Prvih godinu dana nakon nesreće stalno sam mislila – trebalo je da poginem, a ne da živim ovakva. Onda sam prihvatila sebe. Sada, dok gledam svoje bližnje, ja sam zahvalna što sam preživela.
Marija ne može da pokrene nijedan deo svog tela. Ipak, njena pamet, snaga i neustrašivost kovitlaju energiju i pokreću svaki atom u ljudima koji se nađu kraj nje. Tri godine od nesreće, ne troši snagu svoga uma na uzaludna pitanja, kajanje, traženje krivca za trenutak koji je prelepu, ambicioznu mladu ženu pretvorio u invalida. Kako kaže, život nije predala nadanju, već odluci da joj bude bolje.
– Od vrata nadole ne osećam ništa, ni dodir, ni toplo, niti hladno. Zavisim 24 sata od drugog. Ne smem pet minuta da budem sama. Maštam da popijem vodu, da se počešem… Ipak, kad pogledam sebe kakva sam bila nekoliko meseci posle nesreće i sada, prosto ne može niko da mi kaže – ej, to je kraj, ti si u krevetu, pomiri se sa tim. Ne želim i neću tako da razmišljam – počinje svoju priču Marija.
Na povratku sa izleta u Tunisu u julu 2014. sa suprugom Ivanom Vasićem, džip sa srpskim turistima se slupao, kako je utvrđeno, krivicom vozača. Od sedam turista, samo je još Ivan teže povređen, sa višestrukim prelomima ruke. Marijine povrede bile su takve da je prva bitka bila ona za goli život. Prekid kičmene moždine, trećeg i četvrtog vratnog pršljena. Operisana je u Tunisu i lečena mesec i po dana, potom osam meseci na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, pet meseci u bolnici u Smederevu, tri meseca u Specijalnoj bolnici za rehabilitaciju.
Marija i suprug Ivan nekoliko dana posle udesa u Tunisu
Život je izabrao Mariju, i ona nije imala kuda. Dane broji od kad je ponovo izgovorila prvu reč, prvi put sama udahnula vazduh.
– Mesecima sam bila na mehaničkoj ventilaciji jer pluća nisu radila. Rekli su mi, nećeš moći samostalno da dišeš. Hteli su da me otpuste sa respiratorom – priča Marija svoju šestomesečnu agoniju u šok sobi VMA.
Ne štedi reči zahvalnosti za dr Đorđevića, načelnika anesteziologije, koji je, kako naglašava, naterao da prodiše.
– Lekari su mene bukvalno navežbali da dišem sama. Prvo pet minuta, pa deset. Kada sam mogla da dišem sat i po, rekli su, moći ćeš i ceo dan. Bio je to pakao. Na aparatu čujem sebe kako dišem, kada me skinu, nastaje panika, jer ne znam da li dišem ili ne – priseća se najtežih trenutaka oporavka.
Marija i njen suprug Ivan žive u kući koju su izgradili potpuno u skladu sa njenim potrebama. Ima plafonsku dizalicu koja olakšava brigu o njoj, a koju je konstruisao njihov prijatelj. Ima i obučenu negovateljicu. Morali su da kupe kolica u kojima može da se uspravi, jer je to bitno zbog problema sa cirkulacijom i krvnim pritiskom.
Tri godine, kaže, nije uživo videla svoj rodni grad, a sanja, svake noći, da opet putuje. Ne izlazi, jer nema vozila u koje mogu da se smeste kolica.
Sve ovo nije omelo hrabru ženu u nameri da živi. To joj, kaže, niko ne može oduzeti. Svakodnevno je ojačava ljubav porodice, prijatelja. I ne samo to. Marija radi i zarađuje.
– Radim prevode, i za to koristim jedan američki softver koji raspoznaje komande glasa. Ne plaćaju se ti prevodi mnogo, ali se ja mnogo bolje osećam jer sam korisna i doprinosim. Sve što zaradim, ide za moje lečenje – kaže ova hrabra devojka.
Marija je sama kontaktirala i sa mnogim centrima u regionu i Evropi, ali nemaju uslove za nju ili su je odbili zbog korišćenja trahijalne kanile. I tada nastaje brojanje. Ovoga puta novčanica. Za prvi tretman matičnim ćelijama potrebno je oko 30.000 evra, dok bi nekoliko sledećih koštalo po 6.5000 evra. Rehabilitacija od godinu dana takođe je preskupa. Zato je, posle nekoliko drugih, pokrenuta i akcija prikupljanja pomoći slanjem SMS poruka. A matematika je ovakva – kada bi 100.000 ljudi poslalo samo po jednu poruku, Marijin životni plan bi bio ostvaren.
AGENCIJA IZBEGAVA ISPLATU ODŠTETE
– IMAMO problem da naplatimo odštetu od agencije iz Tunisa. Nedvosmisleno, vozač agencije je kriv za nesreću, ali evo, tri godine ništa. Tražili su čak da otputujem u Tunis na ponovnu procenu, iako su me tamo doktori iz osiguravajuće kuće već pregledali, a poslata je i sva dokumentacija. Poslala sam mejl Ambasadi Tunisa u Beogradu, molila za pomoć. Molim i državu Srbiju ako ima načina da pomogne. Kada bih naplatila odštetu, mogla bih odmah da odem na rehablitaciju, ne bih morala da se mučim i prosjačim.
KAKO POMOĆI MARIJI
Uplata na račune:
* Dinarski: 160-463451-24
* Devizni: 00-540-0001944.8
* IBAN: RS35160005400001944850
SMS poruke:
* SRBIJA: Upiši 255 i pošalji SMS na 3030
Cena poruke: 200 din (PDV se ne naplaćuje)
* ŠVAJCARSKA: Upiši human255 i pošalji SMS na 455.
Cena poruke: 10 CHF
Izvor: Večernje novosti