Uobičajeno je da istoričari, istraživači ili istoričari umetnosti, proučavaju sve periode ali da imaju posebne afinitete prema određenim epohama i ličnostima. U slučaju dr Snežane Cvetković iz Smedereva, to je definitivno 19. vek u našem gradu, vreme kada on dobija obrise onoga što će tek postati, zatim, dinastija Obrenovića kao i zaostavština Milana Jovanovića Stojimirovića koji je i sam o Obrenovićima pisao. Ovoga puta za SDCafe.rs, muzejska savetnica i istoričarka umetnosti, govori o svom radu prožetom izrazitim lokal patriotizmom odgovarajući između ostalog i na pitanja o tome koliko smo svesni šta sve značajno i važno imamo iz prošlosti.
SDCafe.rs: Smederevo je grad duge i burne prošlosti i zaista tu ima na pretek onoga čime bi se istoričari mogli baviti. Vi ste izgleda od početka odabrali 19. vek. Zašto?
To je tako još od odluke da tema diplomskog rada na istoriji umetnosti bude hram Svetog Georgija u Smederevu. Upućivani su mi komentari da je bolje da se kao istoričar umetnosti bavim nekim velikim temama, velikim umetnicima, ali moja razmišljanja su išla u pravcu da treba što više da znamo o ljudima koji su stvorili grad u kome živim. Tokom istraživanja hrama, sama sam sebi otkrila koliko ne poznajem dovoljno istoriju i kulturu grada u kome sam rođena. Takođe, 19.vek, između ostalog i zahvaljujući profesorima koji su mi na fakultetu predavali od Miodraga Jovanovića preko Miroslava Timotijevića. Svako od nas ima predodređenost za neke teme koje mu se čine zanimljivijim ili značajnijim. Kod mene je, eto, možda to bio i neki lokal patriotizam. Uvek mi je bilo važno da za svaku kuću, svaki crkveni objekat, sve što nas okružuje, da znam poreklo, uzrok i da se time bavim. Smederevo se u 19. veku razvilo i formiralo kao grad. Izgrađena je crkva, Okružno načelstvo, kej, gimnazija, letnji dvorac Obrenovića, prošla je pruga. Mnogo toga se dogodilo. Eto, to su neki od odgovora na pitanje zašto, 19. vek.
SDCafe.rs: To su, za tadašnje prilike svakako bile veoma važne stvari, ni mi danas ne bismo lako takve poduhvate uspeli da ostvarimo…
Da. Za mene bilo otkriće, koliko se Smederevo, kao grad, razvio u vreme Milana Obrenovića. Počela sam da razmišljam da je i tada, kao i danas, sigurno imalo uticaja ko je na čelu grada, ko rukovodi gradom jer je Smederevo najveći prosperitet imalo u vreme Janaćija Konstantinovića koji je bio član Napredne stranke i sa kraljem Milanom je imao veoma dobre odnose.
SDCafe.rs: Kakvi su bili Vaši prvi susreti sa Vilom Obrenovića? Ona je decenijama bila praktično nedostupna, kako ste Vi prvi put došli u situaciju da o tome istražujete?
Nakon što sam se zaposlila u Muzeju, jednog dana su nam se iz redakcije RTS-a obratili za scenario za Vilu dinastije Obrenović. Radili su serijal Dorovi Srbije. Ispostavilo se da mi o tom letnjem dvorcu znamo vrlo malo. O tome je pisao Leontije Pavlović i trebalo je tu priču malo produbiti. Imala sam potrebu da dalje usavršavam svoje znanje, pa sam upisala magistarske studije i u razgovoru sa profesorom Timotijevićem došli smo do toga da bi bilo dobro da monografski obradimo Vilu dinastije Obrenović. Tada sam shvatila koliko je postojanje letnjeg dvorca dinastije Obrenović pre svega vinograd iz vremena Kneza Miloša i njegove ideje da možda i prestonicu Srbije podigne baš u Smederevu, koliko je sve to zapravo za nas bilo značajno i koliko se taj značaj prelio u našu istoriju i kulturu i tokom 20.veka. Bilo mi je baš čudno kada sam radila na proučavanju vile, da niko pre mene nije istražio novinsku građu jer su novinari veoma temeljno o tome izveštavali. Naročito period vezan za Aleksandra i Dragu, njihovi dolasci u Smederevo su zauzimali čitave strane u srpskim novinama, gde je sve bilo objašnjeno, ceo protokol putovanja, ko su bili saputnici, kako su bili odeveni, šta je od događaja bilo predviđeno tokom boravaka u Smederevu. Jer, nije to baš ni mala stvar, znate, važan je podatak da kraljevska porodica u Smederevu provodi po dva, tri meseca. To je neminovno imalo uticaja i na razvoj našeg grada.
SDCafe.rs: Usledio je magistarski rad, monografija o Vili, prvo izdanje izazvalo je veliko interesovanje pa je objavljeno i drugo, zatim ste nedavno promovisali doktorsku disertaciju o dvorovima Obrenovića. Kad sve saberete, zašto je ta građevina važna ne samo za Smederevo već I nacionalnu kulturu?
Kada govorimo o dvorovima Obrenovića, mnogo toga je izgubljeno. U Novi dvor kralja Milana ne možemo tek tako da uđemo. Možemo, u dogovru sa protokolom Skupštine Grada Beograda ali to opet nije razgledanje dvora kao dvorskog kompleksa. Stari dvor su Karađorđevići porušili 1904. mi smo time zaista izgubili jedno neprocenjivo i važno istorijsko svedočanstvo. Mi naše dvorove praktično nemamo. Dvor u Takovu ne postoji, porušen je u Prvom ratu kao i dvor u Nišu. Nama je Smederevo važno jer je to sačuvan letnji dvor. U svojim osnovnim gabaritima je sačuvan. I parkovsko okruženje je sačuvano, šuma, čitav ambijent. Znači, imamo jednu istorijsko – umetničku celinu. Ta vila je izgubila svoj izgled u smislu drvenih dekorativnih elemenata, ona je rekonstruisana posle Drugog svetskog rata, Bogdan Bogdanović je nju stilski pretočio u nešto drugo, ali u osnovnim gabaritima je to vila dinastije Obrenović. I to bih istakla kao fenomen socijalističke Jugoslavije, da je ta vila opremljena nameštajem iz epohe Obrenovića. To je fenomen kojim bi se moglo baviti u posebnom naučnom radu. I to je bila jedna velika kampanja države.
SDCafe.rs: Kada se osvrnete na period između, menja li se nešto pre svega u samom Smederevu, našem odnosu prema Obrenovićima, postajemo li svesniji značaja onoga što imamo?
Mislim da jesmo svesniji. Naročito po pitanju otvorenosti vile, ona ima službeni naziv Zlatni breg ali u našim glavama to je vila dinastije Obrenović i to je kraljev vinograd. Svakako je pohvalno što je Grad Smederevo napravio ugovor sa Upravom za zajedničke poslove koja brine o vili jer je to rezidencijalno reprezentativno zdanje Vlade Republike Srbije, ali je ugovor omogućio turistima da organizovano mogu da ga obilaze. I mnogo je fleksibilniji odnos prema posetiocima. To je pomak. Naravno, tu važi poseban protokol, način funkcionisanja, mere bezbednosti, to je ono što ograničava, da ne može građanin tek tako da dođe, ali uz dobru volju to funkcioniše i kustosi Muzeja su tamo angažovani pored turističkih vodiča. Ja sam počela da radim u Muzeju 1996. godine, a prvi put sam ušla u to zdanje zahvaljući emisiji Dvorovi Srbije. Mi smo pak u saradnji sa Dejanom Radovanovićem iz Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, u okviru Dana evropske kulturne baštine, imali organizovane posete stotina smederevskih đaka. Odlazili smo pešice do tamo i skretali pažnju na sve važno što vidimo usput. Taj vinogradarski kraj je naša istorija. Kretali smo od hotela Smederevo podignutog na imanju Pauna Jankovića Baće, usput pričali o drugim ličnostima sve dok ne stignemo do vile Obrenovića. Dakle, imamo generacije koje su na sreću, rano upoznate sa onim što je najvažnije što pre nije bio slučaj.
SDCafe.rs: Pretpostavljamo da Vam je u ruke došlo mnogo toga što ima veze sa istorijom Obrenovića. Vladala su četvorica. Dvojicu smo ubili. Čini se da je istorija po pitanju te dinastije bila nepravedna. Prvo, sve što ima veze sa monarhijom skrajnuto je usled promena dražvnog uređenja, ali taj “progon” Obrenovića iz sećanja je počeo još i mnogo pre toga, kada su Karađorđevići postali vladari nakon atentata na Dragu i Aleksandra. Znači li to da smo se o Obrenoviće, na neki način, dvostruko ogrešili?
U našoj istoriografiji od 1903. i nekoliko decenija po završetku Drugog svetskog rata, Obrenovići nisu tumačeni u pozitivnom kontekstu, naročito Milan, njemu su pridavane najgore osobine. Mislim da je serija “Kraj dinastije Obrenović” promenila malo pogled na sve to, i da od tada počinje drugačije da se gleda na vladare iz te dinastije, bila je i jedna velika izložba u Narodnom muzeju “Zaostavština dinastije Obrenović”. Ali dug je bio taj period, naročito posle 1903. je bilo jako malo tekstova koji su pozitivno prikazivali Obrenoviće, a to je dinastija koja je obeležila 19. vek. U vreme Milana Obrenovića je Srbija napokon postala nezavisna prvo kneževina pa kraljevina. Modernizacija Srbije je bila neverovatna u tom 19.veku, a rušenje Starog dvora je doprinelo tome da se brišu sećanja na dinastiju Obrenović, samo nepostojanje njihovih dvorova je posle uticalo na to da o njima malo znamo.
SDCafe.rs: A i kada mi, kao laici nešto znamo, uglavnom znamo samo loše, kao što je slučaj sa “Smederevskim nameštajem”…?
Na žalost. Ali podsetiću i na to da je Milan bio počasni građanin Smedereva. Kada je umro, sahrana je bila u Krušedolu, a smederevsko građanstvo poslalo je venac svom počasnom građaninu. Pristanište se zvalo “Pristanište Kralj Milan”. Brzo se kod nas izbriše istorija ili se interpretira u sasvim drugom obliku, ali eto, važno je da je u poslednjih nekoliko decenija slika promenjena i da se uspostavlja ravnoteža. Sve dolazi na svoje mesto.