Home InfoČitaoci pišu Plaćam, šta ću…

Plaćam, šta ću…

by redakcija

You Might Be Interested In

Kad se ujutro probudim, prvo se obradujem. Ne sećam se kada je to počelo, ali prvo što osetim kad otvorim oči je radost. Kad se rasanim, obradujem se još više. Pošto vrlo dramatično doživljavam tu radost, počela sam da razmišljam da nije u pitanju neki poremećaj. A kad pogledam ljude, pa još i kad ih čujem, makar samo fragmentarno, mogla bih da zaključim da sa mnom nešto debelo nije u redu. Mogla bih, a i ne bih. Zato to pitanje ostavljam otvorenim i ne hajem za odgovor. Bilo je neko davno vreme kada mi je bilo potrebno da se lociram u odnosu na druge ljude, a najradije bih se smestila u sred srede, među njih, da budem potpuno ušuškana i udomljena u svakom pogledu. Bila sam spremna da se odreknem svega za šta sam se najblaže rečeno zalagala, za taj osećaj pripadnosti većinskom. I pokušala sam, nije da nisam. Nisam uspela. Ostala sam nekako na marginama, na vetrometini, na… slobodi. Sloboda košta.

Kada sam bila u svojoj trećoj trudnoći, radila sam u jednom od ondašnjih velikih društvenih preduzeća. Već sam imala ćerku i sina, i nekima je bilo neobično to što ću roditi još jedno dete. Bila je druga polovina osamdesetih i sve u državi se već ozbiljno klimalo. Imali smo velike nestašice svega i svačega i znalo se da nije lako odnegovati bebu, posebno pored dvoje male dece. Za mene sve te činjenice, kojih sam naravno bila svesna, nisu imale baš mnogo veze sa mnom. Bile su važne, od štobisereklo egzistencijalnog značaja, ali ja nisam prema njima mogla da se upravljam u donošenju važnih životnih odluka. Pobogu, kakve veze ima visina plate sa tim da li ja želim i treba da rodim dete? No, saznala sam u to vreme da neki ljudi imaju stav u vezi sa rađanjem mog trećeg deteta.

A stvarno sam bila bezobrazna. Nije mi bilo dovoljno to što sam vezivala maramu oko glave, a preko nje stavljala šešir od prljavoljubičaste čoje, što sam na posao išla u farmerkama koje sam uvlačila u čizme, u kombinaciji sa belom košuljom i crnom trakom vezanom u mašnu ispod kragnice od belog veza, što sam nosila frizuru iz tridesetih (godina dvadesetog veka), što sam na radnom mestu slušala muziku sa vokmena i u fioci imala tetrapak sa 0,25 litara mleka koje sam sipala u kafu. I bila sam posebno bezobrazna zato što mi nije bilo jasno šta fali mom ponašanju, kad samo živim i puštam druge da žive. Elem, neke promućurne koleginice nagovorile su jednu malo naivniju, blesaviju i vazda željnu prihvatanja, da me pita šta će mi još jedno dete. I ona mi priđe, onako sabajle – radno vreme je počinjalo u 6 – i postavi mi baš takvo pitanje: „Je li, maco, šta će tebi još jedno dete, kad kući već imaš sina i ćerku?“ Pogledam je i, sipajući mleko u kafu, kažem: „Čula sam da se u Italiji dobro plaćaju, pa sam odlučila da rađam i prodajem.“ Ne može se sa takvim odgovorom međ’ ljude. A za mene, takvo pitanje ne zaslužuje drugačiji odgovor.

Nikada nisam razgovarala o dečjim kakama, kašicama, slincima, koliko god da sam možda preterivala u obraćanju pažnje na iste. Nisam ogovarala muževe, majku, komšiluk, decu prijatelja i poznanika… Nisam imala jedinstvene recepte za kolače, koji su samo meni „ispadali“ fenomenalno. Iskreno, stvarno nisam bila podobna. Prilično sam naopaka i naglavačke postavljena.

Zato plaćam. Plaćam napadima Weltschmerz-a od kojih sam godinama patila. Plaćam empatijom, čijoj silini ne mogu da se oduprem. Plaćam potpunim nedostatkom mržnje, koju ne mogu da nacedim ni onda kad osećam da bi samo kap bila dovoljna da preživim trenutak. Nema za mene te kapi. Plaćam jutarnjom radošću, tako veličanstvenom i strašnom, da posrćem dok ujutro koračam bosa po orošenoj travi i mahovini, dok grlim stabla i razgovaram sa zmijuljcima koji od mene čak i ne beže. Plaćam usamljenošću

I opet, u pogledima rečitijim od reči, vidim: „Lako je tebi.“ A niko neće da plati tu jeftinoću („cijena: prava sitnica“) i da im bude lako, kao meni. Možda vole da im bude teško? A ja? I dalje samo živim i puštam druge da rade šta ’oće. I plaćam. Nedavno sam još jednom sletela sa životnog tobogana, musava i čupava, na radost i zaprepašćenje mojih dušebrižnika. Doduše, ja neke od tih ljudi ne poznajem ili bar ne znam da su zainteresovani za mene; neki su moji prijatelji i rođaci, ali nemam pojma (niti me zanima) koliko su upućeni u ono što se dešava u mom životu (uvek mislim da samo onaj kome ja lično nešto kažem, to zaista i zna). I ranije sam sretala (bolje da kažem presretala) tuđa mišljenja koja mi nisu rečena u oči, tako po ulicama u mimoilaženju uz redovno zdravo, je li da te pitam, u telefonskim razgovorima sa većim dušebrižnicima od dušebrižnika, u cijuku koji zapišti iz šapata u susednoj kancelariji, tako da ne mogu mirne duše i nesavesno da kažem da nisam upoznata. Poznato mi je, ali mi uporno i bandoglavo nije jasno. Nemam pojma šta je to tako vredno pažnje u mom životu, da bi čovek skrenuo misli sa ličnih problema, radosti, ljubavi i laži. Možda imam nedostatak istih, mada sumnjam. Dakle, sletela sam sa tog tobogana ili iz, kako sam ga u afektu uzbuđenja, straha i sreće nazvala: vremenskog levka. A taman sam ponovo tvrdoglavo naivno poverovala da sam postala nevidljiva za okolinu, najzad. Završio se i moj drugi brak, protekle su pored mene smrdljive i blatnjave bujice reakcija i kojekakvih insinuacija u vezi sa tim, vrlo malo su mi dotakle stopala svojim prljavim sadržajem – uvežbala sam skakutanje. Uspela sam da zaštitim decu od otrovnih gasova koji su se u to vreme širili oko nas, najviše tako što sam ih odavno (otkad sam ih onomad rađala za prodaju) opremila lošim navikama, te su voljeni maženi paženi saslušani kad god im je bilo potrebno i sve tako neke slične gluposti sam im radila. Smirile se čaršijske strasti, smirila se i ja. Doduše, ja od stresa, neposredno pre toga preživljene bolesti, neizvesnosti još jednog kraja i novog početka, nemirnih noći nabubrelih od tuge. No, ne sumnjam da je mojim dušebrižnicima bilo teže nego meni. I opet sam pomislila kako je dosta. Dosta za jedan život: dva propala braka (to se, valjda, tako kaže), četvoro dece, i to sa dvojicom muževa, više puta promenjena preduzeća i radna mesta (Kako ti misliš da dočekaš penziju? Ne mislim ni da je čekam.), više nego više puta promenjena adresa stanovanja (Tebe čovek ne može ni sa milicijom da nađe. Kome sam potrebna, uvek me nađe.), zaljubljenosti i nemira. Ma, dosta svega. I više nego dosta. Da me je neko pitao, šta još želim, rekla bih mu „ja imam više od svega, nemoj molim te“. Ali, niko me nije ni pitao, a kamoli čekao da dam tako mudar odgovor. Samo mi je servirano i doneto na poslužavniku: ljubav kakvu sam mislila da sam već imala, jer lepša od nje nije mogla biti. Kad ja tamo, a ono… međutim. I od najlepšeg ima lepše. Pa baš pred mene!

Rastrčali se dušebrižnici, ne mogu da ne zamislim frau Gabrijelu, kloniranu u mnogo primeraka. Idem ulicom i gledam kroz prste, sve me nešto sramota što mi je lepo. A i nekako mi žao ljudi – toliko problema ih muči: nestašica mleka, poskupljenje ulja i šećera, besparica, Kosovo, pederi, fudbal… Pa gde sad baš nađoh da menjam život, i to ponovo na bolje? Ipak, ja svoje uredno plaćam. Ako ne plaćam redovno račune javnim preduzećima, svoju jutarnju radost, svoje zmijuljke u neurednom dvorištu od kojih se komšiluk plaši a ja sa njima divanim, sreću što imam decu i trista svašta od njih, svoje ljubavi – sve uredno i pošteno plaćam. A vi?

Autor: Gordana

Slične vesti

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!