Home InfoČitaoci pišu Osveta mladosti

Osveta mladosti

by redakcija

You Might Be Interested In

Miholjsko leto se ove godine baš razbaškarilo. Sakrilo se iza zubatog oktobarskog sunca i umotalo u sitnu ranojesenju kišu, koliko da uplaši strašljivce i malodušnike, da pomisle da ga ove godine neće ni biti. A onda se prostrlo duž novembra, do samog Svetog Arhangela Mihaila, pa i koji dan posle njega. I to bi bilo to, za modnu sezonu jesen/zima 2010. Ko se obukao – obukao se, ko nije: neka čeka sledeću reviju.

Ja sam se obukla u tihu i slatku osvetu. Na krilima Miholjskog leta, ove godine sam se svetila svojoj mladosti. Nije moja mladost meni ništa loše učinila. Naprotiv, možda sam čak ja nju maltretirala više nego ona mene, ali je ostao neki čudan osećaj u vezi sa njom, neki gorak prizvuk u mirisu sećanja, koji se javi ponekad… Kada, kao pre neku noć, umotana u pelerinu zagrljaja mekšeg od pliša, šapućem o tome kako sam jednog prelepog maja povraćala u ambulanti VMA i ispovraćala sadržaj svog otrovanog želuca, ali nisam uspela da ispovraćam onaj korak koji me je delio od očaja zbog kojeg je moj želudac bio otrovan. Ni suze nisam mogla da ispovraćam, znam sigurno da su ostale, jer su pokušale da nakvase jastuk u koji sam šaptala.

Maj je bio divan, iako je Tito umro baš tog maja, ali ne zbog toga, nikako. Bio je divan, ili je trebalo da bude, jer sam imala devetnaest godina i jer su svi govorili da su to moje najlepše godine, a ja sam sa užasom razmišljala kakve li će tek biti neke ružnije. Bio je divan i zbog zanosa u kome sam davala neke ispite na fakultetu, potpuno fascinirana Rilkeom, delimično zbog toga što je moj seminarski rad bio posebno zapažen. I zbog jednog asistenta koji je voleo da sa mnom razgovara u pauzama između predavanja i da samo zbog mene unosi u svoj kabinet onu veliku pepeljaru iz hodnika novosagrađenog dela Filološkog fakulteta. Maj je bio divan, a ja sam poželela da nestanem.

Ove godine, naizgled ničim izazvano, ali samo oku nepažljivog posmatrača, počela sam da se svetim svojoj mladosti. Potpuno suprotno od onoga što mi je većina obično govorila, da će me pitati starost gde mi je prošla mladost, ja sam se svojoj mladosti nasmejala u lice: usred vanrednog novembarskog Miholjskog leta, kao redovna studentkinja potpuno neobičnog fakulteta, za čije studente čak i profesori istog kažu da smo ekstremni, žurim do Zelenjaka, kupujem karte za gradski prevoz, spavam u iznajmljenom studentskom stanu. Doduše: odlazim od kuće u petak a vraćam se u nedelju; kuća iz koje odlazim i u koju se vraćam je moja; studentski stan u kome vikendom prespavam plaćam ja i u njemu stanuju moja deca; na pauzu za ručak idem kod ćerke koja me dočeka sa toplom supom i opaskom da će mi, ako budem dobra studentkinja, staviti nešto u indeks. Svi se smejemo. Tim smehom se svetim svojoj od stida i tuge narogušenoj mladosti. Iz Dobračine do Knez Mihailove stignem očas, kroz prolaz koji mi je pokazao moj sin. Dođem sa predavanja umorna, a deca mi u svom studentskom stanu uključila grejalicu u kupatilu. U nedelju ujutro, dok na brzinu ispijam kafu, ćerka mi donese svoju suknju i bluzicu, da ne idem na faks dva dana u istoj garderobi. Svetim se svojoj mladosti na lep i šarmantan način. Nisam ni sanjala da ću je se sa ovakvim uživanjem jednom sećati. Nisam mogla da zamislim da osveta može da bude tako topla. Ne mogu da verujem koliko ljubavi joj poklanjam zato što imam priliku da joj se ovako slatko osvetim. Kažu da je ponekad srednje doba druga mladost. Ne slažem se. Ovakvo srednje doba, šta god im to značilo, lepše je od mladosti. Nema to veze sa onim: da mi je ona mladost, a ova pamet. Nikada se ne bih vratila kroz vreme. Moja štitna žlezda je zakazala i ja je zbog toga obožavam. Valunzi su počeli i ja se smejuljim, jer mi je to mnogo zabavno. Zaduvam se svaki put kada se vratim iz prodavnice, jer još uvek ne mogu da procenim koliko mogu da donesem bez napora. Ali: na zvuke mojih koraka na stepeništu, moj mali sin (koji je već odavno viši i teži od mene, ali je ipak moj mali sin) ustane i sačeka me kod vrata, da preuzme torbe.

Hodam polako ulicama Beograda, u rano nedeljno jutro prolazim Knez Mihailovom, prisećam se i uživam.

Kada završim sa pisanjem ove pričice, pogledaću zadatak za vežbe u petak, smirena i bezbrižna, sići ću polako iz svoje radne sobe, proći pored sobe svog usnulog sina i umotati se u onaj zagrljaj mekši od pliša. U njemu ću noćas upijati snagu za jutarnje vađenje krvi, zbog kontrole hormona, uobičajene za moje trenutno životno doba. I voleću noćas svoju mladost kojoj se tako slatko svetim.

Autor: Gordana

Slične vesti

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!