Mart, mesec srpskog jezika još uvek traje kao i istoimena manifestacija, ali otovrena pitanja jezika ostaće aktuelna i nakon toga.
Naročito su svetlu promena koje se odnose na rodno osetiljivi jezik, temu koja, u vreme kada naš maternji jezik inače i bez toga prolazi kroz razne izazove, nedavno okupirala i pažnju dela naše javnosti.
Naime, u Gimnaziji je održan predavanje na kojem je govorio dr Aleksandar Milanović, redovni profesor na Katedri sa srpski jezik sa južnoslovenskim jezicima Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, predsednik Saveta za srpski jezik Republike Srbije, član Odbora za standardizaciju srpskog jezika i potpredsednik Društva za srpski jezik i književnost Srbije.
On se bavi istorijskom gramatikom i istorijom srpskog književnog jezika, savremenim srpskim jezikom i pitanjima jezičkog normiranja.
Ovoga puta, ponovo smo imali prilike da ga čujemo pod okriljem događaja koji su priredili Narodna biblioteka Smederevo i Društvo za srpski jezik i književnost Podunavskog okruga.
On je, rodno osetljiv jezik opisao kao izuzetno aktuelno i sve zahtevnije pravno, kulturloško i društveno pitanje. Konkretno, reč je o izmenama Zakona koje bi od maja trebalo da zažive, a predviđaju mnoštvo obaveznih pravila kada je reč o upotrebi imenica u ženskom rodu. U suprotnom, predviđene su i kazne.
Svaki bi srbista odgovorio da nema ništa protiv Zakona o rodnoj ravnopravnosti. Žene treba da su ravnopravne u društvu, da imaju istu platu kao muškarci i sva moguća prava kao i muškarci.
Nemam ništa, niti čitava moja struka, protiv tog zakona koji se doduše mnogo logičnije do sada zvao Zakon o polnoj ravnopravnosti, pa je sticajem nekih čudnih okolnosti postao Zakon o rodnoj ravnopravnosti.
Ali, imam protiv uvođenja verbalnog delikta u Republiku Srbiju. Imam protiv toga da mi neko naređuje šta moram reći i da me pri tome kažnjava ako ne kažem ono što oni zamišljaju da moram reći – tako nešto bi danas izjavio svaki srbista, kazao je dr Milanović.
S druge strane obično se suočavaju sa argumentima da su imenice poput učiteljica, nastavnica, vaspitačica već u srpskom jeziku i da bi prema tome i za sva ostala zanimanja i zvanja trebalo da postoji takav oblik.
Za Milanovića, taj kontraargument je ujedno i najveći autogol onih koji ovakve stavove propagiraju jer upravo u tome i jeste suština problema.
Te su imenice nastajale “prirodnim tokom”, onda kada je jezička praksa ili potreba uslovila da nastanu, spontano, u govoru. Ustalile su se i bilo je prirodno da Vuk Kradžić i svi posle njega u srpskom jeziku takve imenice normiraju.
Time srbista pobija, vrlo čudnu ideju da su pobornici srpskog jezika neko čudno pleme u kojem je čitava koncepcija zasnovana na tome da ženu ponizi kroz srpski jezik. Ko ima tu ideju? Odakle ona?
Ono što feministi stalno zaboravljaju je da bilo koji jezik, ne stvaraju samo muškarci nego i žene. Po mom dubokom ubeđenju mnogo ga više stvaraju žene. Da li su žene, stvarajući srpski jezik kroz vekove, stalno same sebe ugrožavale time što neće stvoriti nazive poput armiračica, bekica, centrica, plejmejkerka i slično…
Deluju sad ti izrazi smešno, ali ništa van propisanog i planiranog nisam izgovorio. Potencijalno je vrlo opasno. Najveći problem zapravo je što niko nije svestan u kolikoj smo opasnosti – napominje profesor Milanović.
Mi ćemo, dodaje on, biti u stalnom jezičkom grču, prinuđeni da neprekidno razmišljamo kako ćemo nešto reći. Šta ako je žena vršilac dužnosti? I još bezbroj je sličnih primera…
A to sve morate u trenutku da znate. Vi upadate u semantičko – kognitivne vrtloge za koje naši mozgovi nisu spremni. Jer su oni spremni za ono što je osnova srpskog jezičkog standarda, za ono normirano, što je potvrdila i jezička praksa.
Svesni su toga bili i oni koji su donosili i ovaj zakon pravili, da nije to pisao Vuk, ni drugi vukovci kroz istoriju srpskog jezika, no su pisali, a potom to redakcijama podelili, potpuno anonimni ljudi. Ne pitajući pri tom nikoga od struke šta o tome misli – ističe Milanović.
A struka je bila i ostala protiv, baš kao i sve srbističke organizacije, ustanove i institucije na čijem delovanju počiva očuvanje jezika.
Položaj žena u društvu neće se promeniti time što će se ona zvati armiračica ili zavarivačica, besmislenim imenicama koje se sad stvaraju, a neće ni time što neko ima ideju da sada smetaju izrazi kao što su čovečanstvo, ljudi ili bratstvo jer previše upućuju na muški rod, već konkretnim delovanjem i borbom za ženska prava, poručio je predavač.
Šta će biti od maja po ovom pitanju – videćemo.