Pored teško bolesnih roditelja, praktično bez ikakvih prihoda, tri sestre Adamović iz Smedereva same se snalaze za život, sanjaju pristojnu garderobu i redovan obrok – i odlični su studenti i đaci.
Danici je 15, a Milici 17 godina. Marica je odskora punoletna, student, dala prvu godinu sa prosekom preko devet. Bilo bi to za hvalu i da nije onog što čitavoj priči daje posebnu težinu; sestre Adamović praktično se same izdržavaju jer su im majka i otac, otkad su ostali bez posla, gotovo stalno po bolnicama, i to tako traje godinama.
– Mama je došla iz bolnice pre petnaest dana, nije dobro, ali se nadamo… – kažu tiho, brižno, u glas, tri sestre Adamović, pogledavajući u majku čije se autoimuno oboljenje, izazvano višegodišnjim stresom, ozbiljno iskomplikovalo. Otac je na lečenju, po četvrti put, u bolnici u Kovinu.
– Snalazimo se kako znamo i umemo – odgovara Marica na nepostavljeno pitanje, počinjući priču kako su, kako reče, od obične, prosečne porodice stigli gde jesu. Roditelji su im radili u Poljoprivrednom kombinatu „Godomin“, koji je otišao u stečaj. Radnici, među njima i njihovi roditelji – na ulicu. Vrlo brzo je u njihov dom stigla nemaština. S njom i bolest…
Da li zbog toga što ju je snašlo, tek Marica je kao jedan od najboljih đaka smederevske Gimnazije u generaciji želela da upiše medicinu.
– Kako da studiram medicinu kad često nismo imali za najosnovnije, hranu, struju? Upisala sam Višu poslovnu. Em je tu, traje tri godine, em su mi dobri ljudi izašli u susret, nisam platila upisninu, plaćam samo ispite – kaže Marica, koja je za uspeh u školovanju od gimnazije nagrađena računarom.
– Dobila sam ga baš kada su nam isključili struju, sramota me je bilo da kažem da neću moći kod kuće da ga koristim – stidljivo će.
Bez struje su bili godinu i po dana.
– Učile smo uz sveće i kandila – objašnjava Milica.
Ona i Danica uče za kulinarske tehničarke, jer svršeni đaci tog smera još uvek relativno brzo nađu posao. Sada se izdržavaju od časova matematike koje daje Marica i – sakupljanja puževa.
– Tu nam je otkupno mesto, plaćaju 35 dinara za kilo. Nekad sakupimo i 10 kila – kaže Danica.
Ne sanjaju one o izlascima nego o pristojnoj garderobi, često i pristojnom obroku. Da o kući i za kuću same brinu, odavno su se navikle, baš kao i da spremaju i kuvaju. Ovo poslednje – kad i koliko imaju.
– Nekada je bolje, nekada je lošije… Ima dana kad jedemo samo hleb posut vegetom i čajem, jer ničeg drugog nema u kući – nerado o tome pričaju sestre, gledajući u pod, da nam se slučajno pogledi ne sretnu.
Kad kao danas zbog našeg dolaska ne odu po onaj često jedan jedini obrok iz narodne kuhinje, zamole kuma da umesto njih uzme sledovanje. On im je zimus i drva nabavljao. Ponekad im komšije, prijatelji porodice ili dobri ljudi koji su čuli za njihovu muku donose iznošenu garderobu. I na to su se, kažu, teško navikle. Prime sve što im daju, zahvale i onda međusobno podele. Odavno su svikle da ne biraju.
– Tata je počeo da poboleva i ranije, a sve je postalo još gore kada su pokušali da nas izbace iz kuće novi vlasnici, neka zadruga. To što smo živeli od danas do sutra ga je dotuklo – priča Marica. Depresija, u koju je zapao jer ćerkama, deci za primer, nije mogao da pruži iole pristojan život, na kraju je postala njegova dijagnoza. Sada ga obilaze kada nađu para ili nekog da ih preveze do Kovina.
Prošle godine u antenski stub kablovskog operatera nedaleko od njihove kuće udario je grom. Izgorelo je sve što u kući radi na struju. Uzalud su se preganjali sa vlasnicima stuba, na kraju su morale same da poprave frižider, kupe polovan televizor, šporet… Bojler i još neke sitnije stvari još uvek ne rade, kažu, nema se odakle.
Kako da pomognete:
Ukoliko želite da pošaljete novčanu pomoć ili pomoć u robi, kliknite OVDE.
Pomoć možete uplatiti na dinarski račun: 2750010221949709 90 – rsd, Societe Generale Srbija, Beograd
Možete poslati i SMS na broj 2552
Za više informacija pozovite 011/333-4-528
Miroslav Djordjević
Izvor: Blic