Selo Skobalj je nastalo u davna vremena, onda kada su Jezava i Konjska imale ribom bogatu vodu. Pretpostavlja se da otuda potiče i naziv mesta, po istoimenoj ribi skobalj koje je, kako se smatra, bilo u izobilju.
Kraj turske vladavine je period u kome su prvi meštani ovde napravili ognjišta. U početku, bile su 44 kuće. Već u narednom veku, a pre oko stotinu godina, imalo je 311 kuća sa 1666 stanovnika.
Skobalj je jedno malo, ali vrlo lepo selo u moravskom kraju, nalazi se između Osipaonice i Male Krsne. Nema mnogo stanovnika, reč je o oko 1500 ljudi u 500 domaćinstava. Dakle, nema nas mnogo, ali važi za lepo mesto gde su dobri, pošteni, fini i topli ljudi – kaže dr Dragan Stevanović, rodom Skobaljac.
“Skobaljci imaju iste osobine okolnih mesta. Rad im je svršen na vreme, a plodna zemlja nagrađuje obilato. Društveni život je razvijen, kafane su dobro posećene pa često karta pljušti ceo dan. Imaju narodnu knjižnicu i čitaonicu sa 282 dela, 65 redovnih članova i jednog utemeljivača.
Knjižnica nosi naziv Knjižnica i čitaonica Staniše Adamovića, dobrotvora, koji joj je testamentom ostavio znatan novac. Postoji pevačka družina sa 35 članova, streljačka sa 31 članom i društvo “Knjeginje Ljubice” sa 41 članicom” – to je, između ostalog, napisao Milivoj Gavrilović u knjizi Smederevsko pomoravlje iz 1930. godine.
Istorija školstva u Skobalju je, kako se takođe iz te publikacije saznaje, veoma duga – škola i crkva datiraju iz 1862. godine.
Tradicija školstva u Skobalju je izuzetno duga, retka su takva mesta i mislim da je škola jedna od najstarijih u ovom kraju. Jedna od stvari koja nam nedostaje je vrtić, izgradnja je privedena kraju i verujem da će sledeće godine biti otvoren. Takođe, u planu je i otvaranje apoteke jer nam to u selu nedostaje.
Od ostalih stvari, uglavnom imamo sve što je potrebno, više prodavnica, crkvu koja je obeležila 140 godina postojanja, fudbalski klub, aktiv žena i KUD, lovačko društvo, ribolovačko društvo… Park je u centru sela, tu je i spomenik palim borcima koji je podignut 1953. godine, a ima još nekoliko manjih parkova za decu na različitim mestima – dodaje Stevanović.
Mnogi meštani su napravili velike uspehe, ima ih više među visokoobrazovanim, ostvarenim ljudima sa karijerama. Najširoj javnosti pak svakako je, sticajem okolnosti, najpoznatija Dafina Milanović, vlasnica Dafiment banke.
Ranije su se Skobaljci mnogo više bavili poljoprivredom, to je bila glavna delatnost. Dosta je bilo zastupljeno stočarstvo, ali je sada stočni fond znatno smanjen, napominje Stevanović.
Većina mladih je počela da radi u fabrikama u Smederevu, a manji broj ljudi je ostao da se bavi poljoprivredom kao osnovnom delatnošću. Dosta ih radi kombinovano – imaju poslove i radna mesta, ali obrađuju manje površine za sopstvene potrebe.
Skobalj ima divan položaj pored Morave, oranice su fantastične, zemlja je odlična, uglavnom se bave ratarstvom: kukuruz, pšenica, suncokret. Ono što mi je drago, nema jedan ar da nije obrađen. Izdvojilo se nekoliko mladih, dobrih poljoprivrednih proizvođača.
Kada je, pre nekoliko godina bilo osnivanje zadruga širom zemlje, mi smo jednu osnovali u Skobalju. Smederevo važi za razvijenu opštinu pa sada teško dolazimo do sredstava. Svojevremeno smo aplicirali za preradne kapacitete jer je to ono što nam najviše treba.
Pokušavali smo, ali nismo uspeli da napravimo takav preradni kapacitet. Nadam se da će neko shvatiti da je to važno. Ima dosta mladih zadrugara, za njih bi to bila šansa, roba prvog kvaliteta je za tržište, ali i roba drugog kvaliteta ima svoju cenu ako se preradi umesto da se baci.
U mojoj zadruzi ima mladih koji se bave povrtarstvom i za sada ne odustaju, dosta su ušli u tu materiju… Ali, najveći deo je za ratarstvo. Svima njima je potrebno da se stvori ekonomski moment, da država zaštiti svog proizvođača.
Da farmer zna šta radi i koji će rezultat imati. Dakle, ovde se najviše uzgaja pšenica, kukuruz, suncokret. Stočarstvo je vrlo malo zastupljeno. Pre 20 godina imali smo otkup mleka, bilo je preko dve i po tone. I danas imamo otkup, ali nema više od 80 litara mleka. Ima jedan mladi proizvođač i to je sve.
Rasno govedarstvo je otišlo u kolaps, svinjastvo je vrlo malo zastupljeno, tu mora da se stavi akcenat. Skobalj je bio poznat po proizvodnji mesa, nekad se ovde tovarilo za MIP, bili su redovi. Ali finansijaksa motivacija je najvažnija, možda bi se nekim ozbiljnijim ulaganjima sprečio odlazak ljudi sa sela – kaže Aleksandar Ilić, predsednik Saveza MZ i direktor zadruge Agrar polet.
Međutim, kako dodaje, ima dosta primera da su se meštani koji su radili i živeli u Italiji vratili u selo jer “ruže više ne cvetaju u Evropi”, pa su odlučili da ovde pokrenu neki svoj biznis, a mladi iz tih porodica se uključuju u društvene aktivnosti što je, poručuje naš sagovornik, veoma lepo i važno.
Ilić je takođe na čelu Fudbalskog kluba Skobalj, a ranije je u selu postojao pod nazivom Proleter. Skobaljci su bili u raznim kategorijama takmičenja, ali nije to ono što je važno, koliko je značajno da mladi imaju mogućnost da se bave sportom, da se nedeljom okupe i druže, pa se nada da će i roditelji podsticati decu da se bave fizičkim aktivnostima.
A kada je već o aktivnostima reč, pored Kulturno umetničkog društva “Branislav Nušić, izuzetno je aktivna Sekcija žena po kojoj je selo naročito prepoznatljivo.
Njihov rad počiva na dugoj tradiciji – prvu sekciju žena osnovale su prosvetne radnice 1974. godine, Milica Marjanović nastavnica likovnog i Ljiljana Todorović nastavnica francuskog jezika. One su okupljale žene kako bi organizovale izradu ručnih radova i rukotvorina.
Prosvetni kadar je bio uključen u rad sa ženama iz Skobalja, imali su razne radionice, tu su žene dobijale diplome sa kojima su mogle da se zaposle u tadašnjim tekstilnim firmamma kao što su Ukras, Ćeba, neke su i u penziju otišle na taj način.
To je tada bilo jedino seosko udruženje žena. Kasnije se to proširilo po drugim mestima, ali je kod nas bilo udarno. Neko vreme je došlo do zastoja, da bi mi 2006. ponovo oživeli aktiv – priča Zorica Arsenijević iz Sekcije žena Skobalj.
Njih, ima apsolutno svuda – vredne su pa stižu na brojna mesta bilo da je reč o dešavanjima u gradu, našim drugim selima ili u gradovima i mestima širom zemlje. Svuda ostvaruju zapažene rezultate i meštane i meštanke često obraduju i učine ponosnim nekom nagradom ili priznanjem.
Poznate smo po mnogo čemu, dekupažu, proizvodnji slatka, džemova, svaka je žena sposobna za nešto, neka veze, druga plete, neka pravi zimnicu. Mi smo jedan veliki, uigran tim, složne smo jer sloga kuću gradi. Da nije mesne zajednice i podrške lokalne samouprave, mi ne bismo ostvarivali takve rezultate.
Imamo 27 članica, među njima mlađe, radno angažovane žene koje ne mogu baš svuda sa nama da stignu, ali svaka može tokom vikenda da se uključi, da idu na manifestacije, da upoznaju druga udruženja u Srbiji. Upućujemo ih u sve u to kako se radi, da bi mogle jednoga dana na nastave našim putem.
Naše žene su uključene u sve akcije, radne, humanitarne, akcije čišćenja sela s proleća, svuda gde god smo potrebne. Tu smo da čuvamo tradiciju i kulturnu baštinu našeg sela, ne dozvoljavamo da se to ugasi.
Uključujemo se u rad škole, sa decom mnogo radimo, imamo osmomartovsku izložbu dečijih i ručnih radova, to je manifestacija koju naš aktiv organizuje tradicionalno – objašnjava Zorica Arsenijević.
Kako dodaje, interesovanje je veliko za njihove proizvode, sve je domaće, iz prve ruke – od voća i povrća koje imaju u svojim baštama. U svakoj je tegli ili flaši, rezultat njihovog rada opisao “pun krug” – od negovanja biljke, branja plodova, obrade i pripreme po starim receptima do pakovanja…
Ukusi moravske trpeze kao i autentičan ambijent dočekaće i posetioce “Skobaljskih konaka”. To je prvo i na žalost još uvek jedino seosko turističko gazdinstvo u čitavom Podunavskom okrugu.
Počelo je 1996. kada smo imali ideju da se jednog dana vratimo ovde i napravimo nešto što će biti prepoznatljivo za nas i za selo. Bilo bi dobro da je u selima više takvih gazdinstava, sve se više smeštajnih kapaciteta traži za one koji bi svratili u prolazu ili žele nekoliko dana da se zadrže u našem okrugu.
Ovde je moja dedovina. Imali smo imanje, za početak smo napravili jedan ugostiteljski objekat, onda i smeštajne kapacitete , sada smo ih kategorisali i funkcionišemo kao prenoćište i restoran nacionalne kuhinje. Nastojimo da naša ponuda bude kvalitetna, da se ne brukamo ni mi ni selo.
Tipično za našu kuhinju je sve što nudimo, a nama je ideja, s obzirom na to da je Skobalj nekada bio na tri reke, da ribu prodajemo kao neki brend sela, odnosno da ponudimo ribu skobalj u Skobalju.
Ovo je porodični biznis, srećan sam što imam dva sina koji su uključeni, supruga takođe, moja majka je sa nama i daje nam podršku. Nema tu brze zarade, ali je zaista zadovoljstvo raditi tako nešto – kaže Goran Jovanović, vlasnik “Skobaljskih konaka”.
Da bi mladi ostali na selu potrebno je, slažu se svi naši sagovornici, stvoriti makar približne uslove života onima u gradu.
U Skobalju već ima mnogo toga neophodnog, ali naravno, ima i onoga što se može uraditi kako bi svakodnevica svima bila lakša, a društveni život ispunjeniji. Jer ko je na selu rođen, on selo i taj, poseban način života najviše voli, poručuju Skobaljci i Skobaljke.
Pogledajte video o Skobalju:
* Projekat Naše selo-naši ljudi je sufinansiran iz budžeta Grada Smedereva.
Stavovi izneti u medijskom sadržaju ne izražavaju stavove sufinansijera.