Ulica Miloša Velikog je jedna od najstarijih ulica u gradu i svoje ime nikada nije menjala. Ona polazi od zgrade Gimnazije u ulici Slobode i odlazi prema nekadašnjim „Baba Jokinoj“ kafani i reci Jezavi, do starog drvenog mosta, koji je u drugoj polovini 60-tih godina zatrpan.
Preko njega se prelazilo do sadašnjeg betonskog mosta (jedini preostali od sedam na gradskom području), da bi se dalje odlazilo u Godomin, Rafineriju i fabrike Metalor („Milan Blagojević“), Fagram…
Od najznačajnijih objekata/zgrada u toj ulici navode se sledeće: levo – Čupićeva kuća broj 1, (ex ATD dispanzer, nakon nacionalizacije), prva Muzička škola „Kosta Manojlović“ (u narodu – „Kifla“), Todorova pekara, Rajićev dućan, kuća Panića; desno – kuća Gordane Bisenić, Narodna Milicija (sada Muzička škola), niz zanatskih radnji, Otkupna stanica „Zadrugar“, Pantina zgrada i pekara, berbernica Dimitrija Panića, i pri kraju, čuvena „Baba Jokina“ kafana!
U posleratnom vremenu, a i ranije „iz preka“ bilo je tipsko rešenje izloga većine pekara u Srbiji, pa i u Smederevu. Kuće ili zgrade, u kojima su bile pekare, imale su izloge u kojima se mogao videti (gledati) asortiman hleba i drugog peciva konkretne radnje, pa i u Pantinoj pekari.
Već navedeni drveni most je bio u nivou ulice Miloša Velikog, u nastavku i sadašnjeg pružnog prelaza, ispred fabrike „Heroj Srba“ (danas „Želvoz“) i vodio je na drugu stranu kopna, koje je ustvari bilo ostrvo.
Drveni most, koji kažu da krije neke tajne, pružao se delimično dužinom sadašnjeg nadvožnjaka. Tadašnje kopno – ostrvo, delilo je staro i novo korito Jezave. Na tom kopnu živela je familija Nestora Maksimovića, a tu se nalazila i gradska Klanica. Jedno vreme, 60-tih godina XX veka, tu su bile i neke zanatske radionice.
Godina 1953. jako je karakteričtična za Smederevo. Te godine izašao je i prvi broj gradske novine „Naš glas“, otvoreno je prvo obdanište, a osnovan je i prvi Košarkaški klub „Metalac“.
Tada je grad Smederevo imao je 18.328 stanovnika!
Smederevo je bilo malo, lepo, bezbedno, kulturno, prosperitetno i srećno mesto. Imalo je dva bioskopa i profesionalno pozorište.
Sport je bio veoma razvijen. Upražnjavali su se svi sportovi, pa čak i vaterpolo! Imalo je lepe i pune kafane. Manifestaciju „Smederevsku jesen“, koja se onda zvala „Smedreveska revija“. Živelo je mirno i srećno. U posleratnom Smederevu i pre toga, bilo je 27 javnih česama (pumpa-šmrk) sa zdravom mineralnom i delimično termalnom vodom, pa smo samo nju pili, a naše majke sa njom kuvale jela.
Gradsko Komunalno preduzeće je 1965. godine srušilo, ili zatrpalo te javne česme, jer je to bila besplatna voda, kako bi ono moglo da naplaćuje svoju „vodovodnu“ vodu.
Verovatno po zadatku, neposredno posle Drugog svetskog rata, dr B. M. Čampar došao je u Smederevo i radio u Bolnici kao lekar – hirurg. Imao je suprugu, dr Nataliju, sa kojom je dobio četvoricu sinova; Vukašin (1931.), Milutin (1933.), Bogoljub (1934.) i Zoran (1937.).
Važno je navesti da su braća Bogoljub i Zoran bili odlični plivači i članovi Plivačkog i Vaterolo kluba „Smederevo“, osnovanog daleke 1956. godine.
Naročito sam bio vezan za oca, jer me je on vodio svuda sa sobom. Bio jako ponosan na mene, pošto sam bio i nešto bolji đak od ostale dece. Naravno, istu takvu pažnju doživljavao sam i od majke. I kad se razbolim, ona je onda govorila:„Koljo sine, sad ću da te vodim kod dr Čampara!“
Isto je bilo i sa drugom decom iz našeg kraja, koji se tada u narodu zvao „Česmica“ zbog blizine pumpe (šmrk), koja se nalzila neposredno ispred Doma JNA, koga je opet narod iz našeg kraja zvao „Avala“, prema hotelu koji je inače u toj zgradi bio pre druge nacionalizacije (1958.) imovine.
Česma kod Doma JNA je bila pumpa sa koje su se vodom snabdevali mnogi građani toga dela grada. Većina građana koji su živeli na prostoru od Jezave do Gimnazije i od ulice Miloša Velikog, pa do Tvrđave, koristili su ovu vodu. Imala je slične karakteristike kao „živa” voda, ranije pronađena kod crkve Sveti Đorđe.
U jednom periodu, 50-tih godina prošlog veka, ova česma je bila odrednica za stanovanje, jer se ceo ovaj kraj nazivao „Česmica”. Pumpa je 60-tih godina uklonjena, a bušotina je zablindirana.
Kao dečak tih godina (50-te) sećam se dr Čampara i njegove supruge dr Natalije, koji su bili jako stručni lekari. Sa druge stane, oni su bili veoma dobri u prilasku deci. Ohrabrivali su nas svojim blagim pristupom i lepim rečima. Prepisivali su nam lekove, a našim roditeljima su govorili kako da postupaju sa nama, šta i kad od lekova da nam daju.
Dr Natalije se sećam kao divne gospođe, ali i blage i pristupačne žene i majke. U pricipu deca i nisu baš volela odlaske kod lekara, ali ona je imala divan pristup bolesnoj i uplašenoj deci.
Dr Čampar je bio pravi gospodin, srednjeg rasta, prijatnog izgleda, nešto punačkiji, ali elegantan i nadasve staložen čovek. Jednom, kad me je majka pozvala – Kolja…, on me je upitao: „Pa, kako se ti u stvari zoveš?“ Ja sam mu otresito odgovorio:„Ime mi je Nikola!“- što je kod njega izazvalo drag osmeh. Rado se sećam tih trenutaka!
Autor:
Nikola Tasić Cale
1 comment
Bravo za članak o znamenitim smederevcima! Dobro je da još ima ljudi koji imaju dobro sećanje, želju i dobru volju da naše smederevce sačuvaju od zaborava. Doktori Božidar i Natalija -Čampari- ostavili su dubok trag u posletarnom Smederevu.