevu, šta bi ste promenili da ste u mogućnosti?
Teško da ja išta mogu da promenim, a imalo bi toga… Da imam neku neverovatnu moć, probao bih da promenim odnos ljudi prema svom gradu. Da ljudi shvate da niko ništa neće uraditi za njihovo dobro ako se sami ne potrude… Nešto smo Joca i pokušali. Letos smo ponudili ljudima u gradskoj upravi projekat Dečje Zemlje. Hteli smo da u napuštenoj i zapuštenoj sali nekadašnjeg Bioskopa “Svetlost” napravimo za početak pozorišnu igranicu, potom i dečju pozorišnu scenu koja bi trebalo da preraste u nekakav dečji kulturni centar… Projekat od pet strana dobio je odgovor u pet redova – da sala nema tehničke uslove… Mi smo se nadali bar razgovoru jer se tehnički uslovi mogu stvoriti relativno lako. Na našu žalost, ideja očigledno nije prepoznata… I, eto nas na početku – teško da ja išta mogu da promenim ako ljudi sami to ne žele.
SDCafe.rs: Da li i u kojoj meri koristite internet i ostale tehnološke naprave?
Na žalost, meni posao i vreme ne dozvoljava da ih koristim više od onoga što mi treba za osnovu komunikaciju. Mobilni telefon je, naravno, nešto bez čega se ne može, ne samo zbog komunikacije već i zbog informacija koje se mogu dobiti kada ne uspem da pročitam novine, a u njemu imam i svoju kancelariju i sekretaricu… Evo, ovaj telefon koji imam može da napravi i odlične fotografije… I to je to. Uz kompjuter sam retko jer sam i kod kuće retko… Doduše, naučio sam ono najosnovnije – da primim meil, da koristim skajp kako bih se video sa mlađom ćerkom koja igra odbojku u Švajcarskoj, ili sa starijom koja se osamostalila, doduše u Beogradu, ali i nju posao kojim se bavi često odvaja od nas… U suštini, koristim ih onoliko koliko su mi potrebne. Najosnovnije.