Ona je džez, rok, pop, fado, afro pevačica i nastavnica pevanja. Posle 23 godine se vratila u Smederevo. Kako kaže, još se nije navikla ali je njenoj deci ovde super. Ova naša Smederevka je sa 15 godina krenula iz rodnog grada u ostvarivanje snova.
Izgradila je uspešnu karijeru u svetu muzike, ali nenametljivu jer joj kako kaže nije u prirodi da se ističe. Da jeste, dodaje, bila bi ultra popularna. Bez obzira na to, njen je rad izuzetan. Trenutno je i članica grupe S.A.R.S.
Šta je sve na odabranom putu prošla, zašto nikada ne bi mogla da radi nešto drugo, kako uspeva da u „mašineriji“ naše scene ostane mirna i odana sebi, ali i o još mnogim drugim zanimljivim detaljima, Nevena Filipović je govorila za SDCafe.rs.
SDCafe.rs: Nevena, rodom si odavde i nedavno si se vratila, imaš u gradu mnogo poznanika, ali za one koji ne znaju detalje, kako je i gde počela tvoja strast ka muzici?
Rođena sam u Smederevu, išla sam u školu „Dimitrije Davidović“. Završila sam ovde i nižu muzičku školu, a svirala sam klavir. Srednju Muzičku školu „Stanković“ sam završila u Beogradu i tada sa živela u internatu. I to je bilo super iskustvo.
Interesantno je kako sam ja uopšte upisala muzičku školu. Imala sam nepunih devet godina. Sa bratom koji je tri godine stariji, krenula sam na buvljak. Prolazili smo pored Muzičke škole i kod sebe imali pet dinara, sećam se kao juče da je bilo. Trebalo je da kupimo donji veš i čarape.
Kod muzičke škole je bila velika gužva, nagovorila sam brata da svratimo i vidimo o čemu se radi. Ispostavilo se da je u pitanju prijemni ispit. I baš pet dinara je koštala prijava za ispit. Platili smo. Prijavila sam se i posle sam primljena. Tako sam ja krenula u muzičku.
SDCafe.rs: Zar je moguće da je jedan takav događaj, naizgled potpuno slučajan, uticao je na tvoju kompletnu budućnost?
Da. Ali u mojoj kući se uvek svirala gitara. Bilo je muzike. Tata je svirao, bio je roker, mi smo slušali, pevali AC/DC, Deep Purple… Brat je već svirao, amaterski tada. A ja sam želela da sviram klavir koji nisam imala kod kuće. Deci taj instrument izgleda ogromno i stvarno može da zvuči kao orkestar sa dve ruke i deset prstiju. Mnogo sam to zavolela.
Imala sam predivnu profesorku, na žalost sada pokojnu, Gorjanu Brkić Stanković. Ona je zapravo zaslužna za sve gde sam ja sada. Nikada je neću zaboraviti.
Mnogo je važno kada na samom početku naiđete na takvu osobu. To je tako retko, pogotovo sada. Ja sam stvarno imala sreće. Mnogo sam je volela i ona mene. Bila je pravi profesor, nije to samo bilo da sviramo klavir, nego bismo pričale o životu, razmišljale o emociji kompozicije koju sviramo. O svemu smo pričale.
SDCafe.rs: Da li je bilo nekih takmičenja i prvih uspeha možda u tom uzrastu?
Ne. Ja nisam bila taj tip. Generalno, nisam takmičarski tip. Da jesam, verovatno bih bila ultra popularna sada, ali nisam. Ja sam u studiju ili u bekstejdžu. Volim da svuda i sve radim, da me ima, ali da me zapravo nema.
SDCafe.rs: Da li si žalalila zbog tog stava? Misliš li danas možda da je trebalo drugačije ići kroz život?
Nije mi žao. Zato što sam ja to tako htela stvarno. Evo sad u S.A.R.S.-ima gledam lidera benda, Žarka Kovačevića i divim mu se kako ima energije za sve. Da se sa svima pozdravi, ispriča, fotografiše… Ja nisam taj tip. Meni je ovo idealno.
SDCafe.rs: Muzička srednja se obično upisuje obično usput, uz još nešto što je uslovno rečeno „sigurnije“ zanimanje. Kako si ti prelomila da se opredeliš samo za muziku?
To je isto interesantno. Opet se vraćamo na Gorjanu Brkić, moju profesorku klavira. Ona je rekla da moram ozbiljno da razmislim o tome da školujem svoj glas. Imala sam 10 ili 11 godina, i odmah rekla da sebe, u balskoj haljini, naslonjenu na klavir – ne vidim. Opersko pevanje, izričito ne.
Onda je ona zvala sve škole u Beogradu i pitala gde ima neko drugo pevanje. Tada smo saznali da u „Mokranjcu“ ima etno, a u „Stankoviću“ džez pevanje. Ona je moje roditelje zvala na sastanak i razgovarali su o tome.
Nije to bila laka odluka. Ja sam sa 14 godina otišla od kuće u veliki grad. Ali sam dobila internat, bila sam u domu „Jelica Milovanović“ u centru grada. Tu imate vaspitače. Dom se zaključava u devet uveče. Izlaz možeš da dobiješ do 11. Tada moraš da se vratiš ili dobijaš kazne ako kasniš. Mi još uvek nismo punoletni i bili su strogi.
Džez pevanje sam odabrala ne znajući u tom trenutku šta je to tačno. Pevala sam na prijemnom neke dve pesme koje uopšte nisu džez. Oni su se oduševili i ja sam primljena. Naravno, upisala sam dva odseka, pored džeza i teoretski odsek.
SDCafe.rs: Šta posle toga? Da li tada postaje jasno da se u Smederevo ne vraćaš?
Posle toga sam ja znala samo Vladimira Kostadinovića, on je vrhunski bubnjar, a koji je tada već bio treća godina na fakultetu muzike u Gracu. Već sam imala dva benda, dosta smo radili. Jedan se zvao „Blue note“, drugi „All for jazz“ i ja sam svesno, na tim svirkama, pripremala prijemni za fakultet u Gracu.
Oslobađala sam se, isprobavala sve i svašta da taćno znam gde mogu, a gde ne bi trebalo da idem kad budem došla na ispit. On me je prijavio, bila sam nedelju dana kod njega i položila sam. I to je to. U oktobru sam otišla tamo i bila tri godine.
Na žalost, nisam završila, ostalo mi je nešto malo, htela sam da završim u Beogradu. Ispostavilo se da bih morala ispočetka, a ja to stvarno nisam mogla…
Ja sam frilenser 25 godina. Imam mnogo iskustva, ali nemam platu. Žao mi je možda samo iz tih, finansijskih razloga, što nisam i formalno završila fakultet, jer je to moglo da otvori neke mogućnosti za rad u obrazovnim ustanovama. A opet, ni u toj oblasti nije sjajno. To je mač sa sve oštrice.
SDCafe.rs: Kakva je situacija u Gracu po pitanju doživljaja muzike? Da li je slično našem podneblju ili različito? Kakav odnos tamo umetnici imaju prema stvaranju?
Drugačije je. Mnogo. Oni su jako hladni. Muzikom se bave nekako samo tehnički. Definitivno je Balkan druga priča. Kada sam ja upisala, 80% Balkanaca je bilo na fakultetu.
Oni se zaista oduševljavaju kada im naši ljudi dođu na prijemni jer ne očekuju tu emociju, energiju, atmosferu koju Balkanci prave.
Jer su oni hladni. Kao da uzmeš i na kompjuteru iskucaš note i to je pesma. Ipak, mnogo sam tamo naučila i mnogo mi znači sve to. Tu se malo u sve bila umešala i politika. Sve u svemu, komplikovana priča.
Vratila sam se nazad u Srbiju, zatrudnela i rodila sina koji sada ima 15 godina.
D SDCafe.rs: Da, kad smo kod toga, vaš porodični život je sigurno u velikoj meri obeležilo to što je Naum boluje od hemofilije. Ti si i ranije govorila javno o izazovima sa kojima ste se susretali. Kako je to izgledalo?
Naum je imao pet meseci kada smo saznali da boluje od hemofilije. Na mestu uboda je krvario osam sati. Tada smo još uvek živeli u Smederevu. Čim smo došli u bolnicu oni su nas poslali za Beograd na ispitivanje na hematologiji. Ispostavilo se da on ima hemofiliju.
Tada sam naučila da sam najsrećnija osoba na svetu jer su tamo uglavnom leukemičari, mame sa decom. U momentu kada je doktor došao da saopšti konačne rezultate, da je moj sin najteži oblik hemofilije, meni kao da je pao kamen sa srca, ako mi verujete. U odnosu na ostalo što sam tada među drugom decom imala prilike da vidim, bila sam srećna.
Od tada, ja se stvarno trudim da se uopšte ne nerviram zbog guposti. Hemofilija je urođena bolest, nedostatk u krvi zbog čega se ona ne zgrušava, već nastavlja da teče. I kod njih je mnogo veći problem unutrašnje krvarenje koje se dešava spontano, uopšte ne mora da se povredi.
Naum je imao dosta tih spontanih krvarenja. Onda je dobio antitela pa je već 11. godinu na terapiji koja se intravenski prima tri puta nedeljno. Ali on je sada veliki dečak i čak je naučio sam sebi da daje terapiju.
SDCafe.rs: To potpuno promeni život, kako ste se izborili?
Ja sam suprugu ispričala ovo što i vama. Sva ta iskustva iz bolnice i kako sam ja to sve osetila. On me je zagrlio i odlučili smo da ćemo sa tim da živimo. On je jedno potpuno normalno dete, nije uskraćivan ni za šta. Mirnog je karaktera i to je velika sreća, jer smo upoznavali decu sa hemofilijom koja su hiperaktivna, a to je veći problem.
SDCafe.rs: Usledio je buran i dinamičan period koji je doveo do toga da danas zaista možeš da kažeš da mnogo toga radiš?
Da, ja se bavim muzikom, ali svime što vam padne na pamet da ima veze sa muzikom. Komponujem, pišem pesme. Dvadeset godina se ozbiljno bavim pedagoškim radom. Radila sam pet godina u privatnoj pop rok školi Master Blaster.
Nakon toga sam otvorila svoju školu pevanja u Beogradu, NF Music i sada sam ovde, u Smederevu napravila odeljenje. Tu je i moj studio. Iznajmila sam prostor u Danubiusu. I ovde imam decu, đake, što je odlično. Imali smo jedan koncert u kafiću „Kombinat“ i to je baš bilo slatko.
Uglavnom spremam đake za snimanje. Mnogo njih već ima svoje albume. Rade, ozbiljno su u muzici, ja obožavam to da radim, to mi je velika ljubav.
Izbegavam da radim u grupama, volim da radim individualno i volim da se posvetim jednom đaku maksimalno. Možda nekad i preterujem. Ali baš volim taj posao. I verujem u svakoga.
Pevanje je jako povezano sa psihologijom. Obično svi misle – to je samo pevanje, svi vole da pevaju. Na drugom času shvate šta sve zapravo moraju da nauče. Šta se unutra dešava, šta osećamo i kakvu atmosferu time pravimo.
SDCafe.rs: I, kakva su nam deca? Imamo li talente?
Imamo. Ali je u današnje vreme problem to što roditelji ne puštaju dobru muziku deci. I onda oni u ušima nemaju ono što bi trebalo da imaju kako bi mogli da reprodukuju. Ima jako talentovane dece, ali uglavnom pevaju nešto drugo.
Deca danas slušaju muziku iz igrica. Uši im se na to naviknu. A ono što hoćeš da reprodukuješ, prvo moraš da imaš u ušima. Ako ja hoću da otpevam prvu džez pesmu, ja moram da čujem 25 takvih da bih znala o čemu se radi.
Tu sam baš stroga, ne dam uvek da pevaju to što bi hteli. Meni je to mlako pevanje. Kad stanemo na scenu, za mene je pevanje Tina Tarner, Vitni Hjuston, kad celo telo peva i duša izlazi napolje. To očekujem.
Da se potpuno damo. To ne znači da treba glasno da pevamo, već samo da se predamo. Da budemo zajedno sa tom muzikom. Da pesma ne bude pored nas, već u nama i da kroz nas izlazi onako kako je osećamo.
SDCafe.rs: Dešava li se da neki odustanu kada shvate da to nije ono što su oni zamišljali?
Da, ali retko. Ja odmah objasnim šta ću da radim i da neće biti lako. Odustanu oni koji osete da nisu spremni. Ali su manjina. Uvek detaljno pričam šta ćemo sve da radimo, šta ću ja sve pokušati da „iščupam“ iz njih. Usput objasnim i da je pravilno disanje naše prirodno disanje.
Disali smo od rođenja do momenta kada krenu strahovi, tada počinjemo da plitko dišemo kada se uplašimo i sumjamo u sebe. To počinje oko sedme godine i do puberteta već smo prestali da dišemo pravilno.
E zato se vraćamo nazad, sebi, svojoj prirodi na tim časovima. Razumem ih sve jer i ja sam imala razne situacije. Dešavalo se i meni da gubim glas, nepravilno sam disala, super je to zvučalo ali ja sam se kidala unutra, uništavala taj unutrašnji instrument. Trebalo mi je dosta da se vratim u prirodno stanje i tačno znam kako je njima.
SDCafe.rs: Da li su i dalje ljudi koji sa decom rade iz neke od umetničkih oblasti ujedno i učitelji života? Pretpostavljamo da tu nikada nije reč samo o muzici, učite ih i drugim stvarima? Tu je reč o stavovima, doživljaju sveta, života, vrednosti…
Apsolutno. Ja sam smatram da je dobar pedagog pre svega dobar psiholog. Zato ne volim rad u grupi. Ja sa svima potpuno različito radim istu stvar. Moram da vidim kako tom nekome prići sa prave strane.
Kakav je njegov ili njen senzibilitet, šta može da ih povredi, kojim putevima da idem. Hoću da ih upoznam i hoću dam im bude dobro kad izađu. Nije mi cilj da isti obrazac ponavljam svima i da se neko ne oseća dobro. Jer je škakljivo. Postoji mogućnost da se neko ne oseća dobro.
Pedagoški rad proizilazi iz ljubavi i volje. Odatle i strpljenje, staloženost, mir, pozitivna energija. Ja želim da oni budu bolji od mene i nemam problem sa tim. Imam takve đake. I to je ono što mene oržava. Kada vidim svoje đake koji su na visokom nivou, osećam se ponosnijom nego što bih bila za bilo koji svoj uspeh.
SDCafe.rs: Ako bismo hteli da ukratko sumiramo istorijat dosadašnjeg rada, šta ga je obeležilo, koje grupe, imena, ljudi…?
Ja sam prvi solistički koncert sam imala 1. juna 2000. godine u CZK u Koncertnoj sali. Moj brat Nikola Radivojević je svirao gitaru, Srđan Milićević drugu gitaru, Milioš Marinković Đukan klavir i Vuk Mijanović, basista. To je bio moj prvi bend koji je krako trajao.
Onda je usledio „All for jazz“ (Bojan Turkić, Vladimir Kostadinović, Zoran Lazarević) i „Blue note“ (Zoran Lazarević, Ivan Zečević). Znači, mahom Smederevci.
Nakon Graca, povratak za Beograd sa bebom od osam meseci. Nailazim na drugaricu koja mi kaže da ima bend za mene. Upoznala sam se sa tim ljudima, postala član benda „The Millionaires“ – Ivica Stjepanović, Ratko Ljubičić i Nebojša Zulfikarpašić koji je već radio u školi Master Blaster i tu je krenula cela ta priča.
Istovremeno, kao fado pevačica nastupam sa Majom Volk po pozorištima gde sam i glumica u koreo drami „Lisabonska priča“. Pa saradnja sa „VH bendom“ i bendom „Quatro Papazz“.
SDCafe.rs: A onda sledi posebno zahtevna, bukvalno se može reći – uloga. U Amy’s House, tribute band to Amy Winehouse. Tu si bila pevačica ali i glumica?
Da. Ja sam bila veoma predana tome. Vodila sam računa o svakom detalju. Da zvučim i izgledam kao ona. Da se ponašam kao ona. U tim trenucima, ljudi su mi govorili da čak dobijem i njen pogled, da to više nisam ja, već ta, druga osoba.
Mnogo je bilo potrebno truda. Pripreme, časovi glume, potpuna transformacija. Četiri godine sam bila Ejmi. Zaista, to je sasvim posebno iskustvo.
SDCafe.rs: Osim bendova čiji si deo bila, poduža je lista muzičara sa kojima si na razne načine sarađivala, zar ne?
Da, sarađivala sam sa mnogima. Dado Topić, Slađana Milošević, Bajaga, „S vremena na vreme“ – oni su bili divni, ja obožavam stariju ekipu, volim taj pristup muzici.
Kasnije Sale Sedlar, Vila Filozofina sa kojom sam svirala i klavijature i pevala prateće vokale. Pa Dejan Cukić, Nikola Čuturilo – njemu sam snimila ceo zadnji album koji je izdao.
Ana Stanić i Ivana Peters njihov akustični koncert, a Ani sam i na singlu „Holivud“ pevala prateće vokale.
SDCafe.rs: Kako se „otvoriše vrata“ S.A.R.S.-a?
Najpre, 2016. ili 2017. oni su imali dva velika koncerta u „Lisinskom“ u Zagrebu. U tim slučajevima, proširuju bend. Nisam tada bila član grupe. Tada je Sanja Lalić pevala prateće vokale, a Tamara Marković i ja smo bile dodatni prateći vokali. I tada smo se upoznali. U to vreme, ja sam u bendu Amy Winehouse Tribut. Sanja je kasnije odlučila da napusti S.A.R.S. i oni su zvali mene.
SDCafe.rs: Da li je to donelo nešto novo? Kako izgleda rad sa njima?
Meni je bilo najvažnije kakva je ekipa i da možemo da provedemo deset dana na turneji, a da ne postoji nikakav problem. Super su momci. Šalimo se, uživamo, baš pozitivna atmosfera. Meni je to jako važno. S druge strane, ja obožavam da pevam prateće vokale.
I često u studiju iskomponujem neku melodijsku liniju samo da bih sebi snimila prateći vokal, bavila se aranžmanima. Tako da mi to odgovara, sasvim-
SDCafe.rs: Znači, uvek pozadina, nikad u prvom planu?
Da. Nemam ja problem sa tim da budem glavni vokal, ali ne u nekom vrhu popularnosti. Ja bih sad volela, baš razmišljam da napravim neki fado ili džez koncert u Smederevu. Ali da bude intimna atmosfera.
SDCafe.rs: Nevena, kažu da je S.A.R.S kulturološki fenomen ovih prostora. Misliš li da mi zaista razumemo to što S.A.R.S. hoće da nam poruči?
Iskreno, ne znam. Mi imamo jedan fetiš, generalno na svetskom nivou jer sam često vodila te razgovore. Retko ko sluša tekst kada sluša muziku. Ja mislim da je to veliki problem. Zato mislim da ljudi ne shvataju čime se zapravo bavi S.A.R.S. Jer obično slušaju muziku.
Ja poznajem i muzičare koji ne slušaju tekst. A meni je tekst najvažniji. U odnosu na tekst kreiram melodijsku liniju i pričam priču koja je sadržaj teksta. Naravno, postoje instrumentali koji i bez testa pričaju priču. Ali kada je vokalno – instrumentalna kompozicija u pitanju onda je tekst jako važan.
Retko sviramo u Srbiji, najčešće smo u Sloveniji i Hrvatskoj. Moj prvi koncert sa njima 2019.je bio potpuno iznenađenje. Kako ta publika reaguje, kakva je to energija…
Jer onaj ko u prodavnici čuje „Lutku“, „Veruj mi“, „Buđav lebac“ studijsku verziju, misli nije to ništa posebno. A te pesme na koncertu zvuče neverovatno drugačije. Energičnije i emotivnije.
SDCafe.rs: Kako je iz tvog ugla prošao nedavni koncert u Smederevu? Sugrađani te nisu „obrukali“? Jer, ume za muzičare da bude nezgodno kada nastupaju u svom gradu…
Bili su fenomenalni. Možda jesam na prvu pomisao nastupa ovde imala malu nijansu straha jer poznajem naše ljude u Smederevu. Nekako su malo drveni. Ali opustili su se, oslobodili. Mada je tu mnogo do Žareta, on ume da ih uključi. Baš je bilo dobro.
SDCafe.rs: Kako opstaješ u tom našem muzičkom svetu? „Žvaće li te ta mašina“, menja li to osobu i kako u svemu ostati veran sebi?
Kad se osetim tako, idem iz tog društva. Mnogo ljudi znam koji se bave dobrom muzikom. Iskreno, kada prestanemo da budemo kompatibilni, tad shvatiš da zapravo nikada to nismo ni bili. Nego si ti čitavo to vreme sve to nosio.
Ja strpljivo čekam, ali kada se ništa ne promeni, ja odlazim. Imam svoj krug ljudi. Dobro društvo mnogo znači da kroz sve to prođeš. Kad mi nešto ne prija, ja to napustim. Nisam svađalica i namćor. I po tom pitanju sam izuzetno sebična – to ne trpim.
SDCafe.rs: A kako uspeš to sve da izbalansiraš svaki dan iznova: troje dece, škola pevanja, svirke, gostovanja, snimanja…?
Imam fenomenalnog muža. On je najbolji tata na svetu. Dvadeset godina smo zajedno. On je odavno shvatio čime se ja bavim. Naravno, čim se vratim, ja sam mama, spremačica, domaćica.
Ali kad krenem na put ne brinem uopšte. Znam da će sve biti u redu. I uvek je bolje da se mi kao roditelji sa njima nivelišemo, nego da tu bude uključen neko treći.
Imamo sada bebi siterku jer nam se poklapaju obaveze, suprug radi u Beogradu, pa na par sati nam treba pomoć.
SDCafe.rs: Kako ti danas izgleda Smederevo? Šta nam po tvom mišljenju nedostaje, kako da bude bolje?
Izgleda mi neiskorišćeno. Smederevo je grad sa velikim potencijalom. Na žalost, apsolutno neiskorišćenim. Počev od luke, ove ogromne obale koju imamo, predivnog Dunava, preko svega ostalog. Malo je klubova i kafića gde se sluša dobra muzika.
Iznenađenje mi je „Pesnička jesen“ generalno, super su nam festivali, pozorište i film, to zaista ovde ima smisla. Ispratila sam „Nušićeve dane“, zaista sam bila oduševljena posećenošću.
Volim pozorište. Bila sam kao dete kod Čubija. A sam i u predstavi „Građanska neposlušnost“ reditelja Zlatka Pakovića.
Bila sam baš mlada kada sam otišla iz Smedereva pa nisam mnogo toga ni zapamtila. Sada živim u predivnom delu Smedereva, ispred zgrade je park i Dunav, to mi mnogo znači. Nije bilo problema kad smo se vratili.
Mi smo, spontano, našu decu učili pravim vrednostima. Oni vole da izađu napolje, da budu u prirodi. U Beogradu je to nestalo. Pogotovo od korone.
Moj sin je ovde završio poslednji razred osnovne škole. I nije nam bilo svejedno – sedam godina je bio deo jedne ekipe.
Međutim, on je ovde napokon dobio društvo koje želi da ide napolje. Po Beogradu je šetao sam. Dakle, ovde deca ipak izlaze napolje i to je velika stvar. Oni su se super priagodili.
Ovde smo sada i to je to. Hteli smo prvo u Šumadiju, ali je pala odluka da se ipak vraćamo u naš grad jer odatle, i dalje možemo da radimo u Beogradu, a da živimo u Smederevu. Super je! Ja se možda nisam još skroz prilagodila, ali oni jesu.
SDCafe.rs: Znači li to da je za sada, plan da ostanete ovde? I šta će se na dalje dešavati u tvojoj karijeri, ima li nekih naznaka?
Plan je da pre svega živim s svojom porodicom u miru, pored ovog ludila koje se dešava. Ako sačuvamo taj mir i umno ostanemo normalni, to je njvažnije.
Što se muzike tiče, ja ću uvek da je volim i da joj pristupam iskreno. I uvek ću time da se bavim šta god da se desi. Ne razmišljam mnogo unapred. Škola je tu, ja verujem da svojom energijom privlačim sličnu. Sama dođe. Ja znam da ću imati đake sve dok ja ne odlučim da ne mogu više.
SDCafe.rs